GREENFIELD: Kako ljevica krivo shvaća pjesmu na Kipu slobode

Daniel Greenfield

FronPageMag

Biti pisac znači nikad ne znati po čemu će vas pamtiti. Ili koliko loše.

Ta pjesma, zahvaljujući kojoj je Emma Lazarus postala glasovita, bila je zaboravljena, ponovno otkrivena i zloupotrebljavana, citirana izvan konteksta te pretvorena u bojni poklič za otvorene granice i katastrofalnu imigracijsku politiku. Njezini stihovi o “bijednim otpacima” i “siromašnim” imigrantima shvaćeni su doslovno.

A opet, vokalni zagovornici pjesme ovjekovječene na Kipu slobode prezirali bi konfederacijsku članicu visokog društva i cionističku spisateljicu koje su odgovorne za riječi za koje tvrde da su im toliko prirasle srcu.

U dobi od 34 godine, Emma, newyorška pjesnikinja s lošim slučajem spisateljske blokade, zamoljena je da pošalje pjesmu za događaj prikupljanja sredstava za izgradnju postolja kipa koji većina ljudi još nije vidjela.

To je uključivalo i Emmu.

Njezin prvi odgovor bilo je odbijanje. Iako to još nije znala, njezin život se bližio kraju. Pet godina nakon što je napisala ono što će postati njezina najpoznatija pjesma, bila je mrtva.

No, zahtjev je stigao od Constance Cary Harrison, članice newyorškog visokog društva, čija je obiteljska priča bila tapiserija američke povijesti, u koju su bile uključene osobe poput Johna Randolpha, Thomasa Jeffersona i Jeffersona Davisa. Njezin otac potekao je od Jeffersonovih, kumovi njezinog pradjeda bili su George i Martha Washington, njezin djed bio je 9. lord Fairfax, a ona je sašila jednu od prvih zastava Konfederacije.

Mark Twain je podrugljivo odgovorio na njezin zahtjev, napisavši: “Što je sloboda učinila za nas? Ništa osobito koliko ja znam. Što smo mi učinili za nju? Sve. Dali smo joj dom.”

Harrison je bila plodna autorica, od dana kad je kao konfederacijska aktivistica pisala pod pseudonimom Refugitta do kasnijih vremena u ulozi velike dame newyorškog visokog društva te nije prihvaćala odbijanje, kako od Twaina, tako ni od Lazarus. Kao tinejdžerka, izgubila je svoj obiteljski dom, svoju braću i svoj način života. Na mnogo načina, ona je i sama bila prognanica.




I tako je Harrison potaknula Lazarus na razmišljanje o židovskim izbjeglicama s kojima je radila.

Twainovi sardonični komentari istaknuli su problem s Kipom slobode. Njegova tema bila je Sloboda koja prosvijetljuje svijet, ali što je to zapravo značilo? Je li to značilo da su Amerikanci trebali izvoziti slobodu u svijet: ideja koja će na kraju biti pokretačka sila američke vanjske politike 20. stoljeća?

To je bila vizija nekih francuskih aktivista koji su sudjelovali u darovanju Kipa slobode Americi.

Emma Lazarus nije vidjela divovsku ženu koja će postati Kip slobode, več je očigledna referentna točka za divovski kip u onom klasičnijem dobu bio Kolos s Rodosa. Za razliku od drevnog grčkog kipa, američki kolos odgovarao bi mu veličinom, ali bi bio ženski. On ne bi stajao u čast vojne pobjede, već bi izražavao dobrodošlicu posjetiteljima, većinom imigrantima, u New York.

Pružanjem dobrodošlice ljudima pristiglih iz stranih diktatura, američka sloboda prosvijetlila bi svijet. Ne napadanjem i osvajanjem drugih zemalja, već dopuštajući potlačenim ljudima slobodan život u Americi.

Središnja ideja Novog Kolosa koji pruža dobrodošlicu imigrantima nije došla od Emme, već od Harrison, supruge privatnog tajnika Jeffersona Davisa, koja je kao tinejdžerka izgubila većinu svoje obitelji i špijunirala u ime Konfederacije u Washington D.C.-u.

“Pomislite na tu Boginju koja stoji na svom pijedestalu tamo dolje u zaljevu i drži svoju baklju okrenutu prema onim vašim ruskim izbjeglicama koje toliko volite posjećivati na otoku Ward”, rekla joj je Harrison.

Emma Lazarus bila je ta koja ju je dramatizirala, koristeći romantičnu viziju, miješajući klasičke grčke reference s modernim američkim pristupom u: “Moćnu ženu s bakljom, čiji je plamen zarobljena munja, a njezino ime Majka Izgnanika.”

Žena je utjelovljavala kontrast između Amerike i Europe. Kip slobode bila je poruka od Francuske Americi o našem mjestu u svijetu. Emmina pjesma, Novi Kolos, nastavila je taj dijalog, pružajući američki odgovor Europi o našoj ideji slobode.

Emmina pjesma je od tog vremena postala temeljni tekst ljevice, ali njezino je porijeklo bilo vezano uz ženu koja je sašila jednu od prvih zastava Konfederacije i bila poznata po djelima u kojima je pružala podršku istoj. Harrison je, baš kao i Lazarus i sama pjesma, bila kompliciranija nego što bi to željeli ljubitelji pjesme.




Harrison je bila snažna protivnica ropstva, jednako kao što je bila snažna pobornica Konfederacije.

Emma Lazarus bila je cionistica, mnogo prije nego je taj termin postao raširen, a njezino preferirano rješenje za ruske Židove nije bila emigracija u Ameriku, već u Izrael. Novi Kolos nije bio značajan dio njezinog životnog opusa. Bila je to usluga za prijateljicu. Kad je pjesma pročitana na događaju za prikupljanje sredstava, nije je pročitala ona, već F. Hopkinson Smith, inženjer povezan s projektom Kipa slobode.

Pjesma je napisana za dva dana i u to vrijeme uzburkala duhove, ali potom je zaboravljena, da bi ponovno zaživjela kad je Amerikancima bio potreban simbol za suprotstavljanje nacističkoj Njemačkoj. Emma Lazarus bila bi duboko razočarana da je znala kako će biti upamćena samo po pjesmi koju je napisala za dva dana za prijateljičino prikupljanje sredstava i koja čak nije spomenuta u njezinoj osmrtnici.

Njezin preporod se nije usredotočilo na početne stihove, već na nekoliko stihova prije kraja: “Dajte mi svoje umorne, svoje siromašne, svoje zbijene mase koje čeznu da dišu slobodno, One bijedne otpatke koje ste protjerali s vaših prenatrpanih obala, Pošaljite mi te beskućnike i stradalnike.” Najočitija greška koju rade je uklanjanje konteksta i čitanje Novog Kolosa s mučno doslovnim didakticizmom idiota.

Kad pjesma govori o “bijednim otpacima”, oni zanemaruju ironičan ton i pretpostavljaju da je idealni imigrant bijedni otpadak. Budući da pjesma govori o “siromašnim” imigrantima, oni inzistiraju na tome da su Sjedinjene Države dužne primiti ne samo imigrante koji su trenutačno siromašni, već koji takvi namjeravaju i ostati.

Oni vjeruju (često bez čitanja) da pjesma govori o američkoj obvezi prema svijetu.

Ali pjesma nije idealističko obraćanje svijetu, već ironično obraćanje zaostalim tiranijama. Izostavljajući otvaranje: “Zadržite, drevne zemlje, svoju slavnu pompoznost”, gubi se kontekst i kontrast između “slavne pompoznosti” i “bijednih otpadaka”. Samo “čežnja za slobodnim disanjem” još uvijek sugerira da je pjesma dijalog između dva različita načina života koji bi trebao demonstrirati na koji način funkcionira sloboda.

Ameriku su, govori Novi Kolos, izgradili ljudi koji su došli ovamo jer nisu imali mjesto u svojim starim društvima. Emmina poruka nije bila da je Amerika zla imperijalistička nacija koja je dužna prihvatiti svakog imigranta kako bi se iskupila za svoje grijehe, već da je to slobodna nacija koju su izgradili ljudi koji su pobjegli iz “drevnih zemalja” s njihovom “slavnom pompoznošću” i uspjeli u zemlji u kojoj su mogli “slobodno disati”.




Njezina poanta nije da je Amerika dužna prihvatiti “bijedne otpatke”, već da su ljudi koje su vladajuće klase Europe smatrale “bijednim otpacima” napravile Ameriku velikom nacijom. “Bijedni otpaci” je gledište Europe na valove migracija engleskih poljoprivrednika, škotskih i irskih nadničara, njemačkih i židovskih izbjeglica, talijanskih radnika i mnogih drugih koji su u njihovim vlastitim lukama smatrani bezvrijednima. Budući da je Europa smatrala svoje ljude “bijednim otpacima” i ostalim nezahvalnim deskriptorima, njezinim nacijama nedostajala je sloboda koju je imala Amerika.

Kip slobode bio je dar Francuske Americi. Ali francuska ideja slobode razlikovala se od one američke. Francuzi su s Kipom slobode htjeli iskazati politički stav. Njihova sloboda bila je idealizirana figura koja prosvijetljuje svijet. Sekularna boginja političke revolucije.

Emma Lazarus ju je umjesto toga humanizirala u američku figuru, kip dobrodošlice, a ne ideal političkog terora. Perverzno, njezinu su pjesmu prigrlili zagovornici političke revolucije koji vide imigraciju kao sredstvo za transformaciju i rušenje Sjedinjenih Američkih Država.

To je bila francuska vizija, ali ne i ona američka. I zasigurno ne Emmina vizija.

Novi Kolos sugerira da slobodna društva uspijevaju, a tiranije ne. Poput Marka Twaina, Emma Lazarus osporila je francusku uobraženost darivanja Kipa slobode Americi.

Americi nije bio potreban kip; ona je imala stvarnost.

Francuzi su željeli da Kip slobode predstavlja vrhunski ideal, ali Novi Kolos je više suosjećajan svjetionik, koji ističe Ameriku kao mjesto gdje Europljani mogu slobodno disati.

Njezin Kip slobode ne zanima “slavna pompoznost” “drevnih zemalja”. Američka sloboda ne bi bila idealna, već funkcionirajuća stvarnost. Nju nije moguće izvoziti, jer ono što je doista potrebno ljudima jest da “slobodno dišu”. Uspijevati živjeti bez prisile i tiranije ove ili one vrste.

Američka superiornost ne leži u apstraktnim idealima o slobodi, već u stvarnosti slobodnog disanja. Mi možemo primiti francuske imigrante, ali ne možemo naučiti Francuze da budu slobodni. Samo oni to mogu.

Zagovornici otvorenih granica ne vjeruju da ljudi mogu “slobodno disati”. Oni uzimaju ozbiljno dio o “bijednim otpacima” jer zamišljaju svijet u kojem su svi svedeni na otpatke. Isto tako, ne misle o “siromaštvu” kao privremenom stanju, već onom trajnom.

Novi Kolos je bio ironični dijalog između Amerike i Europe. Njegovi najveći zagovornici danas zauzimaju onu europsku stranu, zanemaruju ironiju i žele koristiti imigraciju kako bi iskorijenili slobodu u Americi.

Njihov novi kolos imigracije je osvajački div. On ne stoji za slobodu, već za tiraniju.

Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here