IBRAHIM: Motivi u pozadini lažne narative o islamu i Zapadu

Raymond Ibrahim

FrontPageMag

Kako — i zašto — je stvarnost preokrenuta naglavačke.

Bilo koja iskrena i objektivna procjena islamskog povijesnog džihada na kršćanski svijet mora biti, u najmanju ruku, otrežnjavajuća. U prvom stoljeću svog postojanja (između 632.-732.) islam je trajno pokorio, arabizirao i islamizirao gotovo tri četvrtine kršćanskog svijeta i time ga trajno otkinuo od svoje zapadne braće. Europa je postala poznata kao “Zapad” jer je doslovno predstavljala preostali i najzapadniji dio kršćanskog svijeta kojeg nije progutao islam.

Otprilike jedno tisućljeće od tog vremena, Arabi, Berberi, Turci i Tatari — od kojih su se svi do posljednjeg nazivali muslimanima — pokretali su napad za napadom, opravdavajući ih i slaveći kao džihade, u gotovo svaki kutak Europe. Stigli su sve do Islanda i isprovocirali prvi rat Sjedinjenih Država kao nacije. Razaranje je bilo neopisivo; neke regije Europe, osobito Španjolska i Balkan, ostale su nenaseljene zbog čestih prepada. Prema suvremenim zapisima, tijekom ovog dugogodišnjeg džihada bilo je porobljeno nekih 15 milijuna Europljana, s kojima se postupalo užasne načine.

Ukratko, “ako se … zapitamo kako i kada se rodio moderni pojam Europe i europskog identiteta”, piše povjesničar Franco Cardini, “počinjemo shvaćati u kojoj je mjeri islam bio čimbenik (iako negativan) u njegovoj kreaciji. Stalne muslimanske agresije pokretane protiv Europe između sedmog i osmog stoljeća, a potom između četrnaestog i osamnaestog stoljeća … bile su ‘nasilna babica’ Europe.”

Ovdje se postavlja neizbježno pitanje: Kako se toliko duga, dobro dokumentirana povijest neumorne islamske agresije koja je imala neizmjernih posljedica na razvoj Zapadne civilizacije sada može predstaviti kao antiteza stvarnosti?

Odgovor se krije u brojnim modernim filozofijama — od prosvjetiteljstva do moralnog/kulturnog relativizma — koje su sve doprinijele sveprisutnoj “Narativi” koja se tiče povijesnog odnosa između islama i Zapada. Predstavljajući Zapad kao agresora, a islam kao žrtvu — odakle potječe ovaj stalni animozitet potonjeg utemeljen na “pritužbama” — ovakva je povijest jednako ukorijenjena koliko je i preokrenuta stvarnost.

Kako bismo ovo razumjeli, osoba mora prvo razumjeti da, usprkos svojim mnogim manifestacijama, permutacijama i naglascima kroz stoljeća, neizrečena pokretačka snaga Narative je uglavnom ostala ista: demonizirati i na taj način opravdati odmak od europske tradicionalne baštine, religije, identiteta i običaja. Ako vam to zvuči pretjerano, razmotrite ovo: s obzirom da je po bilo kojem objektivnom standardu Zapad odgovoran za gotovo svaku blagodat u kojoj danas uživamo — od znanstvenih, tehnoloških, ekonomskih i medicinskih postignuća, do ukidanja ropstva i antidiskriminacijskih zakona — niti jedan narod bilo koje rase ili civilizacije danas ne prezire svoje naslijeđe osim onih na Zapadu. Nešto definitivno nije u redu.




Ili razmotrite kako ljevičari/liberali/progresivci koji konstantno kukaju protiv bilo kojeg ostatka zapadnjačkog tradicionalizma, uobičajeno nalaze zajedničke interese s islamom — usprkos doista opresivnih kvaliteta potonjeg. I tako feministice osuđuju Zapadni “patrijarhat” — ali ne govore apsolutno ništa protiv muslimanskog postupanja sa ženama kao s pokretnom imovinom; homoseksualci osuđuju kršćanske pekare — ali ne govore ništa protiv muslimanskog pogubljivanja homoseksualaca; multikulturalisti osuđuju kršćane koji odbijaju potisnuti svoju vjeru kako bi udovoljili vjerskim osjećajima muslimanskih manjina — ali ne govore ništa protiv ukorijenjenog i otvorenog muslimanskog progona kršćana.

Razlog ovih odstupanja je jednostavan: “Neprijatelj [islam] mog neprijatelja [kršćanstva] je moj prijatelj.”

Kad sve ovo uzmemo u obzir, kako i zašto je službeno dobro poznata povijest muslimanske agresije protiv Europe ne samo suzbijena, već i preokrenuta, počinje imati smisla: od svih ne-europskih, ne-kršćanskih ljudi, samo muslimani su živjeli i komunicirali s (to jest, neprekidno napadali i ratovali) Europom više od milenija; to je muslimane učinilo jedinim ljudima — jedinim čimbenikom — koji mogu koristiti u prilog argumenata Narative protiv predmoderne Europe. No, prvo je bilo potrebno na intelektualno zadovoljavajući način prikazati muslimane kao žrtve, a ne kao osvajače.

Tu na scenu stupa knjiga profesora književnosti Edwarda Saida iz 1978. godine po nazivu Orijentalizam. Njezina središnja teza jest da Orijentalisti — Europljani koji su prije mnogo stoljeća započeli akademsko proučavanje Istoka — nisu objektivno pisali o muslimanima i njihovoj povijesti, već su ih namjerno klevetali i stereotipizirali kako bi tijekom kolonijalne ere opravdali dominaciju nad njima.

Ovo je imalo savršenog smisla — ali samo zato što je postmoderni zapadnjački um bio unaprijed pripremljen za to. Jer ako, kao što podučava marksistički materijalizam, ideje/religije nemaju utjecaj na povijest (i stoga je ekonomska potreba, a ne “džihad”, uzrok muslimanskog širenja); ako, kao što podučava relativizam i njegov okot multikulturalizam, ne postoje apsolutne, religijske ili bilo koje druge istine (i stoga nijedna kultura i civilizacija nije bolja od druge); ako je, kao što podučava pop psihologija, nasilno i negativno ponašanje uvijek proizvod društvenih nepravdi (i zbog toga se više muslimana ponaša nasilno, što samo više dokazuje da su oni frustrirane žrtve) — što bi osoba mogla misliti o ranije spomenutim stoljećima europskih zapisa koji složno prikazuju muslimane kao ideološki potaknute nasiljem i požudom?

Jednostavno: odbacite ih sve kao bigotne i licemjerne laži opakih Europljana kojima je namjera bila demoniziranje superiornije, tolerantnije vjere i civilizacije. I tako se rodio potpuno novi akademski pristup islamu — lišen svih povijesnih zapisa koji nisu bili u skladu s Narativom. Povijest više neće oblikovati ideje i stavove — umjesto toga, postojeće ideje i stavovi oblikovati će povijest — puste želje.




Bernard Lewis, i sam meta Saidovog Orijentalizma, na ispravan je način sažeo ovaj novi pristup — ili “pseudo-povijest”:

Prema trenutačnom pomodnom epistemološkom mišljenju, apsolutna istina je ili nepostojeća ili nedostupna. Stoga, istina nije važna; činjenice nisu važne. Sav diskurs je manifestacija odnosa moći, a sve znanje je nakrivljeno. Stoga, točnost nije bitna; dokazi nisu bitni. Sve što je bitno jest stav — motivi i svrhe — korisnika znanja, a to se može jednostavno tvrditi za sebe ili pripisati drugome. U pronalaženju motiva, od velike je pomoći nebitnost istine, činjenica, dokaza, pa čak i vjerodostojnosti. Dovoljna je sama tvrdnja. (Islam i Zapad, Islam and the West, 115.)

Uspjeh Orijentalizma leži manje u bilo čemu intrinzičnom — američki klasičar Bruce Thornton okarakterizirao je knjigu kao “nekoherentnu mješavinu sumnjive postmodernističke teorije, sentimentalnog svjetonazora Trećeg svijeta, jasnih povijesnih pogreški i zapadnjačke krivnje” — a više u tome što se uklapala u prevladavajući zeitgeist Zapada (koji, naravno, buja potaknut “postmodernističkim teorijama, sentimentalnim svjetonazorom Trećeg svijeta, jasnim povijesnim pogreškama i zapadnjačkom krivnjom”).

Niti Narativa ne prevladava u današnje vrijeme jer su ljudi načitani ili obraćaju pažnju na akademiju; kao što je francuski povjesničar Marc Ferro demonstrirao u svojoj knjizi Film i povijest (Cinema and History – 1988.), ogromna većina poznavanja povijesti Zapadnih ljudi potječe iz filmova. A gotovo svaka velika produkcija koja se bavi s predmodernim Europljanima i muslimanima — Robin Hood (1991.), Kraljevstvo nebesko (2005.), itd. — suprotstavlja licemjerne, netolerantne i fanatične kršćane sa sofisticiranim, naprednim i tolerantnim muslimanima. Komentirajući takve filmove 1997. godine, Lewis je napisao: “Pogrešno predstavljanje prošlosti u kinima je vjerojatno najplodniji i najučinkovitiji izvor takvih dezinformacija u današnje vrijeme…”

Dvadeset godina kasnije Narativa je samo metastazirala i inficirala sve dijelove javnog života, uključujući politiku i takozvane “mainstream vijesti”. U međuvremenu, društveni i ostali medijski giganti — YouTube, Google, Facebook, Twitter — sve više cenzuriraju materijal koji proturječi Narativi.

Na taj način je prethodno dobro poznata povijest preokrenuta naglavačke i koristi se za slabljenje Zapada — čiji je najveći grijeh razmišljati ili ponašati se poput svojih “groznih” predaka što se tiče islama.