WALSH: Program seksualne edukacije uči šestogodišnjake samostimulaciji. Zbog toga bi je trebalo ukinut.

Matt Walsh

Screenshot: YouTube/Gaston Christian School

Novi kurikulum seksualne edukacije, koji je nedavno implementiran u neke učionice u Velikoj Britaniji, jedan je od najočitijih oblika institucionaliziranog seksualnog zlostavljanja djece koje smo vidjeli na Zapadu. Kao što izvješćuje Daily Mail, program All About Me (Sve o meni – op. a.), predstavljen u više od 240 škola širom zemlje, dao bi vrlo mladoj djeci “pravila” o “diranju sebe”. Mail nudi detalje o tim pravilima:

U poglavlju pod nazivom Diranje sebe, učitelji se savjetuju da kažu djeci kako se “puno ljudi voli škakljati ili gladiti kako bi se mogli osjećati lijepo”. Također su upućeni da obavijeste malce da to može uključivati diranje svojih “privatnih dijelova” i, iako neki ljudi smatraju takvo ponašanje “prljavim”, to je zapravo “vrlo normalno”.

Postoje i gore:

U istoj lekciji, djeci se daju scenariji za koje moraju procijeniti jesu li “u redu” ili “nisu u redu”.

U jednom, učenicima se kaže da se djevojčica pod imenom Autumn “kupa i kad je sama, ona voli dirati sebe između nogu. To je lijepi osjećaj.”

Zapamtite, ovo je namijenjeno šesto- i sedmogodišnjacima. Ne da bi bilo primjerenije ni za stariju djecu.

Pregled All About Me programa čini se kako ukazuje na to da će ovaj nastavni plan biti vrlo praktičan, u doslovnom smislu:

Djeci će se pružiti prilika da istražuju različite osjećaje dodira i osjeta i biti dopušteno da odluče koji imese sviđaju i ne sviđaju.

Na kraju lekcije, djeca će razumjeti da samo zato ako im se sviđa neki osjećaj ne znači da svi osjećaju isto.

Do četvrte godine programa, stvari postaju konkretnije:

Djeca će razmotriti pravila kad je prikladno biti gol ili polugol i kad je prikladno dodirivati sebe, uključujući samostimulaciju.

A u petoj godini, djeca će završiti program diskusijama o erekcijama i mokrim snovima:

Djeca će biti upoznata sa svojom vlastitom anatomijom i razvojem svojih genitalija, uključujući mokre snove, erekcije, samostimulaciju i menstruaciju.

Sličan program nedavno je uveden u južnoafričke škole, a podučava djecu o čudesima masturbacije, analnog seksa i oralnog seksa.




I kako ne biste mislili da smo ovdje u Sjedinjenim Državama sigurni od ovog ludila, naš vlastiti obavezni program seksualne edukacije nije daleko od onoga što je gore opisano. Nedavni “okvir” seksualne edukacije u Kaliforniji uključuje, između ostalih stvari, grafičke opise sodomije i uzništva (bondage).

Ono čemu svjedočimo ovdje nije “skliska nizbrdica” prema normalizaciji pedofilije. Ovo je pedofilija. Više nema nizbrdice. Došli smo do dna, što ne znači da ne možemo izvući lopatu i nastaviti naše spuštanje. Moja poanta je jednostavno da su ti “programi” oblik raširenog, institucionaliziranog seksualnog zlostavljanja djece. Administratori koji odobravaju ovaj materijal su predatori, a učitelji koji ga podučavaju su suučesnici. Izgovor “Ja samo slijedim naredbe” rijetko vas spašava moralne odgovornosti, a to zasigurno nije ni ovdje slučaj.

No, ne bismo se trebali čuditi ovome. To je bila neizbježna posljedica dopuštanja javnim školama podučavanje “seksualne edukacije”. Ispada da za škole ne postoji ne-jezivi način bavljenja ovom temom. Ne postoji pristup koji nije u najmanju ruku neprimjeren, a u najgorem slučaju zlostavljanje. To je zato što škole nemaju pravo pružati lekcije o seksualnosti, bez obzira na to što se govori o tome. Samim otvaranjem ove teme, oni već ulaze na teren na koji ne pripadaju. Nije ni čudo da su marširali sve do ove točke.

Što se tiče škola, seks bi trebao biti čisto znanstvena tema. Podučavajte djeci o anatomiji. Podučavajte ih odakle dolaze bebe. Podučavajte ih o činjenicama ljudske reprodukcije. I to je to. Djeca ne moraju čuti i ne bi trebala čuti osobna mišljenja učitelja o tome kakvo je diranje prikladno, koje vrste seksualnih položaja su ugodne, “kad je prikladno biti gol ili polugol”, jesu li naši kulturni stavovi prema seksualnosti represivni i tako dalje. Ništa od toga ne predstavlja objektivne znanstvene informacije. To je, u najboljem slučaju, subjektivno gledište osobe koja je smislila lekciju. A subjektivna gledišta o seksualnosti nemaju — niti malo — mjesta u školi.

Ovo nije zahtjev za “apstinencijsku edukaciju”. Programi apstinencije su sigurno manje jezivi i manje moralno bremeniti od ovih ostalih stvari, ali ne želim da učiteljica mom djetetu daje savjete kako izbjeći seks ništa više nego što želim da mu daje savjete kako ga imati. To jednostavno nije njezina stvar. Ona je nepoželjni uljez. Samo zato što šaljem svoju djecu u školu kako bi naučila abecedu i aritmetiku ne znači da također želim da ih indoktriniraju u osobnu filozofiju gđe Wilson o ljudskoj seksualnosti. Zapravo ja uopće ne šaljem svoju djecu u školu — školujemo ih kod kuće — ali poanta stoji.

Ako bi se ustajanje i proglašavanje evanđelja Isusa Krista usred sata matematike moglo smatrati grubim prekršajem, zašto bi manji prekršaj predstavljalo proglašavanje evanđelja Seksualnog prosvjetiteljstva — Freudovog evanđelja — usred zdravstvenog sata? Mogli biste tvrditi da škole “moraju to podučiti” jer roditelji to odbijaju učiniti sami. Ali gdje to završava? Postoje mnoge etičke, moralne i duhovne lekcije koje roditelji često ne uspiju prenijeti svojoj djeci. Da li bi zbog toga škole trebale postati crkve, vrtići, terapeuti, duhovni gurui i seksualni treneri svi spojeni u jedno, samo kako bi nadoknadili neadekvatno roditeljstvo? Škole ne nasljeđuju automatski pravo podučavanja onoga što roditelj sam ne poduči svoje dijete.

Osim toga, roditelji bi možda “odbili” podučiti svoju djecu kako masturbirati jer, kao roditelji, osjećaju (s pravom) da bi takva lekcija mogla biti krajnje bizarna i neprimjerena, a vjerojatno bi zahtijevala i posjetu službe za zaštitu djece. Možda je učiteljičino mišljenje da bi roditelji trebali podučiti svoju djecu tim stvarima, ali njezino je mišljenje nebitno. Ono je, također, u ovom slučaju suludo. To je razlog zbog kojeg bi se škole trebale držati akademskih osnova. Čitanja, pisanja, aritmetike, itd. Ići dalje od toga nije njihov posao, niti njihovo pravo.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.