MEYRAT: Kako zajednički nastavni program i predoziranje ekranima uništavaju inteligenciju američke djece

Auguste Meyrat

The Federalist

Po svim mjernim podacima (SAT, ACT, pa čak i IQ), inteligencija i sposobnost američkih učenika smanjila se posljednjih godina. Kao što Joy Pullman dokumentira u članku o rezultatima korištenja zajedničkog nastavnog programa (Common Core), uspješnost učenika na državnim standardiziranim testovima također je pala — to jest, kad se bodovanje ne mijenja kako bi se prikazali bolji rezultati.

Prije nego počnete bacati krivicu na to tko je odgovoran, važno je razumjeti što ti brojevi zapravo znače. Svi ti testovi pokušavaju mjeriti vještine razmišljanja višeg reda i kako se odnosi na apstraktne scenarije, ništa više ili manje. Oni ne mjere razinu praktičnih vještina koje ljudi mogu imati, njihovu emocionalnu inteligenciju ili čak njihovo stvarno znanje o stvarima.

Umjesto toga, oni ocjenjuju kritičko razmišljanje učenika (sposobnost analize), rješavanja problema i primjene znanja. Ljudi koji posjeduju ove vještine razmišljanja višeg reda općenito su prilagodljiviji bilo kojoj vrsti učenja, osobito onoj koja se odvija u visokom obrazovanju.

Razmišljanje višeg reda također je važno u vremenu kad se većina aktivnosti kompjutorizira, a informacije dolaze u apstraktnim oblicima poput slika i teksta. Američki učenici koji ne posjeduju ove vještine mučit će se puno više jer većina poslova i drugih područja u životu (komunikacija, menadžment, odabir načina života, itd.) to zahtijeva od njih.

Priroda protiv odgoja

Postoji obilje rasprava o tome jesu li vještine razmišljanja višeg reda proizvod prirode ili odgoja, koje objašnjavaju općenite odgovore u vezi padova otkrivenih na testovima sposobnosti. Oni koji vjeruju da razmišljanje višeg reda potiče od gena i roditeljstva, nedavni pad pripisuju glupim roditeljima koji imaju više djece od onih pametnih — “hipoteza idiokracije”, o kojoj Michael Knowles raspravlja i koju razotkriva u svom podcastu. To obično proizlazi iz osjećaja da se sirova inteligencija (koju ljudi izjednačavaju s razmišljanjem višeg reda kad ona ostane nedefinirana) ne može naučiti.

Drugi vjeruju, s pravom, da su promjene u odgoju dovele do pada. Razmišljanje višeg reda nije sirova inteligencija, već više navika uma, a djeca koja ga više prakticiraju općenito su uspješnija. Rezultati na svim tim testovima, uključujući IQ test, mijenjat će se na temelju navika osobe. Kad ljudi više čitaju i slušaju te imaju više vremena za korištenje svojih imaginacija, oni će se poboljšati u razmišljanju višeg reda, kao što su to činili u većem djelu 20. stoljeća.




Ako rezultati padaju, to ukazuje da problem leži u promjenama navika djece (ne demografskoj promjeni), što se izravno odnosi na njihovo školovanje i njihovo kućno okruženje. Doista, u prošlom desetljeću, u ta dva područja dogodile su se masivne promjene: Javne škole usvojile su Common Core pristup poučavanju, a domovi su podlegli ovisnosti o ekranu. Kako bi se oduprli ovim dvjema glavnim kočnicama inteligenciji mladih ljudi, neophodno je razumjeti njihovu prirodu i njihove uzroke — drugim riječima, to zahtijeva korištenje razmišljanje višeg reda.

Razmišljanje višeg reda protiv razmišljanja nižeg reda

Iako Common Core tehnički predstavlja skup mandata za učenje koje je savezna vlada razvila u vrijeme Obamine administracije, o njemu je bolje razmišljati kao o sveobuhvatnom načinu razmišljanja. Većina saveznih država usvojila je stvarne dokumente, ali sve države diljem zemlje su na neki način usvojile Common Core pristup.

To se dogodilo zato što su njegovi kreatori obećali da će njihov proizvod napokon riješiti problem kroničnog mediokriteta u akademskim postignućima, osobito pri učenicima slabije socioekonomske pozadine. I ne samo to, već bi on to učinio bez ikakvih skupljih intervencija ili reorganizacije obrazovnog sustava. Common Core, poput administracije koja ga je podržala, radio je pametnije, a ne jače.

Kako bi to učinio? Uzeo bi prečac do razmišljanja višeg reda eliminacijom razmišljanja nižeg reda. Razmišljanje nižeg reda uglavnom uključuje osnovno razumijevanje (razumijevanje tekstova ili koncepata na doslovnoj razini) i memoriziranje učenjem napamet (internaliziranje pojmova ponavljanjem i vježbom). Common Core zagovornici odbacili su ove vještine kao besmisleni beznačajni posao koji je trebalo odbaciti.

I tako su, čak i za učenike nižih razreda, preradili materijale i upute kako bi svi učenici mogli provesti više vremena na razmišljanje višeg reda. Nastavnici ih više ne bi tražili prepričavanje detalja priče, vježbanje tablice množenja, identificiranje svih prijestolnica države ili pamćenje dijelova stanice. Umjesto toga, oni bi procijenili temu priče, nacrtali tablicu sa stabljikom i lišćem koja ilustrira što se događa u problematici množenja, stvorili svoj vlastiti glavni grad u svojoj zamišljenoj državi i razmotrili alternativne načine klasificiranja života umjesto stanicama i organelama. U svim temeljnim disciplinama, vještine (područje razmišljanja višeg reda) bi imale prednost nad sadržajem (područje razmišljanja nižeg reda).

Međutim, ono što Common Core kreatori očigledno nisu razumjeli jest da razmišljanje višeg reda zahtijeva razmišljanje nižeg reda. Učenici moraju vježbati čitanje na doslovnoj razini prije nego počnu tražiti dublje teme i argumente. Oni moraju upamtiti i primijeniti formule iz aritmetike prije nego mogu obavljati složenije procese kao što su izrada grafikona i rješenja višestrukim koracima. I moraju znati stvarne činjenice iz znanosti i društvenih studija prije nego će razumjeti teorije i metode u tim predmetima. Ukratko, oni stvarno trebaju sadržaj prije nego nauče vještine.




Okretanje tehnologiji

Neki Common Core partizani (da, oni postoje i oni su još uvijek vrlo utjecajni u obrazovnom svijetu) odgovorili su na ovaj prigovor otvoreno tvrdeći da bi tehnologija mogla popuniti ovaj jaz u sadržaju. Učenici bi jednostavno mogli potražiti znanje koje im je potrebno na svojim iPadovima koje su im kupili porezni obveznici. Uostalom, to je ono što odrasli rade. Nitko više ne pamti stvari i svi žude za osnovnim idejama; to ostavlja njihov um slobodnim da se bavi razmišljanjem višeg reda koje svijet zahtijeva od njih.

Čini se kako malo ljudi smeta činjenica da niti jedna ozbiljna studija nije potkrijepila te argumente ili da ih većina pedagoških teorija i stoljeće podataka s testova temeljito pobija. Obrazovni lideri i njihovi kompanjoni u velikim tvrtkama za izradu udžbenika i tehnološkim kompanijama mogli bi to označiti kao “učenje 21. stoljeća”, navodeći sumnjive obrazovne studije i utrošiti milijune dolara poreznih obveznika kako bi obnovili nastavne materijale svakog školskog okruga. U bezbrojnim okruzima, roditelji i porezni obveznici nemoćno su gledali kako njihovi školski okruzi rasipaju sredstva za kišne dane i izdaju obveznice za bespotrebne nastavne materijale i beskorisnu tehnologiju.

Neki bi mogli cinično odgovoriti da je javno obrazovanje već otprije zakazalo sa starim kurikulumom, pa se Common Core teško može okriviti za njegovo pogoršanje. U tom smislu, stručnjaci koji su stvorili Common Core zaslužuju zasluge: Oni su zapravo uspjeli pogoršati stvari.

Djeca su od čitanja barem nekoliko laganih knjiga došla do toga da uopće ne čitaju knjige, od bavljenja osnovnom matematikom do ne bavljenja matematikom uopće i od nešto znanja povijesti i znanstvenih koncepata do, ponovno, nikakvog znanja. U pokušaju da se potakne razmišljanje višeg reda i učenje napravi učinkovitijim, Common Core pristup je učinkovito obeshrabrio sve redove razmišljanja, preokrenuo učenje i potencijalno naštetio intelektualnom razvoju učenika.

Nažalost, dok se škole i dalje suočavaju sa štetom koju su lažna obećanja Common Core-a stvorile, situacija je postala još gora kod kuće, gdje inteligenciju američkih učenika napada ovisnost o ekranu.

Djeca ovisna o ekranu i njihovi roditelji suučesnici

Članak za člankom ispunjen je zastrašujućim statistikama o mnogim satima koje djeca provode na svojim mobitelima ili kompjuterima, ali roditelji i dalje odmahuju rukom na sam spomen tog problema. Uostalom, djeca uglavnom izgledaju dobro. Istina, oni izgledaju poput zombija i čini se da im nedostaje opće svijesti za bilo što, ali većinom vremena su ugodno pacifizirani. Alternativa bi značila oduzimanje njihovih mobitela, a to bi ih učinilo nesretnima, a također i njihove roditelje koji bi se sada morali baviti s njima.




Da budemo pošteni prema roditeljima koji iznose ovaj argument, oni su u potpunosti u pravu — kratkoročno gledano. Crtići “Peppa Pig” i “Paw Patrola” čine njihovu djecu mirnom i zaokupljenom, ali ih također sprječava u učenju i odrastanju. Ovisnik o ekranu, mladi ili stari, gubi sposobnost usredotočivanja na bilo što predugo ili razmišljanja duljeg od nekoliko trenutaka. To potom utječe na pamćenje i razumijevanje, što na kraju utječe na sve vještine razmišljanja višeg reda. Djeca su možda mirnija, ali su također intelektualno hendikepirana.

Kad se obitelji odluče na umjereno ili potpuno uklanjanje vremena provedenog pred ekranom, učenici mogu činiti izvanredne stvari. Oni mogu početi čitati, razgovarati i eksperimentirati. Oni mogu vježbati pamćenje stvari i upravljati svojim danom. U mnogim slučajevima, nije potreban nekakav skupi program ili intenzivna dijeta klasičnim tekstovima kako bi postali intelektualno kompetentni. To jednostavno zahtijeva disciplinu i zdrav razum.

Nema prečaca u učenju

Za većinu edukatora, trenutačni pad inteligencije nije ništa misteriozno. Podaci samo potvrđuju ono što svi znaju: Ne postoje prečaci u učenju. To daje razlog za nadu, pošto se veliki dio štete može preokrenuti jednostavnim vraćanjem te istine, a neki ljudi su već započeli s tim.

Neke škole su uspješno implementirale rješenje za Common Core, usredotočen na vještine, koristeći mnogo intuitivniji pristup koji je razradio E.D. Hirsch, usredotočen na sadržaj. To je glavni čimbenik zaslužan za uspjehe na KIPP akademijama, klasičnim školama i ostalim institucijama koje se drže staromodne pedagogije.

Mnoge od tih škola također su radile na borbi protiv ovisnosti o ekranu. Waldorf i Montessori škole čuveno ističu low-tech okruženje. Roditelji se moraju oduprijeti iskušenju da djetetu kupe mobitel i nakratko prihvatiti posljedični kaos kod kuće.

Bilo koja školska četvrt i kućanstvo može izvršiti te promjene uz relativno male troškove, barem u onom materijalnom smislu, ali poboljšanja će zahtijevati značajne napore i strpljenje. Ako roditelji i edukatori mogu skupiti volju, oni mogu napokon zaustaviti, ako ne i učinkovito preokrenuti, odljev mozgova koji se događa današnjim učenicima i zaustaviti mizeriju koja bi potencijalno nastala u naciji tikvana.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here