IBRAHIM: Bitka kod Lepanta: Vojna i ‘moralna pobjeda’ nad islamom

Raymond Ibrahim

FrontPageMag

Današnji dan (8.10.2019.) u povijesti svjedočio je jednom od najkataklizmičnijih sukoba između islama i Zapada — onaj u kojem je potonji konačno slomio i ponizio prvog.

Godine 1570., muslimanski Turci — pod krinkom Osmanskog Carstva — napravili su invaziju na otok Cipar, natjeravši papu Pija V da 1571. godine pozove i formira “Svetu ligu” pomorskih katoličkih nacionalnih država, na čelu sa Španjolskim carstvom.

Prije nego što su uspjeli stići i osloboditi Cipar, izdajom je preuzeto njihovo posljednje uporište na otoku, Famagusta. Nakon što je braniteljima u slučaju njihove predaje obećao siguran prolazak, osmanski zapovjednik Ali Paša — poznat zbog svoje pobožne pozadine kao Müezzinzade (“sin mujezina”) — nije održao obećanje i pokrenuo klaonicu velikih razmjera. Naredio je da se zapovjedniku tvrđave, Marku Antoniju Bragadinu, odrežu nos i uši. Potom je Ali pozvao osakaćenog nevjernika da prihvati islam i život: “Ja sam kršćanin i stoga želim živjeti i umrijeti”, odgovorio je Bragadin. “Moje tijelo je vaše. Mučite ga kako želite.”

I tako je Bragadin bio vezan za stolicu, u više navrata podignut uz jarbol galije te potom bacan u more, popraćen podrugljivim komentarima: “Pogledaj možeš li vidjeti svoju flotu, veliki kršćanine, ako možeš vidjeti svog nasljednika koji dolazi u Famagustu!” Osakaćeni i napola utopljeni muškarac je potom odnesen do obližnje crkve sv. Nikole — do sad već džamije — i vezan za stup na kojem su mu polako živom oderali kožu. Koža je nakon toga ispunjena slamom, zašivena natrag u jezivo obličje mrtvog zapovjednika i paradirana ispred podrugljivih muslimanskih osvajača.

Vijesti o ovom i drugim neprekidnim zvjerstvima i skrnavljenju crkava na Cipru i Krfu razbjesnile su Svetu ligu dok je plovila na istok. Uslijedilo je krvoproliće nakon su se dvije suprotstavljene flote — sačinjene ukupno od 600 brodova i 140.000 ljudi, s brojčanom nadmoći na osmanskoj strani — napokon susrele i sukobile 7. listopada 1571. godine kod zapadne obale Grčke, blizu Lepanta. Prema jednom suvremeniku:

Veća žestoka bitka trajala je četiri sata i bila je toliko krvava i strašna da su se more i vatra činili kao jedno, mnoštvo turskih galija gorjelo je do vode, a površina mora, crvena od krvi, bila je prekrivena mavarskim kaputima, turbanima, tobolcima, strijelama, lukovima, štitovima, veslima, kutijama, škrinjama i ostalim ratnim plijenom i prije svega mnogim ljudskim tijelima, kršćanskim kao i turskim, nekim mrtvima, nekim ranjenima, nekim rastrganima te nekim nepomirenima sa svojom sudbinom koji su se borili u smrtnoj agoniji dok je njihova snaga slabila s krvlju koja je istjecala iz njihovih rana u takvim količinama da je more u potpunosti bilo obojeno njome, ali usprkos svoj toj mizeriji naši ljudi nisu bili ganuti sažaljenjem prema neprijatelju. … Iako su molili za milost, oni su umjesto toga primili metak iz arkebuze i ubode kopljem.

Do prijelomne točke došlo je kad su se admiralski brodovi suprotstavljenih flota, osmanska Sultana i kršćanski Real, sudarili, a posada oba broda navalila jedna na druge. Ubrzo je nastao kaos dok su se ljudi borili na sve strane, a u sukobu su viđeni čak i veliki admirali, Ali Paša koji je odapinjao strijele i Don Juan koji je mahao mačem i bojnom sjekirom, držeći svako od oružja u jednoj ruci.




Na kraju, “bio je beskonačan broj mrtvih” na Realu, dok se “ogromna količina turbana, koja je po svemu sudeći bila jednako brojna kao što je bio i neprijatelj, [viđen na Sultani], koturala po palubi s glavama unutar njih.”

Don je preživio, ali paša nije. Kad je središnja turska flota vidjela Alijevu glavu nabijenu na kolac na Sultani i križ na mjestu gdje se svojedobno vijorila zastava islama, uvukla se masovna demoralizacija i okršaju na moru uskoro je došao kraj.

Sveta liga je izgubila dvanaest galija i deset tisuća ljudi, ali Osmanlije su izgubile 230 galija — od koji su 117 zarobili Europljani — i trideset tisuća ljudi. Bila je to velika pobjeda i slavio je čitavi kršćanski svijet — katolici, pravoslavci i protestanti.

Međutim, u stvarnosti se malo toga promijenilo. Sveti savez čak nije uspio osloboditi Cipar. “Oduzimanjem Cipra odrezali smo vam ruku”, bolno su podsjećali Osmanlije mletačkog veleposlanika godinu dana kasnije. “Pobjedom nad našom flotom [kod Lepanta] vi ste nam obrijali bradu. Ruka jednom odsječena više neće rasti, ali ogoljela brada raste još jače za britvu.”

Unatoč tome, pobjeda je dokazala da se nemilosrdni Turci, koji su u prethodnim desetljećima i stoljećima osvojili veći dio istočne Europe, mogu zaustaviti. Lepant je dokazao da se Turci mogu pobijediti u izravnom sukobu — barem na moru, koje je odnedavno postalo najnovije lovište islamskih sila. Kao što je Miguel Cervantes, koji je sudjelovao u bitci, rekao ustima šarolikog Don Kihota: “Taj dan … bio je tako sretan za kršćanski svijet jer je čitav svijet naučio koliko smo bili u krivu kad smo mislili da su Turci nepobjedivi na moru.”

Suvremeni povjesničari potvrđuju ovo stajalište. Prema vojnom povjesničaru Paulu K. Davisu, “Više od vojne pobjede, Lepant je bio moralna pobjeda. Desetljećima su osmanski Turci užasavali Europu, a pobjede Sulejmana Veličanstvenog uzrokovale su kršćanskoj Europi ozbiljnu zabrinutost… Kršćani su se radovali ovom koraku unatrag za Osmanlije. Mističnost osmanske moći bila je značajno narušena ovom bitkom, a kršćanska Europa primila je ohrabrujuću poruku.”

Međutim, koliko god spektakularan poraz na moru bio, on nije mogao uzdrmati ono što je naposljetku bila velika kopnena sila — tako da je više od jednog stoljeća kasnije, 1683. godine, nekih 200.000 Osmanlija prodrlo do Beča i opkolilo ga.

Ali o tome – i onome što je uslijedilo nakon današnjeg dana — nekom drugom zgodom.

Napomena: Gornji je prikaz izvučen iz knjige Sword and Scimitar: Fourteen Centuries of War between Islam and the West — knjige za koju su CAIR i njegovi islamistički saveznici učinili sve kako bi spriječili njezino korištenje na Vojnom ratnom koledžu Sjedinjenih Država.