BLAKE: Kako libertarijanizam čini ljude podložnima velikoj vladi

Nathanael Blake

Flickr

David Marcus, dopisnik Federalista iz New Yorka, nedavno je tweetao kako se ne može odlučiti boji li se više “socijalista ili libertarijanaca”. Rober Tracinski, autor i urednik The Tracinski Letter, odgovorio je: “LOL. Bože sačuvaj da bismo te… ostavili samog (na miru — op. a.).” Ovo je bila prilično dobra Twitter opaska, ali mislim da je mnoge ljude upravo iz tog razloga strah libertarijanizma: da će biti ostavljeni sami.

I imaju pravo, u onoj mjeri u kojoj je libertarijanizam postao manje posvećen ograničenoj vladi, a više filozofiji autonomije pojedinca. Ovo potonje je ideologija koja potkopava mogućnost prvog, velikim dijelom zbog toga što doista ostavlja ljude same. Srdačno ostavljajući dva gospodina da sami riješe svoj spor, pokušat ću ovo objasniti.

Praktični libertarijanizam zahtijeva snažne institucije

Pronicljivi libertarijanci (ili klasični liberali, za one koji preferiraju tu oznaku) priznaju da politička sloboda ima kulturne preduvjete. Mi nismo rođeni ni slobodni, niti racionalni, već dolazimo na ovaj svijet ovisni i s nedostatkom razuma. Briga i upute nužne su nam ako želimo postići barem nekakvu slobodu i racionalnost, zajedno s vrlinama potrebnim za njihovo primjenjivanje. Kao što su mudri Amerikanci proglašavali još od osnutka nacije, samo je moralan narod sposoban održati samoupravu.

Čini se kako su mnogi libertarijanci zaboravili ili nikad nisu naučili ovaj uvid, pošto se sada čine željni osuđivanja kulturnog konzervatizma kao nespojivog s autonomijom pojedinca. Takav libertarijanizam je neprijateljski raspoložen prema tradicionalnim oblicima zajednice, osobito prema obitelji i crkvi, koje smatra represivnim i restriktivnim.

Na primjer, libertarijansko zagovaranje legalizacije droge i prostitucije čini se da ne proizlazi toliko iz promišljenog vjerovanja da suzbijanje ovih poroka izaziva više štete nego koristi, koliko iz filozofskog opredjeljenja za maksimiziranje autonomije pojedinca. Ali teške droge i prostitucija su degradirajuće i one umanjuju ljudski kapacitet za odgovornu samoupravu. Time, kao i na mnoge druge načine, današnji libertarijanizam dozvoljava, pa čak i potiče destrukciju vrlina i društvenih veza potrebnih za uspješnu samoupravu.

Konzervativci također priznaju da se mnogi nemoralne stvari moraju dopustiti kako bi se izbjegle još gore i mi nećemo napustiti slobodu kako bismo implementirali sveobuhvatno moralno ponašanje. Ali nećemo se zavaravati činjenicom da se javna politika slobodne nacije može ravnodušno ponašati prema njegovanju vrlina koje su potrebne njezinim građanima za zadržavanje svoje samouprave. Oni od nas koji cijene slobodu moraju ne samo promicati vrlinu u privatnoj sferi, već se također uhvatiti u koštac s načinom na koji je vladina intervencija može promicati i koliko je te intervencije potrebno.




Kako libertarijanizam sabotira samog sebe

Paradoks libertarijanizma jest taj što ovisi o kulturnom kapitalu koji ne može nadomjestiti. To je razlog zašto teorija društvenog ugovora Johna Lockea započinje s neovisnim odraslim osobama koje rezoniraju poput dobro obučenih britanskih odvjetnika, iako prirodno stanje ne bi bilo u stanju proizvesti takve pojedince. Locke nije pružio povijesni prikaz nastanka vlade u nekoj dalekoj prošlosti, već sliku koju će oblikovati mašta njegovih čitatelja u njihovom razumijevanju vlade u sadašnjosti. Društveni ugovor trebao se shvatiti ozbiljno, ali ne i doslovno.

Libertarijanski izazov nije uspostavljanje vlade društvenim ugovorom. Umjesto toga, to je odgajanje ljudi sposobnih za održavanje samouprave, zadatak koji se komplicira službenom ravnodušnošću libertarijanizma prema stvaranju obitelji, moralnim uputama, uporabi droga i ostalim društvenim čimbenicima koji su bitni za razvoj građana sposobnih za napredovanje u libertarijanskom režimu.

Nadalje, budući da nema mjesta ekonomskoj solidarnosti, libertarijanizam sabotira samog sebe ekonomski kao i društveno. Doktrinarni imperativi otvorenih tržišta i (često) otvorenih granica negiraju postojanje bilo kakvog nacionalnog “Mi, narod” koji bi se trebao uzeti u obzir pri kreiranju ekonomske politike. Libertarijanci pozdravljaju “kreativno uništenje”, ekonomsku devastaciju zajednica i regija globalnim tržištem. Oni vjeruju da oni koji se ne mogu natjecati na globalnom tržištu moraju evoluirati ili umrijeti — pronađi novi posao ili se preseli negdje drugdje.

Raspad zajednice dovodi do velike vlade

Stoga, libertarijanizam nagriza obitelj, vjeru i zajednicu ekonomskim i društvenim pritiscima. Iskorijenjena, nesigurna radna snaga možda odgovara interesima Wall Streeta (barem kratkoročno), ali ona je otrov za kulturu kojoj je cilj proizvoditi ljude sposobne za samoupravu. Ekonomska nesigurnost umanjuje sposobnost stvaranja obitelji i stavlja pritisak na one postojeće. Ona uništava zajednice. Ekonomski učinci libertarijanizma zapravo ostavljaju ljude same.

To ih čini susretljivima prema ideji velike vlade. Ključni uvid klasične knjige Roberta Nisbeta “Potraga za zajednicom” jest da su individualizam i velika vlada saveznici u uništavanju posrednih oblika zajednice i vlasti. Pojedinci se oslanjaju na veliku vladu kako bi ih oslobodila okova vjere, obitelji i lokalne zajednice, a velika vlada s velikom radošću oslabljuje te suparničke centre moći i odanosti, proširujući time vlastitu dominaciju.

Raspad zajednice kao rezultat toga ostavlja ljude još više ovisnima o ekspanzivnoj središnjoj vladi kako bi im pružila ne samo usluge, već i osjećaj pripadnosti. Dok se stariji izvori sigurnosti, zajednice i značenja rastvaraju i propadaju, vlada će se neizbježno proširiti i zauzeti njihovo mjesto.

Bilo je za očekivati da će se socijalizam vratiti u modu s obzirom na uspon kulturnog liberalizma i ekonomske globalizacije. Slabljenje određenih odnosa i zajednica kojima smo se svojedobno definirali, ostavlja prostora za zamjensku solidarnost socijalizma. Na kraju, sloboda napuštanja obitelji, vjere i zajednice je sloboda biti nesiguran, beznačajan i sam pred Levijatanom vlade.