SHELLENBERGER: Kanaliziranje maltuzijanskih korijena klimatskog ekstremizma

Michael Shellenberger

U podvali koju je organizirala radikalna skupina pod nazivom Lyndon LaRouche PAC, žena je ustala na događaju gradske vijećnice kojem je u četvrtak navečer domaćin bila zastupnica Alexandria Ocasio-Cortez (D-NY) i objavila da čovječanstvo treba početi jesti bebe kako bi spriječili klimatske promjene.

Govoreći s naglaskom koji podsjeća na onaj Boratov Sasche Barona Cohena, žena je izjavila: “Nećemo biti još dugo ovdje zbog klimatske krize. Preostalo nam je samo nekoliko mjeseci. Volim to što podržavate Green [New] Deal, ali to ne uklanja fosilno gorivo, to neće dovoljno brzo riješiti problem.” Dodala je da bi Amerikanci trebali “početi jesti bebe” i “bombardirati Rusiju” kao preliminarne korake u spašavanju planeta.

Ocasio-Cortez je reagirala pasivno, a kasnije je tweetala da žena možda pati od psihičkih problema. Ali to je bila psina, koja bi mogla biti očigledna svakome tko je upoznat s čuvenim satiričnim esejom Jonathana Swifta iz 1729. godine, Skroman prijedlog (A Modest Proposal) — u kojem je tvrdio da bi se problem siromaštva u Irskoj mogao ublažiti kad bi siromašni prodavali svoju djecu bogatima za hranu. “Mlado zdravo, dobro uhranjeno dijete je, u dobi od godinu dana, najukusnija hranjiva i zdrava hrana, bilo da je pirjana, pržena, pečena ili kuhana”, napisao je. “I uopće ne sumnjam da će jednako dobro poslužiti u paprikašu ili raguu.”

Progresivci i environmentalisti odbacuju podvalu, napominjući kako se čini da ju je proveo pro-Trumpov odbor za političku akciju posvećen rehabilitaciji osmerostrukog predsjedničkog kandidata Lyndona LaRouchea, koji je promicao mišljenje da je 9/11 bio “posao iznutra”, da globalno zatopljenje nije stvarno, da crni ljudi zapravo nisu stvorili jazz glazbu, da je Beatlese stvorio “Britanski odjel za psihološko ratovanje” i još desetak drugih teorija zavjera.

No, bez obzira na diskreditiranu prirodu izvora, sama supstanca podvale bila je brilijantno parodiranje apokaliptičnog i maltuzijanskog karaktera današnjeg environmentalističkog ekstremizma te licemjerne prirode onih koji ga zagovaraju.

Environmentalisti inzistiraju da zemlje u razvoju usvoje obnovljive izvore energije, povećaju energetsku učinkovitost i usvoje životni stil malog utroška energije — iako se niti jedna siromašna nacija ne može razviti bez visoke razine potrošnje energije. I tako, dok norveška vlada proizvodi prirodni plin u Mozambiku i Tanzaniji, ona istodobno sudjeluje u europskom pritisku sprječavanja tih istih zemalja u izgradnji njihovih vlastitih elektrana na prirodni plin.

Klimatski ekstremisti su također uspješno izvršili pritisak na Svjetsku banku i druge financijske institucije kako bi smanjili financiranje siromašnih zemalja koje žele proširiti svoju proizvodnju energije. Na primjer, godine 2014., senator Patrick Leahy iz Vermonta, vodeći demokrat u Odboru za raspodjelu saveznih financijskih sredstava, nastojao je ukinuti američko financiranje siromašnih zemalja koje žele izgraditi hidroelektrane na temelju činjenice da takve brane imaju “negativan učinak” na riječne ekosustave. “Ako se senator Leahy toliko odlučno protivi hidroelektranama”, napisao je stručnjak za razvoj, “neka najprije pokaže svoju predanost gašenjem svjetala Vermonta.”




Prošle godine, Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) izdao je izvješće koje uvelike počiva na ideji da se siromašne zemlje mogu obogatiti korištenjem radikalno manje energije. “Putevi kompatibilni s 1.5°C koji imaju malu potražnju energije”, rekli su dužnosnici IPCC-a, “pokazuju najizraženije sinergije i najmanji broj kompromisa.” IPCC je također ponovio opovrgnutu tvrdnju da siromašne zemlje mogu “preskočiti” bogate nacije solarnim panelima, baterijama i energetskom učinkovitošću te promicao “bio-energiju” — korištenje drva, gnoja i etanola — goriva koja su ne samo neekonomična, već također imaju vrlo štetnog utjecaja na okoliš. Istina je da je potrošnja energije danas jednako čvrsto povezana s BDP-om kao i u vrijeme kad su današnje bogate zemlje bile siromašne.

Možda najveće licemjerje ljudi poput zastupnice Alexandrije Ocasio-Cortez i švedske učenice i klimatske aktivistice Grete Thunberg jest njihova želja za gašenjem nuklearnih elektrana istodobno tvrdeći da nam se bliži kraj zbog klimatskih promjena. Zastupnica Ocasio-Cortez podržala je zatvaranje nuklearne elektrane Indian Point u New Yorku, koju će zamijeniti s prirodnim plinom, dok je Thunberg napala nuklearnu energiju na Facebooku kao “opasnu”. A opet, nuklearna energije pruža većinu električne energije bez emisija ugljika u Sjedinjenim Državama i više od 40% ukupne električne energije u Švedskoj.

Većina doktrina i apokaliptičkih oblika suvremenog “environmentalizma” jest jednostavno prepakiravanje ideja Thomasa Malthusa, britanskog ekonomista iz 19. stoljeća, koji je smatrao da postoji previše siromašnih ljudi — osobito siromašnih Iraca — i da je jedina etična stvar koju treba učiniti pustiti ih da umru. “Umjesto da preporučimo siromašnima čistoću, trebali bismo poticati one suprotne navike”, napisao je, “i zazivati povratak kuge”.

Za razliku od Swifta, Malthus nije bio satiričar. On je iznio utilitaristički argument: Ako siromašnima dopustimo reprodukciju, oni će u budućnosti samo stvoriti više patnje. (Doista, britanska vlada i mediji koristili su Malthusove ideje kako bi opravdali politike koje su dovele do masovne gladi u Irskoj od 1845. do 1849. godine.) LaRouchovska prosvjednica koja je govorila na skupu Alexandrije Ocasio-Cortez u četvrtak, vjerno je kanalizirala Malthusovu zastrašujuću logiku. A u onom pristojnijem obliku, environmentalisti je i sami kanaliziraju kad pozivaju siromašne zemlje da same sebe ekonomski upucaju u nogu kako bi svijet mogao biti zelenije mjesto.

Nakon Drugog svjetskog rata, istaknuti američki progresivci oslanjali su se na Malthusove ideje suprotstavljanja razvojnoj pomoći i nuklearnoj energiji te promicali prisilnu sterilizaciju. Jeftina energija, bojali su se istaknuti znanstvenici, dovela bi do prenaseljenosti, iscrpila oskudne resurse i uništila okoliš. Čovječanstvo “ne bi mirovalo sve dok zemlja ne bi u potpunosti bila prekrivena, i do značajne dubine, migoljavom masom ljudskih bića, poput mrtve krave koja je prekrivena pulsirajućom masom crva”, napisao je kemičar Harrison Brown u svojoj knjizi iz 1954. godine, Izazov budućnosti čovjeka (The Challenge of Man’s Future).




Antihumanističke ideje došle su do punog procvata u knjizi biologa sa Stanforda Paula Erlicha Populacijska bomba (Population Bomb), koja je prikazala siromašne ljude u Indiji kao životinje koje “vrište… prose… defeciraju i uriniraju.” Dva desetljeća kasnije, činilo se da su Ujedinjeni narodi prihvatili elemente neomaltuzijanizma u izvještaju pod nazivom Naša zajednička budućnost (Our Common Future). Umjesto prebacivanja na fosilna i nuklearno gorivo, bili su mišljenja UN-ovi stručnjaci, siromašne nacije bi trebale više upotrebljavati drvno gorivo. I “nacije siromašne drvom moraju organizirati svoje poljoprivredne sektore kako bi proizvodili velike količine drva i ostalih biljnih goriva.” (Ironično, vodeći autor Naše zajedničke budućnosti bio je Gro Brundtland, bivši premijer Norveške, nacije koja je samo desetljeće prije postala nevjerojatno bogata zahvaljujući obilnim zalihama nafte i plina.)

Maltuzijanska histerija uklopila se u sve vrste ekstremističkih sekti. Doista, dva nedavna masovna pucača — onaj u El Pasu, Teksasu i drugi u Christchurchu, Novom Zelandu — odjekivala su nekakvu verziju apokaliptične retorike maltuzijanskih environmentalista. A opet, maltuzijanski environmentalisti propovijedaju opovrgnuto vjerovanje, pošto je njihov prorok pogrešno predvidio da će glad i nedostatak resursa postati uobičajena obilježja gusto naseljenog svijeta. Umjesto toga, tehnologija je nadmašila porast u broju stanovništva i potrošnji — tako da se danas suočavamo s izgledom smanjenja ukupne količine prirodnih resursa (uključujući zemlje) potrebnih za naše održavanje.

Snaga izvorne Swiftove parodije bila je u tome što je motivirala čitatelje da razmotre vrijednosti osobe koja predlaže takve programe. Ovotjedna prijevara mogla bi imati sličnog učinka kada su u pitanju najekstremniji oblici environmentalističke retorike. Doista, žena nije bila u krivu kad je rekla da se švedski znanstvenik stvarno bavio idejom konzumiranja mrtvih ljudi kao sredstvo za spas planeta.

Ako je vjerovati tvrdnji zastupnice Alexandrije Ocasio-Cortez da je čovječanstvu preostalo samo 12 godina kako bismo spasili civilizaciju od klimatskih promjena, onda bi uistinu skromniji prijedlog nastavka rada današnjih nuklearnih elektrana, pokušavajući istodobno ostvariti francuski i švedski model građenja standardiziranih nuklearnih elektrana, trebao biti opravdan.

U svojoj namjeri umirivanja žene, Ocasio-Cortez je rekla: “Jedna od stvari koja nam je vrlo važna jest to što moramo tretirati klimatsku krizu s onakvom hitnošću kakvu ona i predstavlja… Na sreću imamo više od nekoliko mjeseci.” Barem jednom, zvučala je kao glas razuma. Bilo bi lijepo kad bi njoj — i njezinim kolegama environmentalistima — to postala navika.

Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.