IBRAHIM: Istina o križarskim ratovima

Raymond Ibrahim

raseef22.com

Jesu li križarski ratovi bili odraz “strašnih djela [počinjenih] u Kristovo ime” kao što je američki predsjednik Obama nedavno upozorio ili su oni bili odraz nečeg drugog, naime, stoljeća islamskog džihada? U sljedećem eseju, jedan od najboljih povjesničara o križarskim ratovima definitivno odgovara na to pitanje.

Thomas Madden — bivši predsjednik katedre za povijest na Sveučilištu Saint Louis i ravnatelj Centra za srednjovjekovne i renesansne studije — napisao je ovaj članak 2002. godine, kad je predsjednik Bush koristio riječ “križarski rat” u pozitivnom smislu, stvorivši tako kontroverzu. Današnja relevantnost jest da se Obama obratio na križarske ratove u negativnom smislu, također kreiravši kontroverzu.

Madden predstavlja najnovije učenje o križarskim ratovima — učenje koje se u potpunosti protivi popularnoj slici tih ratova koja prožima veliki dio Hollywooda, pisanja amatera poput Karen Armstrong i, kao što smo vidjeli, svjetonazor Baracka Obame.

(Zbog svoje duljine (otprilike 4.000 riječi), samo se najrelevantniji dijelovi pojavljuju u značajno kraćoj verziji ispod, a osobito važne rečenice i odlomci istaknuti su podebljanim slovima, dok se uklonjeni tekst odražava uglatim zagradama.)

Stvarna povijest križarskih ratova

Crisis Magazine

[…]

Zablude o križarskim ratovima previše su česte. Križarski ratovi uglavnom se prikazuju kao niz svetih ratova protiv islama koje su predvodili pape gladni moći i u kojima su se borili zaluđeni vjerski fanatici. Oni su trebali predstavljati samopravednost i netoleranciju, crnu mrlju specifično u povijesti Katoličke crkve i općenito u Zapadnoj civilizaciji. Proto-imperijalističkog soja, križari su unijeli Zapadnu agresiju na miroljubivi Bliski istok i zatim deformirali prosvijetljenu muslimansku kulturu, ostavljajući je u ruševinama. Varijacije na ovu temu ne treba tražiti previše dugo. Vidite, na primjer, čuveni ep u tri dijela Stevena Runcimana, Povijest križarskih ratova ili BBC/A&E dokumentarac, Križarski ratovi, koji je vodio Terry Jones. Oba su užasna povijest, ali opet divno zabavna.

Dakle, što je istina o križarskim ratovima? Učenjaci još uvijek rade na tome. Ali mnogo toga se već može reći sa sigurnošću. Za početak, križarski ratovi na Istoku bili su u svakom pogledu obrambeni ratovi. Oni su bili izravni odgovor na muslimansku agresiju — pokušaj vraćanja ili obrane kršćanskih zemalja protiv muslimanskih osvajanja.




Kršćani u jedanaestom stoljeću nisu bili paranoični fanatici. Muslimani su se doista okomili na njih. I dok muslimani mogu biti miroljubivi, islam se rodio u ratu i širio se na isti način. Od vremena Muhameda, sredstvo muslimanske ekspanzije uvijek je bio mač. Muslimanska misao dijelila je svijet na dvije sfere, Prebivalište islama i Prebivalište rata. Kršćanstvo — niti bilo koja druga nemuslimanska religija — nije imala prebivalište. Kršćani i Židovi mogu se tolerirati unutar muslimanske države pod muslimanskom vladavinom. Ali, u tradicionalnom islamu, kršćanske i židovske države moraju biti uništene, a njihove zemlje osvojene. Kad je Muhamed vodio rat protiv Meke u sedmom stoljeću, kršćanstvo je bila dominantna religija moći i bogatstva. Kao vjera Rimskog Carstva prostirala se čitavim Sredozemljem, uključujući Bliski istok, gdje je rođena. Kršćanski svijet je, dakle, bio primarna meta najranijih kalifa, a to je ostala i drugim muslimanskih vođama narednih tisuću godina.

Ogromnom energijom islamski ratnici nasrnuli su na kršćane uskoro nakon Muhamedove smrti. Bili su izuzetno uspješni. Palestina, Sirija i Egipat — svojedobno najgušća kršćanska područja na svijetu — brzo su podlegli napadima. Do osmog stoljeća, muslimanske vojske osvojile su čitavu kršćansku Sjevernu Afriku i Španjolsku. U jedanaestom stoljeću, seldžučki Turci osvojili su Malu Aziju (modernu Tursku), koja je bila kršćanska od vremena sv. Pavla. Staro Rimsko Carstvo, koje je modernim povjesničarima poznato kao Bizant, bilo je svedeno na nešto više od Grčke. U očaju, car Konstantinopola poslao je poruku kršćanima zapadne Europe tražeći da pomognu svojoj braći i sestrama na Istoku.

To je ono što je rodilo križarske ratove. Oni nisu bili zamisao ambicioznog pape ili pohlepnih vitezova, već odgovor na nešto više od četiri stoljeća osvajanja u kojima su muslimani već osvojili dvije trećine starog kršćanskog svijeta. U jednom se trenutku kršćanstvo kao vjera i kultura moralo obraniti ili biti podređeno islamu. Križarski ratovi bili su ta obrana.

Papa Urban II. pozvao je vitezove kršćanskog svijeta da potisnu osvajanja islama na Koncilu u Clermontu 1095. godine. Na tisuće ratnika položilo je zavjet križu i pripremilo se za rat. Zašto su to učinili? Odgovor na to pitanje bio je krivo shvaćen. U jeku prosvjetiteljstva, obično se tvrdilo da su križari bili samo ljudi bez zemlje i probisvijeti koji su iskoristili priliku kako bi pljačkali i pustošili u dalekoj zemlji. Križarski izraženi osjećaji pobožnosti, samopožrtvovanja i ljubavi prema Bogu očito se nisu trebali shvatiti ozbiljno. Oni su predstavljali samo paravan mnogo mračnijim planovima.

Tijekom posljednja dva desetljeća, studije povelja potpomognute računalima uništile su tu zabludu. Učenjaci su otkrili da su križarski vitezovi bili uglavnom imućni ljudi s obiljem vlastite zemlje u Europi. Usprkos tome, oni su se voljno odrekli svega kako bi sudjelovali u svetoj misiji. Križarenje nije bilo jeftino. Čak su i bogati lordovi mogli lako osiromašiti sebe i svoje obitelji pridruživanjem križarskom pohodu. Nisu to činili jer su očekivali materijalno bogatstvo (što su mnogi od njih već imali), već zato što su se nadali da će moći pohraniti blago na mjesto gdje mu hrđa i moljci ne mogu naškoditi. Bili su svjesni svoje grešnosti i željni suočiti se s teškoćama i nevoljama križarskih ratova kao pokajnički čin milosrđa i ljubavi. Europa je prekrivena tisućama srednjovjekovnih povelja koje svjedoče o tim osjećajima, poveljama kojima nam ti ljudi i danas govore ako želimo slušati. Naravno, nisu se protivili hvatanju plijena ako su imali priliku za to. Ali istina je da su križarski ratovi bili zloglasno loši u vidu plijena. Nekolicina ljudi se obogatila, ali ogromna većina vratila se bez ičega.




Urban II. dao je križarima dva cilja, od kojih su oba stoljećima ostala u središtu istočnih križarskih ratova. Prvi je bio spasiti kršćane Istoka. Kao što je njegov nasljednik, papa Inocent III., kasnije napisao:

Kako čovjek prema božanskom naumu može ljubiti svog bližnjeg kao sebe kad se, znajući da se njegova kršćanska braća po vjeri i po imenu drže u strogom zatvoru i opterećeni jarmom najtežeg sužanjstva od perfidnih muslimana, ne posveti zadatku da ih oslobodi? … Da li je slučajnost to što ne znate da mnoge tisuće kršćana muslimani drže zarobljene u ropstvu i zatvorene, mučene nebrojenim patnjama?

“Križarenje” je, s pravom je tvrdio profesor Jonathan Riley-Smith, shvaćeno kao “čin ljubavi” — u ovom slučaju ljubavi prema bližnjem. Križarski rat je viđen kao misija milosrđa za ispravljanje strašne nepravde. Kao što je papa Inocent III. napisao vitezima templarima: “Vi djelima ispunjavate riječi Evanđelja: ‘Od ove ljubavi nitko veće nema, da tko život svoj položi za prijatelje svoje.'”

Drugi cilj bio je oslobađanje Jeruzalema i ostalih mjesta koja su bila posvećena Kristovim životom. […]

Često se pretpostavlja da je središnji cilj križarskih ratova bilo prisilno preobraćanje muslimanskog svijeta. Ništa nije dalje od istine. Iz perspektive srednjovjekovnog kršćana, muslimani su bili neprijatelji Krista i Njegove Crkve. Zadatak križara bio je pobijediti ih i obraniti se. To je bilo sve. Muslimanima koji su živjeli na osvojenim kršćanskim teritorijima općenito je bilo dopušteno zadržati svoja imanja, sredstva za život i uvijek svoju religiju. Doista, kroz povijest križarskog Kraljevstva Jeruzalema, muslimanski stanovnici bili su daleko brojniji od katolika. Tek su u 13. stoljeću franjevci započeli napore za preobraćanje muslimana. Ali oni su uglavnom bili neuspješni i naposljetku su odustali. U svakom slučaju, takvi su napori bili obilježeni mirnim uvjeravanjem, a ne pod prijetnjom nasilja.

Križarski ratovi su bili ratovi, tako da bi ih bilo pogrešno okarakterizirati kao pobožne i s dobrim namjerama. Poput svih ratova, nasilje je bilo brutalno (iako ne brutalno poput modernih ratova). Bilo je nesretnih slučajeva, grubih grešaka i zločina. Oni su danas obično dobro dokumentirani. Tijekom ranih dana Prvog križarskog rata 1095. godine, skupina otrcanih križara predvođena grofom Emichom od Leningena spuštala se niz Rajnu, pljačkajući i ubijajući sve Židove koje su mogli naći. Lokalni biskupi su bezuspješno pokušavali zaustaviti pokolj. U očima ovih ratnika, Židovi su, poput muslimana, bili Kristovi neprijatelji. Njihovo pljačkanje i ubijanje, dakle, nije bio porok. Doista, oni su vjerovali da je to pravedno djelo, pošto se novac Židova mogao iskoristiti za financiranje križarskog rata u Jeruzalemu. No, oni su bili u krivu i Crkva je najoštrije osudila te antižidovske napade.

Pedeset godina kasnije, kad se spremao Drugi križarski rat, sv. Bernard često je propovijedao da se Židovi ne smiju progoniti:

Pitajte bilo koga tko poznaje Sveto pismo što je u Psalmima predviđeno za Židove. “Ne molim se za njihovo uništenje”, piše. Židovi su za nas žive riječi Svetog pisma, jer nas uvijek podsjećaju na ono što je naš Gospodin pretrpio… Pod kršćanskim prinčevima oni trpe u zatočeništvu, ali “samo čekaju vrijeme svog izbavljenja.”




[…]

Kad razmišljamo o Srednjem vijeku, lako je gledati Europu u svjetlu onoga što je postala, umjesto onoga što je bila. Kolos srednjovjekovnog svijeta bio je islam, a ne kršćanstvo. Križarski ratovi su u velikoj mjeri zanimljivi jer su bili pokušaj suprotstavljanja tom trendu. Ali u pet stoljeća križarskog ratovanja, samo Prvi križarski rat značajno je odvratio vojni napredak islama. Nakon toga sve je krenulo nizbrdo.

[…]

Sa sigurne udaljenosti mnogo stoljeća, lako se s gađenjem mrštiti na spomen križarskih ratova. Religija, uostalom, nije ništa oko čega bi se trebali voditi ratovi. Ali trebali bismo imati na umu da bi naši srednjovjekovni preci bili jednako zgroženi našim beskonačno destruktivnijim ratovima koji su se vodili u ime političkih ideologija. A opet, i srednjovjekovni i moderni ratnik bore se u konačnici za svoj vlastiti svijet i sve ono što ga čini. Oboje su spremni pretrpjeti ogromnu žrtvu, pod uvjetom da su u službi nečega što im je drago, nešto veće od njih samih. Hoćemo li se diviti križarskim ratovima ili ne, činjenica je da svijet kakvog danas poznajemo ne bi postojao bez njihovih napora. Drevna vjera kršćanstva, sa svojim poštovanjem prema ženama i antipatiji prema ropstvu, ne samo da je preživjela, već je i procvjetala. Bez križarskih ratova, vjerojatno bi krenula putem zoroastrizma, još jednog islamskog rivala, u izumiranje.