SCHWEPPE: Žao mi je, Justin Amash – Libertarijanizam je otkazan

Jon Schweppe

Zastupnik iz Michigana, Justin Amash, republikanac koji se pretvorio u neovisnog i koji je često identificiran kao najviše libertarijanski član Kongresa, ima problem s konzervatizmom. U svojoj Twitter poruci koja je kritizirala prvu konferenciju Nacionalnog konzervatizma, Amash je rekao: “Nacionalni konzervatizam je samo kolektivizam rebrendiran za desnicu.”

Amashova oštra kritika nije bila iznenađujuća s obzirom na sadržaj konferencije, na kojoj je stotine sudionika uputilo poziv Republikanskoj stranci i konzervativnom pokretu: vrijeme je za proglašenje neovisnosti od libertarijanizma.

Godinama su libertarijanstvu naklonjeni elitisti van dodira s javnošću poput Amasha, koji su uvjeravali konzervativce da napuste društvenih pitanja, prioritiziraju profitne marže korporacija i učinkovito ignoriraju potrebe obitelji i radničke klase, dominirali konzervativnim pokretom. Konzervativci su vjerovali da su oni naši najbolji i najsposobniji, stoga smo im dali ključeve budućnost u ruke i pustili da nas voze. Osnažili smo ih da pišu naše politike i izrađuju našu retoriku. Vjerovali smo im kad su rekli nama seljačinama da samo oni znaju kako pobijediti.

No, umjesto pobjede, pozicionirali su nas u totalno defenzivan čučanj od napada progresivizma, dozvoljavajući ljevici bijesno divljanje u njezinim zastrašujućim naporima da Ameriku pretvore u Venezuelu (ako budemo blagi) ili čak Maoovu Kinu (ako budemo iskreni).

Sad, ti isti libertarijanstvu naklonjeni elitisti, kad se suočavaju s vlastitim neuspjesima obrane čak i onog najvišeg terena, uvjeravaju konzervativce da će sve ispasti dobro samo ako se nastavimo držati ortodoksije — koju će nam, pretpostavljam, s visoka diktirati sam sv. Charles Koch, zajedno sa svojim papinskim prelatima Georgeom Willom i Davidom Franchom — koja se u praksi pokazala u potpunosti neučinkovita ili čak štetna.

Oni ponovno zahtijevaju da im vjerujemo — ovaj put s malo više prijetećim tonom — dok ih gledamo kako drijemaju za volanom i usmjeravaju naš pokret izravno u nadolazeći promet.

Hvala, ali ne hvala. Uzimamo ključeve natrag.




Na prošlotjednoj konferenciji, sudionici su se borili s nizom osnovnih pitanja. Kako bi “nacionalni konzervatizam” trebao izgledati? Koja je uloga ograničene vlade u rješavanju društvenih problema? Kako riješiti probleme poput razorenih obitelji, opadanja braka i nataliteta, više od 400.000 smrtnih slučajeva uzrokovanih opijatima u srcu središnje Amerike, propadajuće zajednice, humanitarne krize na našoj granici, međugeneracijsko siromaštvo, degradaciju dječje nevinosti i naše kulturno srozavanje u libertinizam?

Ovo su očigledno teška pitanja. Ali odgovori našeg pokreta su u prošlosti bili vođeni onim što je Mary Eberstadt brilijantno nazvala “libertarijanskim načelom ‘pa što?'” To je rezultiralo rješenjima koja i besmislena i apsurdna do te mjere da se mogu uspoređivati s onima iz crtića:

Manje ljudi ima djecu? Dovedimo više imigranata! Vašem djetetu je smiješno lako pristupiti pornografiji na internetu? Budite bolji roditelj! Izgubili ste posao nakon 35 godina kad je vaša tvornica napustila vaš gradić i preselila se u Meksiko? Preselite se u veliki grad i naučite programirati!

Naposljetku, “libertarijanski trenutak” konzervativnog pokreta nije propao zbog loše provedene strategije. On nije uspio zbog toga što libertarijanizam nije konzervatizam. Nije uspio zbog toga što je opsjednut utopijskim idealima i atomiziranim pojedincem, a ne stvarnošću i zajednicom. Nije uspio jer je poticao besmislenu ekonomsku metriku, istodobno u potpunosti ignorirajući neprilike velikog dijela Amerikanaca.

Uistinu, libertarijanizam nije predaleko od progresivizma — oba su navodno meritokratske ortodoksije koje rezultiraju podvrgavanjem nižih klasa vladavini privilegiranih elita. Te dvije ideologije su kolege suputnici. A konzervatizam ne bi trebao imati ništa s bilo kojom od njih.

Senator Josh Hawley (R-Mo.) sumirao je u svom govoru na konferenciji zabrinutosti mnogih konzervativaca s libertarijanstvom:

Sve ovo — ekonomska globalizacija, društveni liberacionizam, prilično dobro funkcionira za neke — za kozmopolitsku klasu. On nije služio ljudima čiji rad održava ovu naciju. On nije pomogao građanima čije žrtve štite našu republiku. On nije koristio velikom “američkom središtu”, jer je istina da je kozmopolitska ekonomija učinila kozmopolitsku klasu aristokracijom.

U narednim mjesecima, održat će se unutarnja rasprava — ali zapravo ideološka borba — kako bi se odredilo tko će kontrolirati budućnost konzervativnog pokreta. Hoće li to biti kruti ideolozi poput Justina Amasha? Ili će to biti pragmatični državnici poput Josha Hawleyja? U konačnici, konzervatizam se mora usredotočiti na rješavanje problema s kojima se suočavaju stvarni radnici i stvarne obitelji — poput samohranih majki s dvoje djece koje zarađuju 10 dolara na sat radeći dva različita posla i koje ne si ne mogu priuštiti plaćanje medicinskih računa za djecu ili plavog ovratnika u srednjim godinama koji je upravo izgubio posao nekoliko godina prije mirovine i sad nema skorih prilika za zapošljavanje ili vlasnika malog poduzeća koji je zabrinut za budućnost svoje trgovine jer se u susjedstvu otvara veliki maloprodajni lanac.

Konzervatizam koji ignorira radnike i obitelji — i u suštini odgovara na njihove zabrinutosti bezosjećajnim “pa što?” u potrazi za ideološkom čistoćom — nastavit će svoje neuspjehe kako u praksi tako i pri glasačkim kutijama. Samo radnici-prvi, obitelji-prve verzija konzervatizma može uspjeti.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here