IBRAHIM: Zli srednjovjekovni kršćani ili odmazde islamskih žrtava?

Raymond Ibrahim

raymondibrahim.com

Navođenje povijesti — ili, kao što ćemo vidjeti, pseudopovijesti — jedan je od glavnih načina na koji islamski apologeti pokušavaju oplemeniti Muhamedovu vjeru i njegove pristalice. Kao svojevrsna protuteža navodno plemenitim muslimanima, srednjovjekovni kršćani redovito se prikazuju kao utjelovljenje licemjerja, netolerancije i pohlepe. Čopor uobičajeno predvode Vlad Tepeš (Nabijač), Ivan “Grozni” i Tomás de Torquemada (svi navedeni u knjizi iz 2002. godine, Najopakiji muškarci i žene u povijesti).

Međutim, u stvarnosti, na ove je muškarce — kao i na kulturu u kojoj su živjeli — značajno utjecao islam; sva trojica su bila okružena i borila se protiv muslimana čitav svoj život.

Povijesni lik Vlada III. (1430.-1476.) — na kojem se temelji izmišljeni, krvožedni lik Drakule — prikazan je na Zapadu kao sadističko čudovište koje ništa nije voljelo više od nabijanja svojih vlastitih ljudi na kolac i ispijanja njihove krvi — pritom često slušajući redovnike kako pjevaju crkvene himne, ni manje ni više. CNN čak tvrdi da je Islamska država naučila svoje sadističke metode mučenja i pogubljenja od Vlada.

Stvarnost nam govori drugačiju priču: “zvjerska mala navika” nabijanja na kolac svojih neprijatelja, kao što je to okarakterizirao jedan povjesničar, pokupljena je od i korištena isključivo protiv Turaka i njihovih agenata. Tijekom svoje mladosti, Vlad je bio talac jednog od najomraženijih sultana u povijesti — Muhameda (ili Mehmeta) II., koji je također držao Vladovog mlađeg brata kao katamita. Vlad se prvi put susreo s “umjetnošću” nabijanja na kolac kod tog osmanskog sultana, koji ga je redovito prakticirao.

Naposljetku i kao dio svoje strategije da se oslobodi muslimanske vladavine, Vlad je pribjegao nabijanju kao svojevrsno vraćanje milo za drago — kao bi pokazao Osmanlijama da ga on i njegovi ljudi jednako dobro mogu koristiti. Otuda ironija: ako je Vlad na Zapadu viđen kao čudovište koje pije krv, on je nacionalni heroj u Rumunjskoj, zato što se toliko dugo borio i odupirao islamu.




Onda je tu i Tomás de Torquemada (1420.-1498.), “veliki inkvizitor” katoličke Španjolske i zaštitno lice toliko demonizirane španjolske inkvizicije. (Kao što povjesničar Thomas Madden objašnjava, “Inkvizicija se nije rodila iz želje za suzbijanjem različitosti ili ugnjetavanja ljudi; već je to bio pokušaj zaustavljanja nepravednih pogubljenja. Da, točno ste pročitali.”) Popularno mišljenje da je Torquemada bio zli kršćanski fanatik koji je bio odlučan prisiliti Židove i muslimane na pokrštavanje, (u protivnom…), se gotovo uvijek predstavlja u vakuumu.

Za početak, jedan od glavnih razloga koji je potaknuo španjolsku krunu na uspostavljanje inkvizicije i imenovanje Torquemade rijetko se priznaje: posljednje uporište islama u Granadi je dovedno pod kršćansku vlast završetkom rekonkviste; pola milijuna muslimanskog stanovništva primila su povoljne uvjete, uključujući pravo na putovanje u inozemstvo i slobodno prakticiranje islama. Ali oni su ih zlouporabljali, uključujući pokretanje mnogih teško ugušenih ustanaka — od kojih je nekoliko “uključivalo kamenovanje, raskomadanje, obezglavljivanje i živo spaljivanje kršćana” — i redovitog dosluha sa stranim, uglavnom muslimanskim, silama.

Kad su stvari zagustile i kako bi odbacili sumnju, pola milijuna muslimana lažno se preobratilo u kršćanstvo, redovito pohađalo crkvu, krstilo svoju djecu i učilo detalje kršćanske kulture, istodobno potajno radeći na potkopavanju Španjolske ili barem Granade, kako bi se vratili natrag u muslimansku vlast. “Uz dopuštenje i odobrenje koje im je odobrila njihova prokleta sekta”, primijetio je jedan frustrirani Španjolac u vezi islamske doktrine tukije, “mogli su lažno prakticirati bilo koju religiju izvana i bez grijeha, pod uvjetom da su usprkos toga svoje srce držali posvećenim njihovom lažnom prevarantskom proroku. Vidjeli smo mnoge od njih koji su umrli služeći križu i govorili dobro o našoj katoličkoj vjeri, a koji su opet iznutra bili izvrsni muslimani.” (Mač i simitar, str. 201-202).

Rana inkvizicija, na čelu s Torquemadom, postala je jedini način da se utvrdi, ne toliko jesu li “dobri” katolici, nego jesu li potajni i subverzivni muslimani (suđeno je mnogo više muslimana nego Židova). Štoviše, baš kao što su susjedni muslimani utjecali na Vladovu sklonost nabijanju na kolac, isto tako su susjedni muslimani utjecali na španjolsku sklonost inkvizicijama i deportacijama. U prethodnim stoljećima, muslimani — osobito dinastije Almoravida i Almohada — pokušali su nebrojeno puta preobratiti Španjolce na islam mučenjem, deportirali ih u afričko ropstvo ili ih jednostavno ubili, vjerujući da oni nisu pravi muslimani, već petokolonaši koji pomažu svojim kršćanskim istovjernicima sjeverne Španjolske.




I konačno, Ivan IV. (“Grozni”, 1530.-1584.) još je jedan često navođeni primjer srednjovjekovnog kršćanina — ovaj put pobožni pravoslavac — koji je bio krvožedno čudovište, tipični tiranin. Ostalo je neizrečeno da je nekih dva stoljeća prije, počevši oko 1300. godine, Rusija bila pod jarmom — i pod velikim utjecajem — islamskih Tatara, koji su brutalno postupali i porobljavali Ruse u ime džihada.

Čak i nakon 1480. godine, kad su Rusi službeno svrgnuli tatarski jaram, kao i tijekom čitave Ivanove vladavine, Krimski je kanat pokretao brojne razorne racije prikupljanja robova u Rusiji; samo tijekom Ivanove vladavine, oteto je na stotine tisuća Slavena i prodano u islamsko ropstvo. “Stoljeća tiranije i brutalnosti od ruku islamiziranih Mongola i njihovih turskih agenata pretvorilo je Rusiju u zemlju u kojoj se despotizam smatra normalnim i u kojoj je ljudski život jeftin”, primijetio je jedan povjesničar. “Možda nije sasvim slučajno što su se te stvari uvukle u ruski karakter” — uključujući onaj Ivana.

Takva se rijetko priznata pozadina Ivana Groznog, ovog “kršćanskog čudovišta” čije se ponašanje — poput onog Vlada III., Torquemade i mnogih drugih — često predstavlja u vakuumu i koje bi trebalo poslužiti kao komentar licemjerja i netrpeljivosti urođene srednjovjekovnim kršćanima. (Kao napomena, zbog svoje duge i intimne povijesti s islamom, istočni Europljani — Rusi, Rumunji, Poljaci, Mađari, itd. — ostaju oprezni prema islamu i odupiru se muslimanskoj imigraciji.)

Ne samo da je islam utjecao na osobno ponašanje pojedinih Europljana; on je imao formativni utjecaj na čitave kulture (uključujući onu mafije). Na primjer, nemoguće je shvatiti brutalnost i fanatizam španjolskih konkvistadora vis-à-vis stanovnika Amerika bez da se oni povežu s egzistencijalnom borbom Španjolske s islamom, što je zahtijevalo stvaranje pobožne militantne kulture koja će se oduprijeti i naposljetku preokrenuti stolove džihada. Kad je jednom islam nestao, španjolski mentalitet svetog ratnika — iskovan kakav je bio u gotovo osam stoljeća rata — nije mogao jednostavno nestati preko noći i pronašao je nova mjesta pod starim kontekstom kršćana protiv nevjernika.

Ništa od ovog gore spomenutog nije namijenjeno “oslobađanju” srednjovjekovnih kršćana od njihovih vlastitih postupaka — na kraju, pojedinci su odgovorni za vlastito ponašanje — već njihovo stavljanje u kontekst. Uostalom, to je osnovna crta Bliskoistočnih studija i donekle medija te raznih vrsta analitičara, predstaviti utjecaj Zapada — od križarskih ratova do kapitalizma — kao temeljno odgovoran za probleme modernog islamskog svijeta. S obzirom na to, istraživanje tog pitanja s obrnutog gledišta zasigurno je opravdano.

Iz svega ovoga, najmanje što možemo zaključiti jest da pseudopovijest barbarskih kršćana i plemenitih muslimana treba podvrgnuti ozbiljnom preispitivanju.