IBRAHIM: Turska: Pokušaji oživljavanja slavne prošlosti/krvavih dana džihada

Raymond Ibrahim

FrontPageMag

O čemu se transformiranje crkvi-muzeja u džamije zapravo radi.

Malo primjetno, ali stalno zloupotrebljavanje povijesnih crkava Turske, odražava rastući osjećaj islamskog supremacizma te nacije.

Prije nego što su je Turci napali, Anatolija (današnja Turska) je bila drevna kršćanska regija; veliki dio poslanica sv. Pavla bilo je poslano ili se odnosilo na njezine crkve, uključujući onih sedam Apokalipse. S turskim osvajanjem, kolonizacijom i naknadnom turkifikacijom Anatolije — zbog čega se danas jednostavno naziva “Turska” — na desetke tisuća crkava sustavno je oskvrnavljeno i pretvoreno u džamije pobjednika.

U okviru programa sekularizacije Mustafe Kemala Ataturka (umro 1938. godine), neke od povijesno najvažnijih i najznačajnijih takvih crkava transformiranih u džamije pretvorene su u neutralne muzeje. Međutim, danas se one ponovno nalaze pod napadom, ponovno se pretvaraju u islamske pobjedničke džamije.

Nedavno, 5. studenog, turska vlada je najavila da će petnaest stotina godina stara crkva, posvećena Kristu Spasitelju, biti ponovno pretvorena u džamiju, iako je bila muzej od 1948. godine. To znači da će, iako je smatrana “jednim od najljepših primjera bizantske umjetnosti i još uvijek čuva mozaike i freske”, sve to biti uništeno u procesu čišćenja kako bi se pretvorila u džamiju.

Crkva Krista Spasitelja teško predstavlja prvu crkvu/muzej koja će biti pretvorena u džamiju posljednjih godina. Ovaj neprekidni fenomen ne predstavlja previše prikrivenu prijetnju onoj konačnoj i dugo očekivanoj transformaciji — onoj Aja Sofije, najveće bazilike Istočnog kršćanstva locirane u Carigradu (modernom Istanbulu). Iako je također bila muzej od 1930-ih godina; iako drži posebno mjesto za milijune istočnih pravoslavnih kršćana; i iako samo u Istanbulu ima više od 3.000 aktivnih džamija — više od 97 posto anketiranih Turaka 2013. godine reklo je da želi vidjeti Aja Sofiju pretvorenu u džamiju.

Zašto toliko Turaka zagovara ovu transformaciju — to jest, manifestaciju svog islamskog osjećaja supremacizma nad kršćanstvom (i, s time, nad Zapadom, kao nalaže njihovo razmišljanje) — očigledno je u svim segmentima društva, od vrha nadolje. Razmotrite predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, koji je ranije ove godine jasno dao do znanja da Aja Sofiju želi vidjeti pretvorenu u džamiju. Nakon što je izvijestio da je “turski predsjednik recitirao islamsku molitvu u Aja Sofiji, povijesnoj znamenitosti Istanbula koja je postala simbolom međureligijskih i diplomatskih napetosti”, AP je dodao da je Erdoğan također posvetio molitvu “dušama svih onih koji su nam ostavili ovo djelo u nasljeđe, osobito osvajaču Istanbula [Sultanu Mehmetu II.].”




Salih Turhan, voditelj Anatolijske udruge mladih, koja godišnje prosvjeduje oko Aja Sofije, također je objasnio: “Kao unuci Mehmeta Osvajača, traženje ponovnog otvaranja Aja Sofije kao džamije naše je legitimno pravo.”

Drugim riječima, želja pretvaranja Aja Sofije u aktivnu džamiju ne proizlazi iz pobožnosti ili nedostatka džamija, već iz oživljavanja slavnih — odnosno, krvavih — dana džihada te odavanja počasti njegovim praktičarima.

U onome što slijedi, ponovno ćemo se prisjetiti što je točno Mehmet II., Osvajač, učinio Aja Sofiji da je potaknuo toliko modernih Turaka, uključujući njihovog predsjednika, da mu odaju počast, uključujući pozive na pretvaranje zgrade u crkvu. (Svi citati u sljedećim pričama su iz primarnih izvora, uglavnom očevidaca, i dokumentirani su u knjizi Sword and Scimitar: Fourteen Centuries of War between Islam and the West.)

Nakon što je Carigrad stoljećima odbijao džihadske napade, Mehmet — to jest, Muhamed (Mehmet je način na koji Turci izgovaraju ime arapskog proroka) — uspio je osvojiti Carigrad 29. svibnja 1453. godine. Kad su se jednom našli unutar grada, “bijesni turski vojnici … nisu imali milosti”, napisao je očevidac:

Kad su izvršili masakr i više nije bilo otpora, nastavili su harati i pustošiti gradom pljačkajući, razodijevajući, ubijajući, silujući, zarobljavajući muškarce, žene, djecu, starce, mladiće, redovnike, svećenike, ljude svih vrsta i stanja… Bilo je djevica koje su se probudile iz nemirnog sna samo kako bi našle razbojnike koji su stajali iznad njih okrvavljenih ruku i licima punim prezrenog bijesa … [Turci] su ih vukli, trgali, prisiljavali, ponižavali, silovali na raskrižjima i tjerali da se pokore onim najužasnijim sramotama… Nježnu djecu brutalno su otimali s grudi njihovih majki, a djevojke su nemilosrdno predavane čudnim i užasnim sjedinjenjima, a dogodilo se još tisuću drugih groznih stvari…

Budući da je tisuće građana pobjeglo i zatvorilo se u Aja Sofiju, to je ponudilo izvrsnu žetvu robova — nakon što su vrata jednom srušena. “Jedan Turčin bi potražio zarobljenika koji se činio najbogatijim, drugi je preferirao lijepo lice među redovnicama. … Svaki je pohlepni Turčin želio odvesti svog zarobljenika na sigurno mjesto, da bi se potom vratio kako bi osigurao drugu ili treću nagradu… Tada su se mogli vidjeti dugi lanci zarobljenika kako napuštaju crkvu i njezina svetišta, vođeni poput stoke ili stada ovaca.”

Robovlasnici su se ponekad borili jedni s drugim do smrti zbog “bilo koje dobro oblikovane djevojke”, čak i kad su se mnoge od potonjih “radije bacale u bunare i utapljale nego pale u ruke Turaka”.

Nakon što su zaposjeli jednu od najvećih i najstarijih kršćanskih bazilika — gotovo tisuću godina staru u vrijeme njezina zarobljavanja — osvajači su se “upustili u sve vrste podlosti unutar nje, napravivši od nje javni bordel.” Na “njezinim svetim oltarima” oni su izvodili “perverzije s našim ženama, djevicama i djecom”, uključujući “kćer Velikog vojvode koja je bila prilično lijepa”. Bila je prisiljena “legnuti na veliki oltar Aja Sofije s raspećem ispod glave, da bi potom bila silovana.”




Nakon toga su paradirali s [glavnim] Križem u podrugljivoj procesiji kroz svoj kamp, udarajući u bubnjeve prije toga, razapinjući ponovno Krista, poprativši to pljuvanjem, bogohuljenjem i psovkama. Stavili su tursku kapu… na Njegovu glavu i podrugljivo viknuli: “Evo boga kršćana!”

Mnoge druge crkve u drevnom gradu doživjele su istu sudbinu. “Križevi postavljeni na krovove ili zidove crkava bili su srušeni ili zgaženi.” Euharistija je srušena na zemlju; svetim ikonama skinuto je zlato, “bačene su na zemlju i udarane nogama”. Biblije su lišene svoje zlatne ili srebrne iluminacije prije nego su spaljene. “Ikone su bez izuzetaka predane plamenu.” Patrijarško ruho stavljano je na pseće stražnjice; svećenička odjeća stavljana je na konje.

“Svugdje je bila nesreća, svakoga je dotakla bol”, kad je sultan Mehmet konačno slavodobitno ušao u grad. “Iz svake kuće čule su se jadikovke i plač, vikanje na raskrižjima i tuga u svim crkvama; jecanje odraslih muškaraca i vrisak žena popravilo je pljačkanje, porobljavanje, razdvajanje i silovanje.”

Sultan je odjahao do Aja Sofije, sišao s konja i ušao, “diveći se prizoru” velike bazilike. Nakon što ju je očistio od njezinih križeva, kipova i ikona — sam sultan je srušio i pregazio njezin oltar — Mehmet je naredio mujezinu da se popne na propovjedaonicu i izusti “njihove grozne molitve. Potom je taj sin grijeha [Mehmet], taj prethodnik antikrista, skočio na Sveti stol kako bi izgovorio vlastite molitve”, time “pretvarajući Veliku crkvu u pogansko svetište svog boga i njegovog Mahometa.”

To je ono čime se turski muslimani i njihov predsjednik ponose: nasilnim osvajanjem drevnog kršćanskog teritorija i pretvaranjem njegove najveće katedrale u džamiju; to je ono što žele ispoštovati ponovnim pretvaranjem Aja Sofije u džamiju. Jer nemojte se dati zavarati: ako prosječni Zapadnjak nema pojma o spomenutoj povijesti, o njoj u svojoj mladosti uči svaki Turčin.

Otvoreno idolizirajući Mehmeta i pokušavajući učiniti što i on — pretvoriti Aja Sofiju u džamiju u čast “duša svih onih koji su nam ostavili ovo djelo u nasljeđe, osobito osvajaču Istanbula”, kao što je proglasio Erdoğan — jednako je Turcima koji govore: “Mi smo ponosni na [i želimo oponašati?] naše pretke koji su klali, porobili i silovali ljude i ukrali njihove zemlje samo zato što su bili kršćanski nevjernici.”