GOTTRY: Socijalizam nudi ‘sigurnost’ državne kontrole, ali zahtijeva predaju individualne odgovornosti

James Gottry

CNN

Diljem Sjedinjenih Država, socijalizam uživa u svježem dašku popularnosti. Gallupovo istraživanje iz travnja 2019. godine otkrilo je da 43% Amerikanaca vjeruje da bi socijalizam bio “dobra stvar” za zemlju (više od 25% koliko je bilo 1942. godine). Punih 47% Amerikanaca kaže da bi glasalo za socijalističkog predsjedničkog kandidata. S tim brojkama, ne bi trebalo biti iznenađujuće što je 2016. godine predsjednički kandidat Bernie Sanders (najpopularniji američki “demokratski socijalist”) privukao više od 13 milijuna glasova tijekom demokratskih izbora. Više od 2 milijuna tih glasova došlo je od glasača mlađih od 30 godina.

Prilično je lako razumjeti zašto su mladi birači skloni Bernieju; uostalom, on je vodio kampanju na platformi Medicare (zdravstvena zaštita) za sve; besplatnom obrazovanju i ukidanju studentskog duga; “zajamčenom radnom mjestu”; progresivnom poreznom sustavu; i još mnogo više. A tamo gdje Bernie nije uspio, uspjela je Alexandria Ocasio-Cortez. Kao što se možda sjećate, AOC je ostvarila iznenađujuću pobjedu (57 – 42 posto) nad tadašnjim zastupnikom iz New Yorka Josephom Crowleyjem, na platformi koja uključuje Medicare za sve; besplatna školarina za fakultet; i zajamčeno radno mjesto. Zvuči poznato?

Ova slatkorječiva obećanja su (naizgled) sunčana strana socijalizma. Ali ona ovise o — i na kraju podlegnu — mračnoj strani socijalizma, koju je utvrdio njegov otac osnivač, Karl Marx. Socijalizam (termin koji se često upotrebljava naizmjenično sa svojim bliskom rođakom, komunizmom) traži eliminaciju privatnog vlasništva u korist “društvenog vlasništva” ili državne kontrole. Rječnik Merriam-Webster definira ga ovako: bilo koja od različitih ekonomskih i političkih teorija koja zagovara kolektivno ili državno vlasništvo i administraciju nad sredstvima za proizvodnju i distribuciju dobara.

Laičkim riječima, socijalizam razmjenjuje ekonomsku slobodu (i mnoge druge slobode) za “sigurnost” državne kontrole. Ali nemojte me držati za riječ.

Demokratski socijalisti Amerike (DSA) — koji imaju otprilike 60.000 članova (u odnosu na 5.000 koliko ih je bilo u studenom 2016.) — pozivaju na “kooperative” i “društveno vlasništvo” umjesto “velike korporativne birokracije”. Također traže “veću demokratsku kontrolu” privatnih poduzeća u nastojanju poticanja odgovornosti. DSA izjavljuje da “mnoge strukture naše vlade i ekonomije moraju biti radikalno transformirane.”

Naravno, poput Bernieja i AOC, DSA zagovara sunčanu stranu socijalizma, obećavajući da je “dugoročni cilj socijalizma eliminacija svih vrsta rada, osim onih najugodnijih” te se zaklinje širiti bilo koje preostale “neprivlačne poslove” među što većim brojem ljudi moguće.

Ovo posljednje posjeduje određenu komičnu privlačnosti; možda bi DSA trebala usvojiti slogan “bijeda voli društvo”. No, implikacija socijalizma za našu veliku republiku bile bi tragične. Socijalizam i komunizam nisu varijacije demokratske republike. Oni su njezine antiteze.




Povjesničar i doktor znanosti Lee Edwards opisuje to ovako: “Socijalisti obećavaju besklasno društvo, ali stvaraju zarobljeničke logore Gulaga i otoka Pines. Oni jamče mir, ali sudjeluju u ratovima za nacionalno oslobođenje. Oni ukidaju privatno vlasništvo, ali ovise o sivoj ekonomiji. Oni iskorjenjuju religiju, ali obožavaju Velikog brata. Oni ruše korumpirane diktatore, ali uspostavljaju diktaturu Partije.”

Naravno, pitajte zagovornika socijalizma o povećanoj vladinoj kontroli i on će je pozdravljati kao pozitivan razvoj. Da citiram Winstona Churchilla, zagovornici socijalizma brzo osuđuju kapitalizam kao “grabežljivog tigra”. Njega se okrivljuje za bogatstvo 1%, osuđuje kao uzrok Velike recesije 2008. i označava razlogom pohlepe, “privilegije” i ostalih društvenih bolesti. Rješenje je — kažu — ograničavanje ili napuštanje slobodnog tržišta kako bi se postigla jednakost. Zemlje poput Švedske se navode kao primjer utopije koju može pružiti socijalizam.

Velika ironija jest ta što je Švedska blistav primjer činjenice da su slobodna tržišta rješenje, a ne problem. Švedski ekonomist i suradnik Instituta Cato, Johan Norberg, objašnjava: “Slobodna tržišta i mala vlada napravile su Švedsku bogatom. Eksperiment sa socijalizmom nas je gotovo uništio.” Doista, dok Švedska posjeduje “velikodušne programe vladinih povlastica” (kao što je slučaj i s njezinim nordijskim susjedima Norveškom, Finskom i Danskom), mnoge njezine politike prilično bi odudarale od predizbornog skupa Bernieja Sandersa. Nema zakona o minimalnoj plaći. Postoji izbor škole. Vlada postavlja ograničenja u javnoj potrošnji i “cilj suficita” koji pomaže zadržati nacionalni dug niskim i koji je državi zaradio AAA kreditni rejting. U 2019. godini, na svjetskom Indeksu ekonomskih sloboda, Švedska je postigla rezultat od 75,2, što je manje od 2 boda iza Sjedinjenih Država te više od zemalja poput Japana (72,1) i Južne Koreje (72,3).

Na sreću i unatoč popularnosti socijalizma kao ideala, Amerikanci intuitivno shvaćaju da vlada nije bolje opremljena od privatnog sektora u pitanjima vezanima za ekonomiju i plaće. U stvari, ta ista Gallupova anketa koja je pronašla da 43% Amerikanaca vjeruje da bi socijalizam mogao biti dobra stvar, također je pronašla da 62% njih vjeruje da bi slobodno tržište moralo kontrolirati ekonomiju i plaće, a 68% vjeruje da bi prvenstveno moralo biti odgovorno za distribuciju bogatstva. Ako vam ti rezultati ankete zvuče kontradiktorno, to je zato što jesu. Amerikanci vole prizvuk socijalizma, ali njegovu suštinu teško je progutati. Glazura izgleda privlačno, ali biskvit je suh.

Niti jedan razumni Amerikanac ne želi vidjeti kolegu sugrađana da pati od neadekvatne zdravstvene zaštite, besciljno tumara od posla do posla ili posrće pod težinom nerazumnog duga. Ali socijalizam nije odgovor. Socijalizam obećava jednakost, ali postiže ga kažnjavajući uspjeh i ograničavajući slobodna tržišta. On zamjenjuje našu demokratsku republiku — od naroda i za narod — s diktaturom proletarijata.