BACKHOLM: 25 razloga zašto je današnja ljevica postala hrpom ideoloških ekstremista

Joseph Backholm

pxhere

Prije nekoliko tjedana, progresivni pisac John Pavlovitz napisao je članak u kojem se protivio ideji da je član “radikalne ljevice”. On misli da nimalo nije radikalan. Zapravo, on preferira gledati na sebe kao djelom onoga što naziva “ljudskom sredinom”.

On piše: “Prilično sam siguran da većina ljudi obitava na ovom mjestu uz mene: želja za suosjećanjem i raznolikošću i jednakošću i pravdom; da te stvari nisu rubne ideologije ili ekstremistička stajališta — već jednostavno najbolji način za biti čovjekom.”

Implikacija je da oni koji se ne slažu s njim žele okrutnost, uniformnost, nejednakost i nepravdu. Međutim, to nije dugo nagovještavao. Zaključio je: “Pretpostavljam da se čovječanstvo osjeća radikalno prema nečovječnim ljudima.” Jao.

Ne poznajem Pavlovitza, ali termin “radikalna ljevica” koristio sam i prije. Budući da se slažem da ljudi preležerno koriste etiketiranja, mislim da je prikladno definirati pojmove. Govoreći u svoje ime, kad govorim o “radikalnoj ljevici”, mislim na ove ljude:

Profil Radikalne ljevice

Oni su od “siguran, legalan i rijedak” došli do bilo kad, bilo gdje i vaš susjed to mora platiti.

Oni su od znanstvenih i “medicinski ispravnih” informacija došli do toga da muškarci također mogu imati bebe.

Oni su od “Ne pitaj što država može učiniti za tebe” došli do traženja univerzalnog osnovnog dohotka koji osigurava tvoj susjed.

Oni su od “Možda se ne slažem s tobom, ali ću do smrti braniti tvoje bravo da to izgovoriš” došli do “govor je nasilje“.

Oni su od razgovora o krizi na granici došli do mišljenja da je svatko tko vjeruje u krizu na granici rasist.

Oni su od obožavanja Baracka Obame, unatoč njegovom javnom stavu da je brak odnos između muškarca i žene, došli do donošenja zakona koji sprječavaju otvaranje restorana koji prodaju piletinu jer je preminuli vlasnik držao isto stajalište.




Oni su od “coexist” naljepnice na braniku došli do tuženja baka koje nisu željele dekorirati istospolno vjenčanje.

Oni su od branjenja ženske autonomije došli do zahtijevanja da žene voskom depiliraju genitalije muškaraca koji tvrde da su žene.

Oni su od gotovo jednoglasne potpore Zakonu o obnovi vjerskih sloboda tijekom Clintonove administracije došli do inzistiranja da je vjerska sloboda jednostavno “dozvola za diskriminaciju“.

Oni su tužili samostan redovnica kako bi ih prisilili da plaćaju kontrolu rađanja.

Oni su od e pluribus unum došli do intersekcionalnosti.

Oni su od poticanja ljudi da budu dobri došli do poticanja ljudi da budu žrtve. Sad, neki ljudi žele biti žrtvama.

Oni su donijeli novo zakonodavstvo kojim se pojašnjava da ako žena želi ubiti svoje dijete dan prije njezinog termina za rađanje, ona to može učiniti. Ako beba na neki način preživi pokušaj pobačaja, odraslima je dopušteno uskratiti liječenje bebe. Pretpostavljam da ih jednostavno mogu ostaviti tamo ležati sve dok plačući ne umru. Ženska prava i te stvari.

Oni su od pokušavanja micanja droge iz škola došli do ubacivanja drag kraljica i Planiranog roditeljstva u škole.

Oni su od Inicijative za očinstvo došli do govorenja svima koji žele slušati da očevi nisu pretjerano važni, da djeca oko sebe jednostavno trebaju odrasle kojima je stalo do njih.

Jesam li spomenuo redovnice koje su tužili?




Oni su od Rata protiv siromaštva došli do rata protiv bilo koga tko vjeruje da je osoba s penisom uvijek muškarac.

Oni su od borbe za slobodu izražavanja došli do borbe za sigurne prostore.

Oni su od najvećih branitelja slobode govora došli do donošenja zakona koji kažnjavaju ljude ako koriste “krivu” osobnu zamjenicu.

Oni su donijeli zakone koji tvrde da je dječaku s rodnom disforijom uvijek štetno reći da je dječak, ali govore da nikad nije štetno dati mu blokatore puberteta, sterilizirati ga i odsjeći mu penis — tako dugo dok on to želi.

Oni su sami sebe uvjerili da im ljubav prema bližnjemu daje pravo na imovinu druge osobe.

Oni su od “vjerujte ženama” došli do govorenja da je bilo koja žena koja ne želi dijeliti tuš s muškarcem koji tvrdi da je žena, bigot. Oni su se vratili na “vjerujte ženama” kad su pomislili da će im to pomoći izbaciti kandidata za Vrhovni sud koji im se nije svidio.

Oni govore o neotuđivim pravima, ali se rugaju vjeri Vrhovnog davatelja zakona od kojeg bi ta neotuđiva prava morala doći.

Oni su zapravo izviždali Boga.

Oni su rekli kako žele da svi vole svoje susjede, ali kad su njihovi susjedi stvorili vjerske organizacije u tu svrhu, oni su ih izrugivali i ismijali, da bi potom donijeli zakone koji sprječavaju smještanje siročadi ili smještaj udomljene djece i prosvjedovali protiv onih koji su hranili gladne zbog njihove religije.

U nekim državama, oni su donijeli zakone koji nalažu crkvama da moraju plaćati pobačaje. U tim istim državama, oni su stavili izvan zakona posjet 13-godišnjakinja solariju, ali legalizirali njihove pobačaje. Njhovi roditelji to ne moraju ni znati. Zakon joj također omogućuje kirurško uklanjanje zdravih dojki nakon pobačaja, ali solariji su bili jednostavno korak previše.




Nema mjesta neslaganju

Negdje usput, oni su izgubili želju za razumijevanjem onih s kojima se ne slažu. Oni tvrde da je “znanost utvrđena” i da je “debata završena”, pa su prestali slušati. Čini se da su odlučili da im ništa nije preostalo za naučiti.

I tako su počeli prekidati govore, sastanke u gradskim vijećnicama i javna okupljanja koje organizira bilo koja osoba koja se ne slaže s njima. Umjesto da pokušaju slušati i pokušati pronaći zajednički jezik, oni viču i nemilosrdno uznemiravaju kako bi spriječili izražavanje ideja koje im se ne sviđaju.

Nekolicina njih je čak počela trčati po gradovima s maskama i palicama, nasilno napadajući prosvjednike s kojima se ne slažu. Njima nedostaje svjesnosti kako bi se sebe mogli nazivati antifašistima. Oni su poput steakhousea koji tvrdi da je veganski.

Vani je ludnica i kad govorim o “radikalnoj ljevici” to je ono na što mislim. To ne znači da desnica i sama nema svoje probleme, ali svatko tko poriče postojanje utjecajne, mainstream, radikalne ljevice u Americi danas jednostavno definira “radikalno” drugačije od mene. Odnosi li se to na Pavlovitza? Nadam se da ne.