IBRAHIM: Pravedni rat naspram običnog starog džihada

Raymond Ibrahim

FrontPageMag

Gdje god pogledamo, povijesni križarski ratovi protiv islama su demonizirani i iskrivljeni na načine osmišljene kako bi opravdali džihadski teror. “Osim ako se ne spustimo na zemlju”, korio je svojedobno Barack Obama Amerikance koji su bili previše kritični prema islamskom teroru, “i mislimo da je ovo [odrubljivanje glava, seksualno ropstvo, raspeća, prženje ljudi] jedinstveno nekom drugom mjestu, zapamtite da su tijekom križarskih ratova i Inkvizicije ljudi činili strašna djela u ime Krista.”

Ostali, uglavnom akademici i samoprozvani “stručnjaci”, inzistiraju na tome da su križarski ratovi jedan od glavnih razloga zbog kojeg su muslimani još uvijek ljuti. Prema Johnu Espositu sa Sveučilišta Georgetown, “pet stoljeća mirnog suživota [između islama i kršćanskog svijeta] proteklo je prije nego su politički događaji i imperijalno-papinske igre moći dovele do stoljetnog niza takozvanih svetih ratova koji su suprotstavili kršćanstvo nasuprot islama i ostavili trajno naslijeđe nerazumijevanja i nepovjerenja”.

Niti je ova karakterizacija ograničena na apstraktno teoretiziranje; ona i dalje posvuda ima duboki utjecaj na psihu Zapadnjaka. Tako je 1999. godine, kako bi obilježili devetstotu godišnjicu križarskog osvajanja Jeruzalema, stotine pobožnih protestanata sudjelovalo u takozvanom “hodu pomirenja” koji je započeo u Njemačkoj i završio u Jeruzalemu. Na tom putu nosili su majice na kojima je pisalo “Izvinjavam se” na arapskom jeziku. Njihova službena izjava glasila je:

Prije devet stotina godina, naši su preci nosili ime Isusa Krista u bitkama diljem Bliskog istoka. Potaknuti strahom, pohlepom i mržnjom… Križari su podigli zastavu s Križom iznad vaših ljudi… Na godišnjicu prvog križarskog rata, mi… želimo ponovno proći stopama križara izvinjavajući se za njihova djela … Mi duboko žalimo zbog počinjenih zločina u Kristovo ime od strane naših prethodnika. Mi se odričemo pohlepe, mržnje i straha te osuđujemo svako nasilje počinjeno u ime Isusa Krista.

Velika ironija u vezi mainstream osude povijesnih križarskih ratova leži u tome da kad ih pobliže istražimo — što su značili, što ih je inspiriralo, tko je u njima mogao sudjelovati — u odnosu na potrebe džihada, ne samo da križarske ratove oslobađaju krivnje, već oslobađaju Zapad od bilo kakvih nepravdi protiv islama, prošlih ili sadašnjih. Koliko god ovo zvučalo nečuveno, razmotrite neke činjenice:

Teorija pravednog rata

Prvo, križarski ratovi bili su produkt teorije Pravednog rata, čiji je temeljni kriterij da ratovi “moraju biti obrambeni ili za ponovno stjecanje zakonitog vlasništva”, da citiramo povjesničara križarskih ratova Christophera Tyermana. “Kršćanski ratnici”, objašnjava povjesničar rekonkviste Joseph O’Callaghan, “bili su potaknuti povratom zemlje, svojedobno njihove, ali sad nepravedno okupirane od muslimanskih uljeza koji su optuženi za ugnjetavanje kršćanstva i pljačkanje crkava.” Kao takvi, “kršćani, sigurni da je njihov uzrok pravedan i da je Bog na njihovoj strani, suočili su se s neprijateljem.”




Predmoderni Europljani su toliko bili sigurni u opravdanost svog cilja, da to nikada nisu propuštali objasniti svojim muslimanskim protivnicima. Prije početka opsade Lisabona, nadbiskup Joao od Brage pozvao je muslimane na predaju, pošto su “nepravedno držali naše gradove i zemlje već 358 godina” i “da se vrate u domovinu Maura odakle ste došli, ostavljajući nam ono što je naše.” Pedeset godina ranije i tisućama kilometara istočnije, križari su se oslanjali na istu logiku kako bi objasnili muslimanskom zapovjedniku zašto je bilo pravedno križarima — a ne muslimanima — potraživati drevni kršćanski grad Antiohiju silom: jer je bio kršćanski šest stoljeća prije invazije islama.

Doista, budući da su Sjeverna Afrika i Bliski istok bili dio kršćanskog svijeta stoljećima prije nego ih je osvojio islam, nije nedostajalo srednjovjekovnih europskih mislilaca koji su gajili nade u oslobađanje čak tih područja. “Orijentalna crkva blistala je u antici, objasnio je Jacques [de Vity, franački teolog, rođ. 1160./70.], šireći svoje zrake na Zapad, ali ‘od vremena perfidnog Muhameda do našeg vlastitog’, ona je u padu” i stoga je trebala oslobođenje. “Ideja da se krene kroz Španjolsku u Afriku i otuda do Svete zemlje bila je iznesena u četrnaestom stoljeću u nekoliko traktata o ponovnom stjecanju Svete zemlje.”

Kasnije, u dvadesetom stoljeću, ugledni britansko-francuski povjesničar Hillaire Belloc oplakivao je činjenicu što križarski ratovi nisu uspjeli, jer bi u protivnom “mi Europljani vjerojatno povratili Sjevernu Afriku i Egipat — sigurno bismo spasili Konstantinopol — a muhamedanstvo bi opstalo samo kao orijentalna religija izvan drevnih granica Rimskog Carstva.” Čak je i čitava kolonijalna era bila nusprodukt Pravednog rata. Kao što Bernard Lewis objašnjava:

[Č]itavi složeni proces europske ekspanzije i carstva u posljednjih pet stoljeća ima svoje korijene u sukobu islama i kršćanstva. Sve je započelo dugom i ogorčenom borbom osvojenih naroda Europe, na istoku i zapadu, za vraćanje svojih domovina kršćanskom svijetu i protjerivanje muslimanskih naroda koji su ih napali i pokorili. Teško je bilo očekivati da će se trijumfalni Španjolci i Portugalci zaustaviti na Gibraltarskom tjesnacu ili da će Rusi dozvoliti Tatarima da se povuku u miru i pregrupiraju u svojim bazama na gornjoj i donjoj Volgi — tim više što je u tijeku bio novi i smrtonosni muslimanski napad na kršćanski svijet, s turskim napredovanjem preko Bospora, Dunava i dalje, prijeteći tako samom srcu Europe. Pobjednički osloboditelji, nakon ponovnog osvajanja svojih vlastitih teritorija, progonili su svoje bivše gospodare odakle su i došli.

Samo obični stari džihad

Sad usporedite logiku Pravednog rata — obrane svojih zemalja i svog naroda i onesposobljavanje svojih neprijatelja — s džihadom. “Zapadnjačko razlikovanje pravednih i nepravednih ratova”, piše profesor za međunarodne odnose, Basaam Tibi, “nepoznato je u islamu. Svaki rat protiv nevjernika, bez obzira na neposrednu osnovu, moralno je opravdan. Samo se u tom smislu mogu razlikovati pravedni i nepravedni ratovi u islamskoj tradiciji. Kad muslimani ratuju u svrhu širenja islama, to je pravedni rat… Kad nemuslimani napadaju muslimane [uključujući i samoobranu], to je nepravedni rat. Uobičajena zapadnjačka interpretacija džihada kao “pravednog rata” je u zapadnom smislu, stoga, pogrešno tumačenje ovog islamskog koncepta.”




Dakako, veliki broj zapadnjačkih “stručnjaka” o islamu inzistira na tome da je džihad islamska kopija Pravednog rata, da je uvijek obrambeni i da na bilo koji način ne podržava napadačko ratovanje. (Nedavno je Juan Cole iznio ovu lažnu tvrdnju u svojoj knjizi Muhamed: Prorok mira usred sudara carstava.)

Ili razmotrite riječi islamskog učenjaka Clementa Huarta (rođ. 1854.), koji je pisao na vrhuncu Zapadne moći i muslimanske slabosti: “[Zapadne] međunarodne konvencije koje su ograničile ostvarivanje prava na vođenje rata [u obrambene svrhe] nemaju utjecaja na muslimansku dušu, kojoj će pacifizam uvijek biti stran. Stanje mira može joj se nametnuti samo silom; muslimanska duša ga tolerira, ali ga ne prepoznaje i ne može ga prepoznati tako dugo dok na zemlji postoje nevjernici koji se mogu preobratiti.”

Grijeh, iskrenost i seks

Ono što sačinjava casus belli je samo prva od mnogih razlika između Pravednog rata i džihada. Budući da se prvi razvijao unutar judeo-kršćanske paradigme, bio je okružen moralnim ograničenjima koja niti jedna druga civilizacija — osobito islam — nije sebi nametnula.

Od samog početka, u Clermontu 1095. godine, papa Urban nikada nije ponudio oprost grijeha (već opraštanje pokora za grijehe koje su križari već priznali). Oni koji su uzeli križ, morali su biti iskreno pokajnički.

Ovo je daleko od onoga što su se muslimani učili (i još uvijek uče) o borbi i umiranju u džihadu: svaki grijeh koji su ikad počinili odmah se oprašta, a najviša razina raja je njihova. “Postrojavanje za bitku na Alahovom putu”, objavio je Muhamed u kanonskom hadisu, “vrjednije je nego 60 godina bogoslužja”. Muhamed je također rekao: “Ne mogu pronaći ništa” jednako vrijedno džihadu, koji je nadalje usporedio s “neprestanom molitvom i neprekidnim postom”. Što se tiče “mučenika” — šehida — on je “poseban Alahu”, objavio je prorok. “Njemu je oprošteno od prve kapi krvi [koju prolije]. On vidi svoje prijestolje u raju. … Na njegovoj glavi bit će kruna časti, rubin veći od svijeta i svega što on sadrži. I on će voditi ljubav sa sedamdeset dvije hurije.” (Hurije su nadnaravne, nebeske žene — “krupnih očiju” i “velikih grudi”, prema Kuranu — koje je Alah stvorio izričito u svrhu vječnog seksualnog užitka svojih miljenika.)

Motivi križara također su morali biti iskreni: “Tko god krene osloboditi crkvu Božju u Jeruzalemu samo radi pobožnosti, a ne kako bi stekao slavu ili novac, taj će put zamijeniti za sve pokore”, rekao je Urban. Slično tome, španjolski princ Juan Manuel (umro 1348.) objasnio je da su “svi oni koji krenu u rat protiv Maura u pravom pokajanju i s pravednom namjerom … i umru, bez ikakve sumnje sveti i pravedni mučenici i nemaju nikakvu drugu kaznu osim smrti koju su pretrpjeli.”




U ovome se kršćanski rat značajno udaljio od islamskog džihada. Alah i njegov prorok nikada nisu tražili ili zahtijevali iskrena srca od onih koji su se slijevali u džihad; sve dok su proglašavali šahadu — čime su zavjetovali svoju odanost islamu — i nominalno se borili i pokoravali se kalifu ili sultanu, muškarci su mogli napadati, pljačkati, silovati i porobljavati nevjernike za vlastito zadovoljstvo.

Hladni, poslovni jezik Kurana to jasno ističe. Tko god vodi džihad daje “finu pozajmicu Alahu”, koji kasnije garantira “višestruku” otplatu u plijenu i blaženstvu bilo ovdje ili u zagrobnom životu. “Jamčim mu [džihadistu] ili ulazak u Raj”, rekao je Muhamed, “ili vraćanje odakle je već krenuo s nagradom ili plijenom.”

Ukratko, borba u službi islama — uz rizik umiranja — je sav potreban dokaz pobožnosti. Doista, ponekad borba ima prednost nad pobožnošću: mnogi oproštaji, uključujući ne pridržavanje molitvi i posta, daju se onima koji sudjeluju u džihadu. Osmanskim sultanima je zapravo bilo zabranjeno hodočastiti u Meku — što je inače pojedinačna obveza svakog muslimana, osobito onih koji su to mogu priuštiti, poput sultana — jednostavno zato što bi to moglo ugroziti vođenje džihada.

Nije ni čudo što se, za razliku od činjenice da nikad nije nedostajalo muslimana koji su bili voljni sudjelovati u džihadu, “85-90 posto franačkih vitezova nije odazvalo papinom pozivu u križarski rat”, objašnjava Tony Stark, a “onih [10-15 posto] koji su otišli bili su primarno motivirani svojim pobožnim idealizmom.”

Nije ni čudo što danas još uvijek ima bezbroj džihadista, ali nema križara.

Strogi zahtjevi križarskih ratova u usporedbi s labavim zahtjevima džihada osobito su vidljivi u kontekstu seksa. Križarima je bilo zabranjeno posjedovati ili silovati robove. Tijekom više od osmomjesečne opsade Antiohije, očajni su križari — čija su mnoga uskraćivanja uključivala i žensko društvo — pribjegavali su lutajućim skupinama lokalnih prostitutki. One su naposljetku protjerane, “kako se oni [križari], uprljani oskvrnućem rasipanja, ne bi zamjerili Gospodinu.” Usporedite to s muslimanskom vojskom koja im se suprotstavila: sadržavala je brojne lijepe žene “ovdje dovedene ne kako bi se borile, već reproducirale”, primijetio je jedan očevidac.

Neizbježna zvjerstva naspram namjernih zvjerstva

Pošto je Pravedni rat zahtijevao povratak kršćanskih teritorija, križari su godinama marširali tisućama milja duboko u neprijateljsku teritoriju, pateći od gladi, žeđi, bolesti i mnogih drugih nesreća kako bi postigli svoj cilj.

To se jasno vidi u spisima sudionika i suvremenika Prvog križarskog rata. “Dakle, za ljubav Božju”, objasnio je Fulcher iz Chartresa, “pretrpjeli smo … glad, hladnoću i prekomjerne kiše. Neki željni hrane jeli su čak konje, magarce i deve. Također, često su nas pratile prekomjerne hladnoće i česti pljuskovi… Vidio sam kako mnogi, bez šatora, umiru od hladnoće kišnih oluja… Neki su često ubijani od ruku Saracena koji su ležali u zasjedi oko uskih prolaza ili su bili oteti u potrazi za hranom… [Ali] očito je da nitko ne može postići ništa veliko bez ogromnog truda. [I tako je] bio sjajan događaj kad smo stigli u Jeruzalem,” “Trudnice”, dodaje Albert iz Aixa (rođ. 1060.), “osušenih grla, usahnulih utroba i isušenih vena na tijelu od neopisive vrućine sunca i te ogoljene regije, rodile su i napustile svoje [vjerojatno mrtvorođene] mlade usred ceste na očigled svih.”




Stoga nimalo ne iznenađuje, kad su konačno probili zidove onih koji su izvorno pokrenuli njihovu potrebu za marširanjem [i patnjom] — muslimana — do tog vremena izgladnjeli i napola poludjeli Europljani često su odgovorili neobuzdanim bijesom. “Kako su se prisjećali patnji koje su pretrpjeli tijekom opsade” Antiohije, napisao je suvremenik, “smatrali su da se udarci koje zadaju ne mogu mjeriti s izgladnjelosti, gorčijom od smrti, koju su pretrpjeli.” Jednako tako, tijekom opsade Barre, križari su bili toliko “uznemireni ludilom pretjerane gladi” da su proždirali meso već mrtvih muslimana; kad su konačno zauzeli grad, “njihov rastrojeni izgled … užasnuo je muslimane”, koji su nemilosrdno masakrirani.

Suprotno tome, muslimani nikad nisu imali specifični cilj koji je od njih zahtijevao tisuće kilometara duge marševe duboko u neprijateljski teritorij; umjesto toga, džihad se odvijao gdje god su se muslimanski teritoriji prikladno naslanjali na nevjernike (ribati ili granične tvrđave). Stoga su džihadisti rijetko trpjeli poteškoće ili nedostatke i uvijek su imali marševe nedaleko muslimanskih teritorija, gdje su zalihe, regruti i osvježenja svih vrsta bili lako dostupni. Usprkos tome, prema popularnom mišljenju (koje su izrazili akademici, političari, a posebno mediji), zvjerstva počinjena tijekom križarske pljačke Jeruzalema — a ne bezbrojna muslimanska zvjerstva počinjena stoljećima prije i poslije tog događaja, koja nisu bila ni opravdana niti potaknuta pretjeranom poteškoćama, već sadističkom mržnjom prema “nevjernicima” — najgori je zločin ikada počinjen u mnogo stoljeća rata između kršćana i muslimana i jedini o kojem bi se trebalo govoriti.

Vjerske slobode naspram vjerske prisile

I konačno, pošto se Pravedni rat isključivo bavi pitanjima pravde (povrat zemlje ili odbacivanje neprijatelja) i, za razliku od džihada, nije ideološki potaknut, on nije institucionalizirao bilo kakve mehanizme pritiskanja muslimana za preobraćenje na kršćanstvo. (S uočljivim iznimkama, kao kad je španjolska kruna ustanovila da je preobraćanje na kršćanstvo jedini realni način da pola milijuna muslimana napusti svoja stalna neprijateljstva i subverzije; čak ni to nije uspjelo, pošto je velika većina muslimana odustala od preobraćanja internalizirajući antagonizam u skladu s doktrinom tukije.)

Kao što je Konstantin Veliki objasnio tri stoljeća prije dolaska islama, “Neka oni [pogani] koji uživaju u grijesima, kao i oni koji vjeruju [kršćani], podijele prednosti mira i tišine. … Neka nitko ne uznemirava drugoga, neka se svaki čovjek drži onoga što njegova duša želi, neka to u potpunosti iskoristi… Ono što je svaki čovjek prihvatio kao svoje uvjerenje, neka time ne nanosi zlo drugome.”

Tisućljeće nakon Konstantina, španjolski princ Juan Manuel (umro 1348.) se složio: “Postoji rat između kršćana u Maura i bit će tako dugo sve dok kršćani ne povrate zemlje koje su Mauri silom uzeli od njih. Između njih ne bi bilo rata na temelju religije ili sekte, jer Isus Krist nikada nije naredio da bilo tko bude ubijen ili natjeran na prihvaćanje njegove religije.”

“Drugim riječima”, zaključuje profesor križarskih ratova Riley-Smith, “križarski ratovi, poput svih kršćanskih ratova, morali su biti reaktivni; oni nikada, primjerice, ne bi mogli biti ratovi za preobraćanje.” U skladu s tim, bez obzira bilo to tijekom križarskih ratova ili kolonijalne ere, europski (re)osvajači se nisu ponašali kao njihovi muslimanski kolege i institucionalizirali diskriminatorne ili ponižavajuće mjere kako bi prisilili pokorene na preobraćanje. Pismo iz devetog stoljeća Konstantinopola kalifatu tvrdi da: “budući da … arapski zarobljenici mogu moliti u džamiji u Konstantinopolu bez da bilo tko od njih zahtijeva prihvaćanje kršćanstva, kalif bi također trebao prestati progoniti kršćane.”




Da je Pravedni rat moralno superiorniji od pravednog džihada moglo se čak vidjeti nakon vođenja svakog. Dok su uspješni džihadi gotovo uvijek kulminirali ropstvom, depopulacijom i pustošenjem, muslimani “žive u velikoj udobnosti pod Francima”, napisao je Ibn Jubayr oko 1180. godine, dok je prolazio križarskim carstvom na svom hodočašću u Meku. Muslimani su “gospodari svojih nastambi”, dodao je, “i upravljaju sobom kako žele. Isti je slučaj na čitavom teritoriju koji su okupirali Franci.”

Razlike koje čak i dijete razumije

Bilo kako bilo; što god se može uzeti iz ovog pregleda o razlikama između križarskih ratova i džihada, između pravednih i nepravednih ratova, ona najbitnija točka ne može se prenaglasiti: pošto je islam pokrenuo neprijateljstva protiv predmodernog kršćanskog svijeta — invazijom i osvajanjem većine povijesnog teritorija bez prethodnih provokacija i u ime džihada, a ne pravde — sve što je Zapad učinio kao odgovor na to bilo je opravdano. Ako ova tvrdnja nekome zvuči nečuveno, ona se podudara s većinom univerzalno shvaćenih ideja o pravdi, očiglednih od samog rođenja. Jer, kad se dva školarca ukore zbog tuče i jedan od njih ogorčeno vikne “ali on je prvi počeo!” — što je to ako ne prizivanje urođenog ljudskog uvjerenja da je krivac onaj koji započne nasilje, a ne onaj koji reagira na njega?