PragerU | Margaret Thatcher: Žena koja je spasila Veliku Britaniju

Niall Ferguson

Čuli ste njezino ime. Možda ste čak pogledali i film o njoj. Ali znate li čitavu priču o Margaret Thatcher — odakle je došla, za što se zalagala i utjecaj koji je imala na Veliku Britaniju i svijet? Poznati povjesničar Niall Fergusson objašnjava kako je Željezna lady zaslužila svoj status kao jedna od najvažnijih i najutjecajnijih žena 20. stoljeća.

Ako mislite da se danas svijet nalazi u rasulu, to samo znači da niste živjeli u 1970-ima.

U Britaniji, gdje sam odrastao, najniža točka bila je poznata kao “zima nezadovoljstva”, redak posuđen iz Shakespeareovog Richarda III.

Stopa inflacije 1975. godine iznosila je 27 posto. Vlakovi su uvijek kasnili. Telefonske govornice su uvijek bile razbijene. Ništa nije radilo.

Najgore od svega bili su povremeni štrajkovi. Štrajkovi rudara. Štrajkovi lučkih radnika. Štrajkovi tiskara. Štrajkovi smećara. Čak i štrajkovi grobara.

Činilo se kao da nema povratka. A onda se pojavila Margaret Thatcher.

Između svibnja 1979. godine, kad je prvi put ušla u kuću na adresi Downing Street broj 10 kao premijerka, i studenog 1990. godine, kad je odstupila s dužnosti, promijenila je sve.

Rođena 13. listopada 1925. godine, bila je malo vjerojatna spasiteljica. Ništa u njezinom srednjoklasnom djetinjstvu nije sugeriralo budućnost koja se nalazila ispred nje. Marljiva studentica, upisala se na Oxford na studij kemije. Radila je u maloj kompaniji za proizvodnju plastike prije nego je napustila fakultet, ali joj jee odbijena pozicija u britanskom gigantu kemijske industrije ICI-ju jer je, kao što navodi kadrovsko izvješće, “Ova žena tvrdoglava, uporna i opasno svojeglava”.

Bila su joj potrebna sva tri atributa kad je 1950. godine ušla u svijet politike kao kandidatkinja Konzervativne stranke. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja, napokon je 1959. godine ušla u parlament. Sljedeća dva desetljeća, uporno se uzdizala na stranačkoj ljestvici.

Već 1975. godine, Thatcher je smislila fenomenalan komentar koji se odnosio na opozicijsku Laburističku stranku: “Oni boluju od uobičajene socijalističke bolesti — ponestalo im je tuđih novaca.” To je nezaboravno stavila u kontrast s onim što je nazivala “britanskim nasljeđem”: “Čovjekovo pravo da radi kako on to želi, da troši ono što zaradi, da posjeduje imovinu, da ima državu kao slugu, a ne kao gospodara…”

To je bila suština Thatcherizma i upravo to je bio tonik koji je pacijentu — britanskoj ekonomiji — bio potreban. Danas je pomodno tvrditi da nije bilo nikakvog Thatcheričinog čuda 1980-ih godina. Ne samo da je očigledno lažna, već ta tvrdnja također propušta onu ključnu stvar: Thatcherizam se nije radio samo o povećanju produktivnosti ili stvaranju radnih mjesta. Jednako važan cilj bila je pobjeda nad inflacijom i vraćanje prosperiteta srednjoj klasi. To je nedvosmisleno i postignuto.




Ipak, događaj koji je više nego bilo koji drugi definirao premijerstvo Margaret Thatcher nije bio ekonomski, već vojni. Rat na Falklandima protiv Argentine nepovratno ju je ustoličio u javnom mnijenju kao novu Britaniju, kraljicu ratnicu koja se proslavila pobjedom. I, naravno, osigurala konzervativnu pobjedu na izborima 1983. godine.

Nema sumnje da je slanje Kraljevske mornarice na Južni Atlantik zahtijevao veliku političku hrabrost. Mnogi su u njezinoj vlastitoj stranci zagovarali postizanje nagodbe. Ali dama se nije željela okrenuti — ne zato što je bila nostalgična za danima carstva, već zato što je invazija bila, u njezinom umu, moralno i pravno pogrešna.

Nije bez razloga sovjetski časopis Thatcher prozvao “Željeznom lady”. Zajedno sa svojom ideološkom srodnom dušom, američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom, ona nije nimalo oklijevala u svom protivljenju Sovjetskom Savezu. Kad su Sovjeti razmjestili nuklearne rakete srednjeg dometa u istočnoj Europi, ona je u potpunosti podržala — usprkos žestokom protivljenju — Reaganov kontrapotez slanja američkih krstarećih i Pershing raketa u zapadnu Europu.

Iako je to još uvijek užasno teško priznati onima koji su joj se protivili, ali Margaret Thatcher je bila u pravu u većini stvari. Bila je u pravu kad je tvrdila da su britanski sindikati postali previše moćni. Bila je u pravu da neučinkovita nacionalizirana industrija mora biti privatizirana. I bila je u pravu da Zapad može pobijediti u Hladnom ratu.

“Ne mogu podnijeti Britaniju u padu”, rekla je u intervjuu za BBC uz travnju 1979. godine. “Jednostavno ne mogu.” Niti mi nismo. Većinu 1970-ih godina, taj pad je izgledao nepovratan. A opet, Margaret Thatcher je zaustavila tu trulež. Ona je izliječila ekonomiju od inflacije i industrijskih nemira. Oživjela je demokraciju posjedovanja imovine. I, sa svojom hrabrom i principijelnom vanjskom politikom, obnovila je status Britanije u svijetu.

Oni od nas koji su stajali uz nju imaju se pravo osjećati ponosnima što smo bili na pobjedonosnoj strani povijesti. Ali ne bismo trebali gajiti iluzije o skromnim sporednim ulogama koje smo igrali. Ona je bila vođa, dokaz da pojedinac ponekad doista može izmijeniti tok povijesti — u slučaju Margaret Thatcher, izrazito na bolje.

Ja sam Niall Ferguson, suradnik Hoover Instituta na Stanfordu, za Sveučilište Prager.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here