HASAN: Novo Breme bijelog čovjeka

Rumy Hasan

quillette.com

Posljednjih godina svjedočili smo grafičkim i uznemirujućim prizorima migranata koji pokušavaju prijeći u Europu bježeći iz svijeta u razvoju. Osobito su mučne slike mladih, subsaharskih afričkih muškaraca koji se penju uz granične barijere koje okružuju španjolske enklave Ceutu i Melillu u Maroku:

Ostavljajući po strani da li bi Španjolska trebala vratiti te enklave Maroku, odlučnost migranata na putu prema Europi je upečatljiva. Oni su ilegalno ušli u Maroko i s tog mjesta im je dozvoljen ilegalni ulazak u drugu zemlju — gotovo sigurno uz prešutno odobrenje marokanskih vlasti. Također je upaljiv prizor mladića koji viču “sloboda” i omotavaju se zastavom Europske unije nakon dolaska u te enklave. U stvarnosti, oni su sve samo ne slobodni, pošto je malo vjerojatno da će im španjolske vlasti odobriti azil i pravo na boravak. Ako se utvrdi da su ilegalni ekonomski migranti, oni će biti pravodobno uklonjeni. Unatoč tome, to nije ni izbliza dovoljno sredstvo odvraćanja.

Često nam govore da takve slike predstavljaju optužnicu europske bezosjećajnosti. Manje se često ističe da su one optužnica onih koji sad vladaju bivšim europskim kolonijama više od pola stoljeća nakon osamostaljenja. Gotovo bez iznimke, postkolonijalno upravljanje doživjelo je katastrofalan neuspjeh. Neki naivno tvrde da je migrantska kriza posljednjih godina posljedica Zapadnih intervencija u zemljama iz kojih toliko njih bježi. No, u najvećem djelu, to je lažno. Iako je istina da značajni broj migranata potječe iz Afganistana, Iraka i Libije, najveći broj od 2013. godine bježi od sirijskog građanskog rata u kojem je Zapadna vojna intervencija bila minimalna.

Niti migranti iz subsaharske Afrike traže utočište od Zapadom predvođenih vojnih intervencija. Oni pokušavaju pobjeći od siromaštva, nezaposlenosti, korupcije i nedostatka nade u vlastitim zemljama koje su stvorili njihovi vlastiti vladari. Četrdeset godina nakon neovisnosti, gospodarstvo Zimbabvea nalazi se na koljenima. U studenom 2019. godine, Specijalni izvjestitelj za pravo na hranu UN-a upozorio je da je 60 posto populacije “nesigurno za hranu”, to jest, “stanovnici Zimbabvea se polako približavaju točki patnje od gladi uzrokovane ljudskim djelovanjem.” [Moj naglasak.] Činjenica da je toliko njih pokušalo prijeći u Europu — i da će ih još mnogi zasigurno slijediti — razumljivo je s obzirom na to da su se deseci milijuna ljudi već tamo nastanili. Ti migranti vjeruju da će se njihovi izgledi uvelike poboljšati pod upravom europskih demokratski izabranih vođa i liberalnim institucijama i zakonima kontinenta.

Broj ljudi koji se nadaju migrirati je vrlo velik: Gallupovo istraživanje provedeno u prosincu 2018. godine pokazalo je da 750 milijuna ljudi širom svijeta želi trajno migrirati u neku drugu zemlju — to je 10 posto globalnog stanovništva. Poželjne destinacije ogromne većine su, što ne iznenađujuće, Zapadna Europa i Sjeverna Amerika. A najveći postotak tih anketiranih između 2015. i 2017. godine — 33 posto — koji su rekli da žele migrirati, živio je u subsaharskoj Africi. U događajima koji su prethodili 50. obljetnici neovisnosti Jamajke 2011. godine, jamajčanske novine Gleaner izvijestile su da nevjerojatnih “60 posto Jamajčana smatra da bi bilo bolje da su ostali britanska kolonija. Suprotno tome, 17 posto anketiranih reklo je da bi zemlji bilo gore da su ostali britanska kolonija, dok je 23 posto reklo da ne zna.”




Slične osjećaje vjerojatno ćemo pronaći i u mnogim drugim bivšim kolonijama u kojima desetljeća neovisnosti nisu postigla veliki napredak. Upravo je iz tog razloga 2007. godine sudanski milijarder Mo Ibrahim pokrenuo Ibrahimovu Nagradu za postignuće u afričkom vodstvu. Nagradu mogu osvojiti bivši afrički šefovi država ili vlade, a ocjenjuju se prema sljedećim kriterijima: morali su biti izvan funkcije u posljednje tri godine; morali su biti demokratski izabrani; morali su odslužiti ustavom određeni mandat; i morali su pokazati iznimno vodstvo. Početni iznos nagrade iznosi privlačnih 5 milijuna dolara, nakon čega slijedi 200.000 dolara godišnje do kraja života. Usprkos tome, u godinama 2009., 2010., 2012., 2013., 2015., 2016. i 2018., nagrada nije dodijeljena jer niti jedan kandidat nije ispunio ove preduvjete. Ovo je još jedna osuđujuća optužnica.

Neoprostivo je da vladari zemalja iz kojih građani pokušavaju ući u Europu ne izgovore niti riječi kad tragedija zadesi ona nepouzdana plovila na Mediteranu i uopće se ne trude tijela mrtvih vratiti njihovim kućama. Ono što je nečuveno, Zapadni mediji lažno nazivaju ovu migrantsku krizu europskom te se isključivo usredotočuju na neuspjehe europskih lidera i institucija. Oni studiozno zanemaruju ispitati režime u vlastitim zemljama migranata u vezi ove strašne stvarnosti, niti osuđuju njihovu ulogu u njoj ili priznaju da je to njihova migrantska kriza prije nego postane europska.

Povremeni izuzetak ilustrira ono dobro što bi moglo proisteći iz toga. Godine 2017., bilo je potrebno CNN-ovo izvješće o Afrikancima kojima se trguje na aukcijama robova kako bi nigerijske vlasti vratile neke od svojih građana kući. Nigerija je najveća afrička zemlja i ima masivni naftni sektor. Učinkovitim upravljanjem to bi mogla postati napredna nacija. Umjesto toga, stvarnost je prosipanje naftnog bogatstva od strane nekih od najgorih svjetskih kleptokrata koji bi u protivnom mogli doprinijeti poboljšanju životnog standarda.

Zvuči primamljivo zapitati se koji postotak (većina?) nigerijskog stanovništva također vjeruje da bi zemlji bilo bolje da je ostala britanska kolonija. Dakako, viktorijanski kolonijalist bi zločesto tvrdio da to pokazuje opravdanost onoga što je Rudyard Kipling nazvao “Bremenom bijelog čovjeka”. Puni naslov Kiplingove zloglasne pjesme iz 1899. godine je “Breme bijelog čovjeka: Sjedinjene Država i Filipinski otoci” i napisana je u pokušaju uvjeravanja SAD-a da Zapadni čovjek ima moralnu odgovornost kolonizirati i civilizirati Filipine.

John Bull (Velika Britanija) i Ujak Sam (SAD) snose “Breme bijelog čovjeka” noseći obojene ljude svijeta prema civilizaciji. (Victor Gillam, časopis Judge, 1. travnja 1899.)




Danas je Breme bijelog čovjeka preokrenuto — nije zapadnjačka dužnost kolonizirati, već pozdraviti dolazak bilo kojih i svih migranata koji preklinju bijelog čovjeka (i ženu) da im pruže ono što njihovi vladari neće: dovoljno hrane, odgovarajući smještaj, poslove, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i tako dalje — temelje sretnog i prosperitetnog života. Iako to rijetko pokazuju, lideri tih propadajućih država — bilo da su demokratski izabrani ili ne — trebali bi se sramiti te činjenice. Ali Zapadne nacije nerado to ističu, potlačene kakve jesu zbog njihove vlastite sramne povijesti. I tako samobičevanje zauzima mjesto konstruktivnih kritici i akciji, a povuci-potegni situacija koja motivira migracijske tokove s Globalnog Juga na Sjever ostaje netaknutom.

U međuvremenu, postaje sve očiglednije da ima puno Europljana koji ne žele snositi ovo novo Breme bijelog čovjeka — pojam koji smatraju moralno gnusnim i počinju birati političare koji dijele njihove osjećaje. Priliv migranata posljednjih godina stvorio je neizbježnu reakciju protiv masovne imigracije i porast populista i demagoga koji su odani (barem u svojoj retorici) zaustavljanju i jednog i drugog. Političke stranke koje snažno vode kampanju na ovom pitanju dobivaju na snazi diljem kontinenta.

Međutim, također je moralno pogrešno za Europljane ignoriranje dubokih problema svijeta u razvoju koji tjeraju toliki broj ljudi na opasno putovanje prema boljem životu. Ne postoje jednostavna rješenja, ali ono što bi trebalo ponuditi su neprekidni savjeti i pomoć osmišljeni u svrhu masovnog poboljšanja samoupravljanja propalih i propadajućih država. Strana pomoć je to pokušavala učiniti u prošlosti, ali njezin zapis je više nego šarolik. U odgovoru na migracijski priliv, njemačko Ministarstvo za ekonomski razvoj i suradnju je 2017. godine zagovaralo Marshallov plan za Afriku, koji potvrđuje da Afrikanci riskiraju vlastite živote kako bi ušli u Europu zahvaljujući nedostatku razvoja i prilika u njihovim vlastitim zemljama i ističe neodloživu potrebu odlučnog rješavanja ovog problema. To je predstavljao pozitivan i ohrabrujući razvoj događaja. No, ostale zemlje Europske unije iskazale su malo interesa i, iako je projekt još uvijek u povojima, nije postignut dovoljni napredak.

Ako se inicijative poput ove realiziraju s naglaskom na poboljšano upravljanje i suzbijanje korupcije, izgledi za stalni i održivi razvoj Afrike i Globalnog Juga mogu se uvelike poboljšati. S vremenom će to, nadajmo se, zaustaviti opasni bijeg migranata i opscenost novog Bremena bijelog čovjeka.

Rumy Hasan je predavač na Sveučilištu Sussex i znanstveni suradnik Civitas Think Tank-a u Londonu.