Višestruki oblici socijalizma, od tvrdog staljinizma do europskih sustava redistribucije, nastavljaju propadati.
Rusija i Kina se još uvijek bore s naslijeđem genocidnog komunizma. Istočna Europa još uvijek pati nakon desetljeća sovjetski-nametnutog socijalističkog kaosa.
Kuba, Nikaragva, Sjeverna Koreja i Venezuela su neslobodne, siromašne i propale države. Baatizam — sinonim pan-arapskog socijalizma — upropastio je poslijeratni Bliski istok.
Zemlje Europske unije mekog socijalizma stagniraju i uglavnom ovise o američkoj vojsci za svoju zaštitu.
Suprotno tome, trenutačne američke deregulacije, porezni rezovi i poticaji te rekordna proizvodnja energije podarile su Sjedinjenim Državama najjaču ekonomiju na svijetu.
Zašto, dakle, onda dva od prva tri kandidata za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke — Bernie Sanders i Elizabeth Warren — ili otvoreno ili implicitno temelje svoje kampanje na socijalističkim agendama? Zašto miljenice američkih progresivaca — zastupnice Alexandria Ocasio-Cortez (D-NY), Rashida Tlaib (D-MI) i Ilhan Omar (D-MN) — zagovaraju socijalističke redistribucijske sheme?
Zašto ankete pokazuju da većina američkih milenijalaca ima pozitivno stajalište prema socijalizmu?
Masovna imigracija mijenja demografiju Sjedinjenih Država. Broj američkih stanovnika i njihove djece rođenih u inozemstvu procjenjuje se na gotovo 60 milijuna, odnosno otprilike jedan od petorice američkih stanovnika. Nekih 27 posto stanovnika Kalifornije rođeno je izvan Amerike.
Mnogi od tih imigranata bježe iz siromašnih područja Latinske Amerike, Meksika, Afrike i Azije koja su uništena etatizmom i socijalizmom. Oni često stižu u SAD nesvjesni ekonomskih i političkih alternativa državnom socijalizmu.
Kad stignu u SAD — često bez vještina korisnih na tržištu rada i znanja engleskog jezika — mnogi pretpostavljaju da će im Amerika jednostavno ponuditi daleko bolju verziju etatizma od kojeg su pobjegli. Zbog toga, mnogi od njih uzimaju zdravo za gotovo da će im vlada pružiti niz socijalnih usluga i oni postaju pobornici progresivnog socijalizma.
Još jedan od krivaca za ovu novu zaluđenost socijalizmom je neobično sretanje ulijevo vrlo bogatih u Silicijskoj dolini, korporativnoj Americi i na Wall Streetu.
Neki od novih progresivnih bogatih osjećaju krivnju zbog svog besprimjernog bogatstva. I tako se zalažu za redistribuciju kao vrstu srednjovjekovne pokore koja ublažava krivnju.
Utjecajne i bogate klase uglavnom su toliko imućne da veći porezi imaju malog utjecaja na njih. Za razliku od toga, redistribucijsko oporezivanje teško pogađa srednje klase.
U Kaliforniji, bogatim ljevičarima postala je moda promicati socijalizam iz svojih enklava u Malibuu, Manlo Parku ili Mill Valleyju — dok istodobno žive kao privilegirani kapitalisti. U međuvremenu se za srednje klase Stocktona i Bakersfielda suočavanje sa stvarnošću teških poreznih nameta i užasnih socijalnih usluga dokazalo gotovo nemogućim.
Od 2008. do 2018. godine, sada multimilijunaš Barack Obama je, prvo kao predsjednički kandidat, a potom i kao predsjednik, koristio čitav niz pomodnih socijalističkih parola, od “širenja bogatstva uokolo” i “sad nije vrijeme za zaradu” do “ti nisi to sagradio” i “u jednom trenutku ste zaradili dovoljno novaca”.
Sveučilišta također snose ogromnu krivicu. Njihovo manipuliranje saveznom vladom koja jamči studentske zajmove omogućilo im je podizanje troškova studiranja bez ikakve odgovornosti. Liberalni sveučilišni administratori i osoblje nisu se previše brinuli kad su diplomci napuštali kampuse slabo obrazovani i u nemogućnosti unovčiti svoje skupe diplome.
Više od 45 milijuna korisnika zajmova sad muku muči s gotovo 1,6 bilijuna dolara kolektivnog studentskog duga, uz rastuće kamate. To je prezaduživanje odgodilo — ili okončalo — tradicionalne snage koje su poticale konzervatizam i tradicionalizam, poput braka, imanja djece i kupovine kuće.
Umjesto toga, generacija većinom urbane mladeži, same i bez djece, osjeća se prevarenima zbog toga što im njihove skupe diplome nisu donijele konkurentne plaće. Milijuni ogorčenih diplomaca nikad neće uspjeti otplatiti ono što duguju — i žele da nekakav entitet otplati njihove dugove.
Na paradoksalan način, tinejdžeri se smatraju razumnim odraslim osobama koje su dovoljno zrele za preuzimanje ogromnih zajmova. No, prema njima također postupaju kao prema fragilnim maloljetnicima koji se upozoravaju da je svijet izvan njihovih kampuskih utočišta otvoreno zločest, seksistički, rasistički, homofobni i nepravedan.
I konačno, doktrinirani republikanci desetljećima su blebetali ortodoksije slobodne umjesto fer trgovine. Oni su prigrlili ideju kreativnog uništavanja industrije, ali ne brinući o stvarnim posljedicama za nezaposlene u izdubljenoj unutrašnjosti crvene države.
Stavite na hrpu izgubljenu generaciju budnih i bankrotiranih sveučilišnih diplomaca, valove osiromašenih migranata bez previše znanja o američkim ekonomskim tradicijama, bogate zagovornike pomodnog socijalizma i zaspale-za-volanom republikance i postaje jasno zašto se povijesno destruktivni socijalizam odjednom smatra cool.
Nažalost, ponekad naivni i nezadovoljni moraju ponovno naučiti da je njihov socijalistički kula-u-oblacima lijek daleko gori od percipirane bolesti nejednakosti.
I nažalost, kad socijalisti zadobiju moć, oni ne unište samo sebe. Oni obično za sobom povuku i sve ostale.
Victor Davis Hanson je američki klasičar, vojni povjesničar, kolumnist i farmer.
