BUCHANAN: Je li demokracija izumiruća vrsta?

Patrick J. Buchanan

Pixabay

Što se događa kad demokracija ne uspije ostvariti konkretne rezultate? Što se događa kad ljudi odustanu od demokracije?

Što se događa kad većina ili militantna manjina odluči da su ustavna prava na slobodu govora, slobodne izbore, mirno okupljanje i peticije neadekvatna i odluče izaći na ulice kako bi prisilili demokraciju na podčinjenje njihovim zahtjevima?

Naš će svijet to možda uskoro otkriti.

Čile je najstabilnija i najprosperitetnija država u Latinskoj Americi.

A opet, kad je njegov glavni grad Santiago nedavno odlučio povisiti cijene podzemne željeznice za 5%, tisuće ljudi slilo se na ulice. Uslijedili su neredi, pljačke i paleži. Metro sustav bio je u potpunosti uništen. Napadnuta je policija. Ljudi su umirali. Nemiri su se proširili na šest drugih gradova. Pozvana je vojska.

Predsjednik Sebastian Pinera opozvao je povećanje cijene i proglasio izvanredno stanje u državi, rekavši: “Čile je u ratu protiv moćnog, neumoljivog neprijatelja koji ne poštuje ništa i nikoga i koji je spreman koristiti nasilje i kriminal bez ikakvih ograničenja.”

Kako se demokracija, koja je unutar sebe dala život takvom moćnom i neumoljivom neprijatelju, nosi s tim?

Prošli tjedan, deseci tisuća Libanonaca svih vjera i političkih mišljenja pokrenuli su nerede u Beirutu i Tripoliju kako bi zahtijevali rušenje režima i svrgavanje njihovog predsjednika, predsjednika parlamenta i premijera Saada Haririja. Svi moraju otići, zahtijevaju mase.

U petak se u Barceloni pola milijuna ljudi slilo na ulice u prosvjedu nakon što je u Madridu donijeta presuda secesionistima koji su 2017. godine pokušali ostvariti neovisnost Katalonije od Španjolske.

U čitavoj Kini malo tko uživa slobode 7 milijuna ljudi Hong Konga. Ipak, već pet mjeseci ti sretni i slobodni Kinezi, kako bi prosvjedovali protiv prijedloga koji bi omogućio izručenje stanovnika Hong Konga Kini, izlaze na ulice kako bi prkosili režimu i osudili uvjete u kojima žive.

Te prosvjede obilježili su neredi, vandalizam, palež i sukobi s policijom. “Ulice Hong Konga našle su se u kaosu nakon neovlaštenih pro-demokratskih skupova u nedjelju”, piše Associated Press. Prosvjednici su “postavili zapreke i palili tvrtke, a policija je odgovorila suzavcem i vodenim topom. Prosvjednici su bacali zapaljive bombe i iskalili svoj bijes na trgovinama koje su povezane s kontinentalnom Kinom.”

Što to osuđuju i zahtijevaju stanovnici Hong Konga?




Oni prosvjeduju protiv sadašnjih i budućih ograničenja na njihove slobode. Pojavljivanje američkih zastava u prosvjedima sugerira da je ono što traže isto ono što su agitatori iza Bostonske čajanke i dječaci i muškarci na mostu Concord tražili — neovisnost, slobodu i prekidanje veza sa svojom matičnom zemljom.

Ipak, budući da komunistički režim Xi Jinpinga ne bi mogao preživjeti takvu amputaciju, oslobođenje Hong Konga nije vjerojatno. Ishod ovih mjesecima dugih prosvjeda vjerojatno će biti frustracija, uzaludnost i neuspjeh.

Možda je ta spoznaja ono što objašnjava svu žestinu i nasilje. Ali bijes je također ono što ubija podršku koju su u začetku dobili.

U Americi su šezdesetih godina prošlog stoljeća prvi prosvjedi za građanska prava privukli široku naklonost. No, izbijanje urbanih nereda koji su uslijedili nakon ubojstva Martina Luthera Kinga u Harlemu, Wattsu, Newarku, Detroitu i 100 gradova poslalo je milijune pod barjak guvernera Georgea Wallacea u kampanjama 1968. i 1972. godine.

Kad su prosvjedi “žutih prsluka” zbog poreza na gorivo izbili u Parizu 2018. godine, prosvjednici su uživali podršku milijuna Francuza.

Ali ta podrška se raspršila kad su prosvjednici počeli razbijati izloge butika na Elizejskim poljanama, napadali policiju i skrnavili spomenike i memorijale.

Ovo pribjegavanje nasilju, pljačke prodavaonica i bacanje cigli, boca i krhotina na policiju, uskratilo je prosvjednicima većinu podrške koju su u početku uživali. U kompromisu između slobode i reda, ljudi se naposljetku odlučuju za red.

Ipak, čovjek se zapita: Zašto se ovi izljevi nasilnih prosvjeda i neredi događaju u stabilnim, slobodnim i prosperitetnim društvima?

Čile je najstabilnija i najbogatija država Južne Amerike. Katalonija je najprosperitetniji dio Španjolske. Paris teško možemo opisati kao pakao represije. A Hong King je naslobodniji grad Kine.

Ako ih korisnici sloboda i demokratskih prava smatraju nedovoljnim za postizanje političkih, ekonomskih i društvenih rezultata koje zahtijevaju, što to znači za budućnost demokracije?

Pošto, unatoč pljački, paleži i napadima na policajce u Hong Kongu, Xi Jinping nikada neće narediti svojim namjesnicima da se poklone popularnim zahtjevima za autonomijom ili neovisnošću. Niti će Madrid prihvatiti gubitak Barcelona i secesiju Katalonije. Niti će konzervativna čileanska vlada popustiti uličnim pobunjenicima i revolucionarima. Niti će Paris popustiti “žutim prslucima”.

Ipak, postavalja se pitanje: Ako je “kraj povijesti” i svjetski trijumf demokratskog kapitalizma, kao što se većina slaže, opovrgnut, je li moguće da je samo Doba demokracije prolazna faza u povijesti Zapada i svijeta?

Patrick “Pat” Buchanan je američki paleokonzervativni politički komentator, autor, sindikalni kolumnist, političar i voditelj. Bio je viši savjetnik predsjednicima Nixonu, Fordu i Reaganu kao i kandidat za republikansku predsjedničku nominaciju 1992. i 1996. godine.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here