IBRAHIM: Prisjećanje na prvi i zaboravljeni armenski genocid 1019. godine

Raymond Ibrahim

FrontPageMag

Prošlog 24. travnja obilježen je Dan sjećanja na armenski genocid. Milijuni Armenaca diljem svijeta prisjećaju se kako je islamsko Osmansko Carstvo ubilo — često na okrutan način i potaknuto vjerskom mržnjom — nekih 1,5 milijuna njihovih predaka tijekom Prvog svjetskog rata.

Ironično je da većina ljudi, uključujući i većinu Armenaca, nije svjesna da se prvi genocid nad kršćanima od ruku muslimanskih Turaka nije dogodio u 20. stoljeću; on je započeo 1019. godine — prije točno tisuću godina — kad su Turci po prvi put počeli upadati i transformirati tada mnogo veću Armeniju u ono što je danas, istočni dio moderne Turske.

I tako je 1019. godine zabilježeno “prvo pojavljivanje krvožednih zvijeri … divljačka nacija nevjernika pod imenom Turci ušla je u Armeniju … i mačem nemilosrdno poklala kršćanske vjernike”, piše Matej iz Edesse (umro 1144.), glavni izvor tog razdoblja. Tri desetljeća kasnije, prepadi su se događali gotovo neprekidno. Godine 1049., sam osnivač turskog Seldžučkog carstva, sultan Torgul-beg (vladao 1037.-1063.), stigao je do grada Arzdena, zapadno od jezera Van, nezaštićenog zidinama i “stavio cijeli grad pod mač, prouzročivši teške pokolje, u kojima je život izgubilo čak do sto pedeset tisuća osoba.”

Nakon što je do temelja opljačkao grad — koji je navodno sadržavao osam stotina crkava — naredio je da se zapali i pretvori u pustinju. Arzden je bio “ispunjen tijelima” i nitko “nije mogao izbrojati broj onih koji su nestali u plamenu”. Osvajači su “palili svećenike koje su ugrabili u crkvama i masakrirali one koje su pronašli na otvorenom. Stavljali su velike komade svinjskog mesa u ruke neumrlih kako bi nas vrijeđali” — muslimani svinju smatraju nečistom — “i učinili ih predmetom ismijavanja za sve one koji su ih vidjeli.”

Osam stotina volova i četrdeset deva bilo je potrebno kako bi se odvukao ogroman plijen, većinom opljačkan iz arzdenskih crkava. “Kako se nositi s ovim, glasom ugušenim suzama, smrću plemića i svećenstva čija su tijela, ostavljena bez grobova, postala plijenom strvinarskih zvijeri, egzodusom žena … koje su odvedene sa svojom djecom u perzijsko ropstvo i osuđene na vječnu službu! To je bio početak armenskih nesreća”, tuguje Matej, “Dakle, posudite svoje uho ovom melankoličnom recitalu.”

Ostali suvremenici potvrđuju razaranje s kojim se suočio Arzden. “Poput izgladnjelih pasa”, piše očevidac Aristakes (umro 1080.), “bande nevjernika su se bacile na naš grad, opkolile ga i upale u njega, masakrirajući muškarce i koseći sve poput žetelaca na polju, pretvarajući grad u pustinju. Bez milosti, oni su spaljivali one koji su se sakrili u kućama i crkvama.”

Slično tome, tijekom turske opsade Sebaste (modernog Sivasa) 1060. godine, šest stotina crkava je uništeno i “mnogo [više] djevojaka, nevjesta i uglednih dama odvedeno je u zatočeništvo u Perziju.” Još jedan prepad na armenski teritorij svjedočio je “mnogim i bezbrojnim ljudima koji su izgorjeli [do smrti]”. Zvjerstva je bilo previše za prebrojati, pa je Matej često završavao mireći se sa sudbinom:

Tko je u stanju nositi se s događajima i razornim događanjima koja su zadesila Armence, jer sve je bilo prekriveno krvlju. … Zbog velikog broja leševa, zemlja je zaudarala, a cijela Perzija bila je ispunjena nebrojenim zarobljenicima; tako je ta cijela nacija zvijeri postala opijena krvlju. Sva ljudska bića kršćanske vjere bila su u suzama i u žalosnoj nevolji jer je Bog naš stvoritelj okrenuo Svoje dobroćudno lice od nas.




Niti je postojalo sumnje u ono što je potaklo animozitet Turaka: “Ova nacija nevjernika okrenula se protiv nas zbog naše kršćanske vjere i oni imaju namjeru uništiti propise štovatelja križa i istrijebiti kršćanske vjernike”, objasnio je svojim sunarodnjacima jedan David, vođa armenske regije. Stoga je “dobro i ispravno da svi vjernici izađu sa svojim mačevima i umru za kršćansku vjeru”. Mnogi su dijelili njegovo mišljenje; zapisi govore o redovnicima i svećenicima, očevima, ženama i djeci, koji su svi bili bijedno naoružani, ali predani štićenju svog načina života te izašli suočivši se s osvajačima — ali uzalud.

Anegdote o hrabrosti potaknutoj vjerom također prožimaju kronike. Tijekom prve turske opsade Mancikerta 1054. godine, kad je masivni katapult zapljuskivao zidine grada, jedan se katolički Franak, ukopan zajedno s pravoslavnim Armencima, dobrovoljno želio žrtvovati: “Izaći ću i spaliti taj katapult i danas će moja krv biti prolivena za sve kršćane, jer nemam ni suprugu ni djecu da plaču nada mnom.” Uspio je i dočekan je sa zahvalnošću i počastima. Kako bi dodali ulje na vatru, branitelji su katapultirali svinju u muslimanski logor vičući: “O sultane, [Togrul] uzmi tu svinju za ženu, a mi ćemo ti dati Mancikert kao miraz!” Ispunjen gnjevom, Togrul je svim svojim kršćanskim zarobljenicima u logoru dao ritualno odrubiti glave.

Između 1064. i 1065. godine, Togrulov nasljednik, sultan Muhamed bin Dawud Chagri — potomstvu poznatiji kao Alp Arslan, što je turski počasni izraz za “Herojskog lava” — “izašao je pun bijesa i sa strašnom vojskom”, započeo opsadu Anija, utvrđenog, velikog i gusto naseljenog glavnog grada Armenije. Gromoglasno bombardiranje Muhamedovih opsadnih mašina uzrokovalo je podrhtavanje čitavog grada, a Matej je opisao nebrojene užasnute obitelji koje su plačući bile stisnute jedna uz drugu.

Kad su jednom probili zidine, islamski Turci — navodno naoružani s dva noža u ruci i još jednim između zuba — “počeli su nemilosrdno klati stanovnike čitavog grada … i gomilati njihova tijela jedno iznad drugoga. … Prekrasne i ugledne dame visokog položaja odvedene su u zatočeništvo u Perziju. Bezbrojni i mnogobrojni dječaci svijetlih lica i lijepe djevojke odvedene su zajedno s njihovim majkama.”

Najdivljačkiji tretman bio je uvijek rezerviran za one koji su vidljivo izjavljivali svoje kršćanstvo: svećenstvo i monasi su “spaljivani do smrti, dok su ostalima živima oderali kožu od glave do pete”. Svaka crkva i manastir — prije toga Ani je bio poznat kao “Grad 1001 crkve” — bila je opljačkana, oskrnavljena i zapaljena. Revnosni džihadist popeo se na glavnu gradsku katedralu “i srušio vrlo težak križ koji je bio na kupoli, bacivši ga na zemlju”, prije nego je ušao u crkvu i oskrvnuo je. Napravljen od čistog srebra i “veličine muškarca” — i sad simbol islamske nadmoći nad kršćanstvom — slomljeni križ poslan je kao trofej kako bi ukrasio džamiju u suvremenom Azerbejdžanu.

Ne samo da nekoliko kršćanskih izvora dokumentira pljačkanje glavnog grada Armenije — jedan suvremenik sažeto napominje kako je Muhamed “masakrima i vatrom Ani pretvorio u pustinju” — već to isto čine i muslimanski izvori, često u apokaliptičnim terminima: “Želio sam ući u grad i vidjeti svojim očima”, objasnio je jedan Arapin. “Pokušao sam naći ulicu bez da hodam preko leševa. Ali to je bilo nemoguće.”

Tako izgleda ono što su muslimanski Turci učinili kršćanskim Armencima — ne tijekom Armenskog genocida prije jednog stoljeća, već točno prije tisuću godina, počevši od 1019. godine, kad je započela turska invazija i kasnija kolonizacija Armenije.

Usprkos svemu tome i kao primjer nadrealnog negiranja stvarnosti, turski ministar vanjskih poslova, u stilu popularnog turskog sentimenta, nedavno je objavio: “Mi [Turci] smo ponosni na našu povijest jer u našoj povijesti nikad nije bilo genocida. I u našoj povijesti ne postoji kolonijalizam.”

Napomena: Gornji je prikaz izvučen iz knjige Sword and Scimitar: Fourteen Centuries of War between Islam and the West — knjige za koju su CAIR i njegovi islamistički saveznici učinili sve kako bi spriječili njezino korištenje na Vojnom ratnom koledžu Sjedinjenih Država.