RALEIGH: 30 godina nakon pada Berlinskog zida, socijalizam priprema svoj povratak

Helen Raleigh

University of Minnesota Institute of Advanced Studies

Ovog 9. studenog obilježena je 30. godišnjica pada Berlinskog zida, ozloglašenog simbola ugnjetavanja komunizma i socijalizma. Ipak, ljudi koji vole slobodu još ne mogu proslaviti pobjedu na ovaj dan obilježavanja, pošto borba još uvijek nije izvojevana: socijalizam se priprema za povratak u Zapadnim demokracijama, osobito u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji.

Vrijedno je osvrnuti se natrag i pogledati kako je izgrađen Berlinski zid. Nakon Drugog svjetskog rata, Njemačka je bila podijeljena. Regije koje su okupirale Velika Britanija, Sjedinjene Države i Francuska formirale su Saveznu Republiku Njemačku ili Zapadnu Njemačku, demokraciju orijentiranu na slobodno tržište. Područja pod okupacijom Sovjetskog Saveza oformila su Njemačku Demokratsku Republiku ili Istočnu Njemačku, socijalistički režim.

Ta se podjela primijenila i u Berlinu, stvorivši Zapadni Berlin i Istočni Berlin. I tako je započeo jedan od najdramatičnijih i najznačajnijih društvenih eksperimenata u ljudskoj povijesti: kapitalizam protiv socijalizma, sloboda protiv tiranije, slobodnotržišna ekonomija protiv centralnog planiranja, zapovijedanja i kontrole.

Nijemci na obje strane podjele govorili su istim jezikom i dijelili su isto kulturno nasljeđe i nacionalnost. Obje strane, do njihove podjele, pretrpjele su slična razaranja u infrastrukturi i ozbiljne štete u gospodarstvu.

Prije predaje Njemačke 1945. godine, regije u Istočnoj Njemačkoj zadržale su nešto veći bruto domaći proizvod po glavi stanovnika u usporedbi sa Zapadnom Njemačkom. Drugim riječima, Istočna Njemačka je imala početnu prednost u trenutku započinjanja nadmetanja između kapitalizma i socijalizma, ali kako grafikon (koji je kreirao Daniel Mitchell, libertarijanski ekonomist) dolje prikazuje, ekonomije dvije zemlje brzo su se razdvojile.

B.R. Shenoy, prominentni ekonomist iz Indije, primijetio je već 1960. godine značajne razlike između dvaju ekonomskih modela u podijeljenom gradu Berlinu. Primijetio je da je u Zapadnom Berlinu “obnova skoro završena… Glavne prometnice Zapadnog Berlina gotovo su zakrčene impresivnim automobilskim prometom, njemačkim markama automobila, velikim i malim… Trgovački centri u Zapadnom Berlinu natrpani su odjećom, ostalim osobnim potrepštinama i mnoštvom primamljivo izložene kućanske opreme.”




Za razliku od toga, kad je Shenoy otišao u Istočni Berlin, vidio je da je “dobar dio razaranja još uvijek vidljiv, iskrivljeni čelik, razbijeni zidovi i nagomilane ruševine dovoljno su česte znamenitosti… Autobusi i tramvaji dominiraju prometnicama Istočnog Berlina; ostali automobili, uglavnom stari i mali automobili, mnogo su manje brojni od onih u Zapadnom Berlinu… Trgovine s hranom u Istočnom Berlinu izlažu jeftine artikle u ravnodušnim pakiranjima ili posudama, a cijene usporedivih artikala, unatoč lošoj kvaliteti, naglašeno su veće nego u Zapadnom Berlinu.”

Zanimljivo je da je, kad bi specifikaciju lokacije u ovom odlomku ostavili praznom, ono što je Shenoy primijetio mogla popuniti bilo koja socijalistička zemlja i odražavala bi istu sliku, bilo da je riječ o Kini 1970-ih ili Venezueli 2010. godine. Socijalizam kontinuirano daje slične pogubne rezultate, bez obzira na mjesto gdje je implementiran.

Shenoy nije bio jedini koji je primijetio drastične ekonomske situacije Istočne i Zapadne Njemačke 1960. godine. Ljudi u Istočnoj Njemačkoj bili su svjesni svog siromaštva i političkog ugnjetavanja, u kontrastu sa slobodom i prosperitetom koji su njihovi rođaci i prijatelji uživali u Zapadnoj Njemačkoj još od početka 1950-ih godina. Istočni Nijemci željeli su van.

Prije 1961. godine, ljudi na obje strane Berlina mogli su još uvijek slobodno putovati između dvije okupacijske zone, a linijom razgraničenja grada patrolirali su i postavljali kontrolne točke samo istočnonjemački vojnici i graničari. No, svejedno nisu pokušavali zaustaviti ljudi od prelaska na zapadnu stranu. Oko 60.000 Istočnih Berlinaca svakodnevno je putovalo u Zapadni Berlin na dobro plaćene poslove. Slijedom toga, oko 2,7 milijuna ljudi pobjeglo je iz Istočne Njemačke između 1949. i 1960. godine.

Očajnički pokušavajući zaustaviti ovaj veliki egzodus, socijalistička vlada Istočne Njemačke podigla je oko 150 kilometara dugi zid duž granice Istočnog i Zapadnog Berlina iza ponoći 12. kolovoza 1961. godine. Berlinski je zid u sljedeća dva desetljeća u nekoliko navrata nadograđivan električnim ogradama, stražarskim kulama, rasvjetnim sustavima, pa čak i minskim poljima kako bi ljude na Istoku obeshrabrio od bijega. Istočnonjemački vojnici i graničari također su od prvog dana imali dozvolu pucati na bilo koga tko se usudio popeti na zid kako bi došao na Zapad. Istočna Njemačka službeno je postala ogroman zatvor.

Međutim, Berlinski zid nije uspio odvratiti mnoge na Istoku da riskiraju svoje živote za slobodu i prosperitet. U sljedeća dva desetljeća, oko 5.000 ljudi uspješno se probilo do Zapadnog Berlina. Nažalost, oko 300 ljudi poginulo je pokušavajući isto. Područje blizu Berlinskog zida te sam zid nazvano je “linijom smrti”.

Svi znamo što se dogodilo kad je predsjednik Ronald Reagan posjetio Berlin 1987. godine. Ono što nisam znala, već sam kasnije saznala iz Nacionalnih arhiva, jest da je profesionalni američki diplomat u Berlinu u to vrijeme rekao piscu govora predsjednika Reagana, Peteru Robinsonu, da se Reagan mora pripaziti: bez busanja u prsa, bez kritiziranja Sovjeta i bez zapaljivih izjava o Berlinskom zidu.” Diplomat je nadalje tvrdio da su se “Zapadni Berlinčani odavno navikli na strukturu koja ih je okruživala.”




Robinson je odlučio napraviti malo istraživanje. Pitao je nekoliko Zapadnih Berlinčana koje je zatekao na ulici jesu li se navikli na zid. Jedan od njih rekao je Robinsonu: “Moja sestra živi 20 milja u onom smjeru i ja je nisam vidio već više od dva desetljeća. Mislite li da se mogu naviknuti na to?” Ispostavilo se da američki diplomat koji je upozorio Robinsona nije mogao biti više u krivu.

Na temelju svojih opažanja, Robinson je napisao govor za predsjednika Reagana, uključujući čuvene riječi: “Gosp. Gorbačov, srušite ovaj zid.” Naravno, State Department i Vijeće za nacionalnu sigurnost odbacili su ove riječi, smatrajući ih previše provokativnim. Usprkos tome, predsjednik Reagan ih je ignorirao, pošto je sam držao mnogo snažnija uvjerenja o zlima socijalizma od svojih savjetnika. Na dan 12. lipnja 1987. godine, predsjednik Reagan izjavio je sljedeće znamenite riječi:

Stojeći ispred Brandenburških vrata, svaki čovjek je Nijemac, odvojen od svojih bližnjih. Svaki čovjek je Berlinac, prisiljen gledati ovaj ožiljak. … Tako dugo dok su ova vrata zatvorena, tako dugo dok je ovom ožiljku od zida dozvoljeno stajati, ne ostaje otvoreno samo njemačko pitanje, već pitanje slobode za čitavo čovječanstvo. …
Generalni sekretaru Gorbačov, ako tražite mir, ako tražite prosperitet za Sovjetski Savez i Istočnu Europu, ako tražite liberalizaciju, dođite do ovih vrata.
Gospodine Gorbačov, otvorite ova vrata!
Gospodine Gorbačov, srušite ovaj zid!

Govor je bio provokativan, pošto je izazvao sovjetskog lidera da učini nešto moralno uvjerljivo. Prozivajući Sovjetski Savez, predsjednik Reagan dao je ljudima, koje je socijalistički režim držao kao taoce, nadu i ohrabrio ih da se bore za svoju slobodu i bolji život.

Nakon govora, Istočna Njemačka svjedočila je mnogim velikim prosvjedima. Dvije godine kasnije, na dan 9. studenog 1989. godine, istočnonjemačka vlada konačno je objavila da njezini ljudi mogu slobodno putovati na zapad. Uskoro se veliko mnoštvo Istočnih Nijemaca okupilo kod Berlinskog zida i skandiralo riječi “Želimo van”. Istočnonjemački vojnici bili su preplavljeni veličinom gomile i otvorili su vrata. Ljudi s obje strane zida počeli su otkidati dijelove zida svim raspoloživim alatima. Berlinski zid se počeo raspadati.

Robert Heilbroner, ljevičarski ekonomist, napisao je za New Yorker 1989. godine: “Sovjetski Savez, Kina i Istočna Europa pružili su nam najjasniji mogući dokaz da kapitalizam organizira materijalne poslove čovječanstva na više zadovoljavajući način od socijalizma.” Proglasio je da je “natjecanje između socijalizma i kapitalizma završeno; kapitalizam je pobijedio.”

Bilo bi lijepo da smo 1989. godine socijalizam pokopali jednom zauvijek. Ipak, poput zombija, socijalizam odbija umrijeti. On priprema nezamislivi povratak u Zapadnim demokracijama, osobito u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama. U Velikoj Britaniji, Jeremy Corbyn, socijalist koji je preoteo Laburističku stranku, natječe se za sljedećeg premijera. On obećava socijalističku revoluciju u ekonomiji Velike Britanije, ciljajući na “redistribuciju prihoda, imovine, vlasništva i moći”.




U Sjedinjenim Državama, od Green New Deal-a do teških poreza na bogatstvo i “Medicare-a za sve”, Demokratsku stranku danas vode beskompromisni socijalisti, od kojih se neki natječu za sljedećeg predsjednika Sjedinjenih Država. Oni žele proširiti vladinu kontrolu nad svakim aspektom naših života, oduzeti nam slobodu izbora i radikalno redistribuirati naše teško stečeno bogatstvo.

Ono što čak više zabrinjava, prema najnovijem izvješću memorijalne fondacije Žrtava komunizma, 70 posto milenijalaca izjavilo je da bi dalo svoj glas socijalističkom lideru. Samo 57 posto milenijalaca vjeruje da Deklaracija o neovisnosti jamči slobodu i ravnopravnost bolje od Komunističkog manifesta.

Dok obilježavamo 30. godišnjicu pada Belinskog zida, moramo shvatiti da je borba između kapitalizma i socijalizma daleko od gotove. Svaki od nas koji njeguje našu slobodu i želi sačuvati našu republiku mora se pridružiti naporima da progovori o krvavoj povijesti komunizma i socijalizma te pomoći našoj mladeži razotkriti socijalističke fantazije kako bi prepoznali stvarne opasnosti takvih politika.