MAITRA: Zašto je Trump apsolutno u pravu što izvlači američke trupe iz Sirije

Sumantra Maitra

Kremlin.ru/CC0

U iznenađujućoj kasnonoćnoj izjavi (barem što se tiče Velike Britanije), Bijela kuća je prošli tjedan izjavila da će se američke trupe maknuti u stranu i dozvoliti Turskoj invaziju u Siriju. “Turska će uskoro krenuti naprijed sa svojom dugo planiranom operacijom u Sjevernu Siriju”, pisalo je u izjavi, koja je dodala: “Zračne snage Sjedinjenih Država neće podržati niti sudjelovati u operaciji, a snage Sjedinjenih Država, pošto su porazile teritorijalni ‘Kalifat’ ISIS-a, više neće biti prisutne u neposrednoj blizini.”

Priopćenje je nastavilo: “Vlada Sjedinjenih Država pritisnula je Francusku, Njemačku i ostale europske nacije, iz kojih su mnogi zarobljeni borci ISIS-a došli, da ih preuzmu natrag, ali one ih nisu željele i odbile su to učiniti. Sjedinjene Države ih neće držati jer bi to moglo potrajati mnogo godina i predstavljati veliki trošak američkim poreznim obveznicima.”

Iako sam konzervativni vanjskopolitički realist, moja se istraživanja bave s velikim silama i neorealizmom i redovito na ovim stranicama zagovaram suzdržanost i amoralnu realpolitiku, ali nikad u svojim najluđim snovima nisam očekivao da ću doživjeti stvarni realpolitički potez Bijele kuće.

Prirodno, jadikovki nije nedostajalo. Od senatora Lindseyja Grahama do Guardiana i BBC-a, svi su optuživali Bijelu kuću zbog odustajanja od američkih odgovornosti i, još gore, “zabijanja noža Kurdima u leđa”. Ništa od toga nije istinito. Premještanje američkih trupa možda je najpronicljivija stvar koju će Trump učiniti kao predsjednik i mogla bi koristiti Sjedinjenim Državama u godinama koje dolaze.

Zašto neki ne misle tako

Protiv ove odluke podižu se dva odvojena argumenta. Jedan glasi da su Amerikanci izdali Kurde. Taj argument je prima facie lažan jer Amerikanci nisu bili u Siriji kako bi izigravali tjelohranitelje Kurda.

Kurdi se već stoljećima bore protiv Turaka, a moderne kurdske snage, koje se uglavnom sastoje od sljedbenika tvrdokorne staljinističke ideologije, bile su saveznici zbog usklađenih interesa. U međunarodnim odnosima, teorija uravnotežavanja prijetnje nalaže da se, kad god se pojavi nova prijetnja, razvije uravnotežavajuća koalicija. Povijesno, to je ponekad uključivalo neke prilično različite i dijametralno suprotne sile, poput revolucionara Josifa Staljina i reakcionara Winstona Churchilla, koji su se udružili kako bi se suprotstavili Adolfu Hitleru.




Isto tako, američke trupe bile su pozicionirane na Bliskom istoku iz jednostavnog razloga što je islamistička sekta metastazirala i oformila državicu, koja je ispala ekspanzionistička što je zahtijevalo formiranje uravnotežavajuće koalicije. Uravnotežavajuću koaliciju tvorili su nesvakidašnji partneri. Kad su Rusi bombardirali Aleppo, zapadnjačke snage su istodobno bombardirale Raqqu.

Ali ta prijetnja ISIS-a kao države je nestala. ISIS je još uvijek prisutan na terenu, ali ne kao država i definitivno ne kao ekspanzionistička nacija. Zapravo, većina ISIS-ovih boraca i njihovih obitelji, uključujući one koje su cmizdrave nevladine organizacije smatrale siromašnim izbjeglicama ispranog mozga, sad prijeti da će preuzeti izbjegličke kampove. Bez obzira na to, oni ne predstavljaju ekspanzionističku nacionalnu državu i ne bi trebali zahtijevati američku prisutnost.

Dok su Kurdi bili saveznici tijekom rata protiv Islamske države, oni su također imali koristi od velikodušne američke pomoći, oružja i zračne potpore. Ta potreba je sad nestala. Ako američki Senat želi nastaviti novu misiju “štićenja Kurda”, on je mora autorizirati.

Najveći izazov SAD-u predstavlja Kina, a ne Bliski istok

Drugi argument odnosi se na samu američku prisutnost u regiji, nešto čemu se protivio svaki vanjskopolitički realist vrijedan slušanja. Stvarnost je ovakva: Pred Amerikom stoji najveći izazov, ali on ne dolazi s Bliskog istoka, već iz Kine. Kina — velika sila, druga najveća ekonomija na svijetu, s masovnim širenjem svoje mornarice, istraživanjima u AI i genetici, revanšističkim stavom u Aziji i koja djeluje kao najveći utjecajni čimbenik u američkoj domaćoj politici — zaslužuje najviše pažnje, a ne nekakve strateške žabokrečine u Mezopotamiji.

Ideja da su Irak i Sirija važni američkim interesima potječe iz osamdesetih godina prošlog stoljeća i odbija umrijeti. U stvarnosti, to je oduvijek bilo bojno poprište triju suparničkih sila u regiji: šijitskih Perzijanaca, sunitskih Osmana i pravoslavnih Rusa. Te tri sile još uvijek potražuju moć u toj istoj regiji. Razumljivo je s obzirom na to da su disidentske pobunjeničke skupine unutar tih triju sila izravno povezane s onim što se događa u regiji, što je nešto o čemu zapadnjaci ne bi trebali brinuti.

Turska, Rusija i Iran nikada nisu povijesno bili prirodni saveznici i nisu prirodno usklađene. Njihovi se posrednici i sateliti također međusobno razlikuju u regiji. Jedini razlog zašto te tri sile ne hvataju jedna drugu za grkljan jest to što prisustvo zapadnjačke vojske sprječava otvoreni posrednički rat i pruža svim trima snagama alternativni cilj na koji mogu usmjeriti svoj bijes.

Turci podržavaju sunitske posrednike u regiji, koji se prirodno protive šijitskom Iranu i ruskom savezništvu s njihovim satelitom Basharom Assadom. Stoga je najrazboritiji način djelovanja pustiti ove snage da se potuku i same uspostave svoju ravnotežu. Ako u tom procesu te snage zaglibe u međusobnom sukobu u regiji i tako preuzmu sigurnosni teret za stabilizaciju regije, to je pobjeda za zapadne snage koje traže načine kako se izvući iz te situacije.




Američki interesi na Bliskom interesu su se promijenili

Nažalost, ovakva ravnoteža amoralne realpolitike način je vođenja vanjske politike koja nije prirodna trenutačnom establišmentu u Londonu i Washingtonu, koji je navikao razmišljati u post-hladnoratovskim humanitarnim terminima. Hladnija, racionalnija strategija offshore uravnotežavanja, preferirana alternativa realista, često se odbacuje.

Prilično sam siguran da predsjednik Trump nije pročitao detalje offshore uravnotežavanja ili pak velike strategije “puštanja krvi” u kojoj dopuštate protivnicima da jedni druge iskrvare. Ali on je svejedno u pravu što se tiče njegovih instinkta.

Potreba za stvaranjem uravnotežene koalicije protiv Islamske države nestala je sa završetkom službenog Kalifata. Europljani, koji su navodno najviše pogođeni izbjeglicama, trebali bi trošiti svoj vlastiti novac i ljudsku snagu na obranu europskih granica s Turskom. A Turska, Rusija i Iran bi svojom vlastitom krvlju i novcem trebali među sobom tražiti uravnotežavanje u Mezopotamiji.

Još uvijek je rano, a birokrati i političari imaju načine usporavanja stvari, ali ako se Trump uspije izvući s Bliskog istoka, sačuvati svoje resurse i svu svoju pažnju usmjeriti na rastuću prijetnju Kine, to je najdalekovidniji potez od bilo kojeg post-hladnoratovskog američkog predsjednika do sad i trebalo bi mu zapljeskati.