PragerU | Zašto ne želim i ne zaslužujem reparacije

Burgess Owens

Pokret za reparacije — vladino financijsko obeštećenje potomaka robova — se vraća. Zvijezda Super Bowla Burgess Owens, koji je crnac i čiji je pradjed bio rob, smatra ovaj pokret snishodljivim i kontraproduktivnim. Ne želi sudjelovati u njemu. U ovom videu objašnjava zašto.

Moj prapradjed, Silas Burgess, došao je u Ameriku okovan u trbuhu broda za prijevoz robova.

Prodan je na aukciji u Charlestonu, državi Južnoj Karolini, na plantažu Burgess.

Siroče u dobi od 8 godina, bio je, srećom, okružen starijim robovima koji su se, iako fizički okovani lancima, mentalno zamislili kao slobodni ljudi. Pobjegli su i zaputili se prema zapadnom Teksasu, uzevši malog Silasa sa sobom.

Silas je naporno radio i štedio svoj novac. Naposljetku je postao vlasnikom farme od 40-tak hektara, koju je kultivirao i otplatio u roku od dvije godine. Ponosno nosim ime svog prvog američkog pretka — koji je, poput milijuna drugih privučenih i dovedenih u našu zemlju, uspio svladati ogromne prepreke kako bi doživio svoj Američki san.

Silas je osnovao prvu crnu crkvu te prvu crnu osnovnu školu u svom gradu. Bio je republikanac, kršćanin i stup svoje zajednice. Bio je ponosan i marljiv i učio je svoju djecu da budu isto takvi.

Sada mi, zbog toga što je moj prapradjed Silas nekada bio rob, takozvani “progresivci” žele dati novac.

Nema veze što sam, poput njega, poduzetnik koji je stekao izvrsno obrazovanje, izgradio tvrtke, podigao prekrasnu obitelj i, za razliku od većine bijelih Amerikanaca, osvojio prsten na Super Bowlu.

Zbog rada koji nikad nisam radio, pruga koje nikad nisam nosio, biča koji nikad nisam poznavao, ti progresivci mi žele dati novac koji nikad nisam zaradio. Činjenica da će taj novac pod prisilom uzeti od drugih koji su ga također sanjali, radili i žrtvovali se, kažu mi da nije moja briga.

U srcu pokreta za reparacije nalazi se iskrivljeni i omalovažavajući pogled crnaca i bijelaca.

On daje superiornost bijeloj rasi, tretirajući je kao opresivnu i previše moćnu kako bi je crni Amerikanci nadvladali. On obilježava crnce kao nesretne žrtve, lišene bilo kakve sposobnosti za asimiliranje i napredak koju posjeduje svaka druga kultura.

Pokret reparacija prikladno zaboravlja 150 godina pravnog, društvenog i ekonomskog napretka koji su postigli milijuni pripadnika američkih manjina. Također minimalizira žrtve stotina tisuća bijelih Amerikanaca i republikanskog predsjednika koji su dali život kako bi iskorijenili ropstvo.




Mislim da bi djed Silas ovaj gubitak američkih života smatrao kao plaćanje u cijelosti. Svaki bi zahvalni crni Amerikanac, nekad i danas, trebao osjećati isto.

Pokret reparacija također podržava viđenje rasnih odnosa koje potkopava američke judeo-kršćanske temelje. On prkosi idealima oprosta i davanja druge šanse te prezire individualnu odgovornost.

Zagovornici reparacija vjeruju da crni Amerikanci nisu sposobni nositi svoje vlastite terete, dok bijeli Amerikanci moraju snositi grijehe onih koji su došli prije njih. Pristalice ne uzimaju u obzir činjenicu da ogromna većina bijelih Amerikanaca nikad nije posjedovala robove, one koji su se borili za okončanje ropstva ili koji su došli u Ameriku dugo nakon što je ono završilo.

Ova razdorna poruka označava crnu rasu kao zauvijek slomljenu, ljude koji se mogu izliječiti samo krivnjom, sažaljenjem i dobročinstvom bijelaca. Tragično, mi još uvijek možemo vidjeti kako se ovaj scenarij odigrava na sveučilišnim kampusima. Dok mladi bijeli Amerikanci priznaju svoju boju kože kao “privilegiju”, mladi crni Amerikanci — bez ikakvog srama — prihvaćaju svoju boju kože kao onu koja im automatski daje status žrtve.

Pri tome, oni izgledaju nesvjesni da tu percepciju crnaca dijele s južnjačkim bijelim supremacistima iz moje mladosti 1960-ih godina. Oni koji traže reparacije prihvatili su teoriju da je sama boja kože sposobna učiniti jednu rasu boljom od one druge — da će bez dodatnih napora, vrijednosti ili osobne inicijative, bijeli Amerikanci uspjeti, dok će crni Amerikanci propasti. U svojoj srži, ovo predstavlja snishodljivo zlo rasizma.

To zasigurno ne predstavlja potencijal crne Amerike.

40% crnih kućanstava danas živi srednjoklasni Američki san. Postoji na tisuće crnih Amerikanaca među najbogatijih 1% nacije — liječnika, odvjetnika, inženjera i profesora; da ne spominjemo glazbene, televizijske, filmske i sportske zvijezde. Mnogi od naših najobožavanijih i najviše slavljenih građana su crnci.

Putovi ovih Amerikanaca prema bogatstvu i slavi različiti su, poput onih njihovih bijelih kolega, ali mnogi su imali koristi od predaka poput djede Silasa, koji je prigrlio mogućnosti koje ova zemlja pruža i koji je iza sebe ostavio nasljeđe ponosnih, produktivnih, patriotskih i uspješnih obitelji. Zašto bi mi bijeli Amerikanci — moji susjedi, prijatelji i sugrađani — dugovali bilo što?

Kad bi djed Silas bio ovdje, siguran sam da bi njegova poruka svima, bilo oni crni ili bijeli, jednostavno glasila ovako:

Dobar karakter se ne može kupiti podmićivanjem.

Ja sam Burgess Owens za Prager University.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here