WOUDHUYSEN: Udarac Tajvana u korist demokracije

James Woudhuysen

Screenshot: YouTube/AFP News Agency

Činilo se kao da dolazi i na kraju se to i dogodilo. U nedjelju je aktualna predsjednica Tajvana, Tsai Ing-wen, čelnica Demokratske progresivne stranke (DPP), do nogu potukla svoje pro-pekinške rivale, Kuomintang (KMT). Kao predstavnik očuvanja demokracije nasuprot planova kineskog predsjednika Xi Jinpinga, DPP je osvojio 57,1 posto glasova — među glasačkim tijelom koje broji 19,1 milijun ljudi, 8,2 milijuna glasova nasuprot 5,5 milijuna glasova KMT-a. Potpomognuta obilnim odazivom birača (74,9 posto), ovo je bila najveća podrška data jednoj stranci od početka tajvanskih predsjedničkih izbora 1996. godine.

Rezultati izbora, proglašeni u glavnom gradu Taipeiju, označavaju veliku promjenu u sreći Tsai. Godine 2018., njezine su reforme rada i mirovina u tajvanskoj ekonomiji dugih radnih sati bile toliko loše primljene da je zamalo podnijela ostavku.

Međutim, 2. siječnja 2019. godine, kineski predsjednik je dramatično povećao njezine šanse. Rekao je da Tajvan mora i da će biti ujedinjen — i silom, ako je to potrebno — s Narodnom Republikom Kinom, prema hongkonškoj formuli “jedna zemlja, dva sustava”. Gotovo istog trenutka Tsai je odgovorila napavši Xija i svoje domaće suparnike zbog njihovog dugogodišnjeg dosluha, osobito zbog starog i dvosmislenog sporazuma “Jedna Kina”, poznatog kao Konsenzus 1992, koji je bio sklopljen između Pekinga i KMT-a. Nakon toga je 3. travnja Xijeva marioneta u Hong Kongu, Carrie Lam, iskoristivši ubojstvo građanina Hong Konga u Taipeiju, predstavila planove koji bi dozvolili izručenje osumnjičenih zločinaca Kini. To je uznemirilo ne samo Hongkonžane, već i mnoge Tajvance. Nakon 9. travnja, kad je milijun stanovnika Hong Konga marširalo u znak prosvjeda protiv kineskih planova za izručenje, sreća Tsai se naglo poboljšala.

Naravno, postojalo je i nešto oportunizma u podršci koju je Tsai dala pro-demokratskom pokretu u Hong Kongu. Doista, baš kao što je američki Kongres pružio šuplju podršku Hongkonžanima, tako je i Tsai, čvrsti pristaša američkog militarizma, bila manje-više dužna tweetati u korist prosvjednika i ponuditi utočište njihovim hongkonškim disidentima.

Bez obzira na to, izborna pobjeda Tsai bila je nepogrešiva potvrda tajvanskog suvereniteta. Kao i u mnogim krvavim žrtvama prije kraja izvanrednog stanja 1987. godine, Tajvanci su politiku stavili iznad ekonomije. U svojoj kampanji, protivnik Tsai, Han Kuo-yu, gradonačelnik drugog najvećeg tajvanskog grada, južne luke Kaohsiung, dodvoravao se Kini i također obećao rast Tajvana putem dubljeg ekonomskog partnerstva. No, Tajvanci radije sami vode vlastite poslove.

Bila je to odluka donesena uz puno znanje o šteti koju Kina može nanijeti Tajvanu. Kinesko ponašanje prema Tajvanu djeluje opresivno. Peking je prekinuo kontakt s Tajvanom nakon što je Tsai izabrana 2016. godine. Potom je smanjio broj država koje priznaju Tajvan s 21 na 15, nametnuo teška ograničenja na kopneni turizam prema Tajvanu i izveo više od uobičajene količine zastrašujućih vojnih manevara u Tajvanskom tjesnacu. No, tajvanska je mladež naročito izašla sa snažnom podrškom održavanju tajvanskih relativno nedavnih — i relativno krhkih — demokratskih tradicija.




Povijest je na Tajvanu učinila međugeneracijske razlike prilično izraženima. Izgubivši kineski građanski rat, reakcionarski kineski nacionalistički vođa, general Chiang Kai-Shek, pobjegao je 1949. godine na Formozu, kako se u to vrijeme zvao Tajvan, uspostavljajući režim KMT-a i izvanredno stanje koje je trajalo sve do 1987. godine. Do ovih dana, KMT, odražavajući antikomunističke nade svog osnivača, definira Tajvan u starom sentimentalnom stilu — kao dio veće Kine. Ali ironično, kao što je naširoko primijećeno, desetljeća su KMT učinila velikim pobornikom Narodne Republike. I, prije projekta reforme državnih mirovina, sredovječne i starije generacije državnih službenika, učitelja i vojske imale su koristi od darežljivosti KMT-a, putem posebnih mirovinskih zakonskih odredaba iz doba izvanrednog stanja koje su im davale godišnje kamatne stope u visini od 18 posto. Suprotno tome, tajvanska mladež odbacila je KMT-ovu naklonost Pekingu i prezir te stranke prema modernom načinu života (uključujući homoseksualnost i homoseksualne brakove). Inspirirani primjerom Hong Konga, vezama s njegovim demokratskim pokretom i Hongkonžanima koji su posjetili izbornu kampanju, mladi Tajvanci znali su da imaju što izgubiti u budućnosti kojom bi dominirao Peking.

Predvidljivo, kineski režim osudio je rezultate izbora jednako kao što ih je američki State Department pozdravio. To naglašava kako izbori nisu bili samo udarac u korist demokracije, već udarac protiv Pekinga — i to barem toliko značajan kao i onaj koji je Hong Kong nanio Kini.

Ne samo da tajvanska populacija od 23 milijuna uvelike nadmašuje stanovništvo Hong Konga (7,5 milijuna). Tajvan ima opće biračko pravo, ustav i svoje vlastite oružane snage. Njegova ekonomija je mnogo veća. Njegova integracija u kinesko gospodarstvo vjerojatno je jednako važna kao ona Specijalne administrativne regije. U Tajvanskoj kompaniji za proizvodnju poluvodiča (TSMC), Tajvan ima ne samo simbol svog snažnog istraživanja i razvoja, već i ključnog dobavljača čipova diljem svijeta. TSMC prodaje svoje proizvode ne samo američkom Appleu, već također i Amerikancima najomraženijoj IT kompaniji — kineskom Huaweiju. Nije ni čudo što je Washington već zahtijevao da TSMC prekine izvoz Huaweiju, iako na to otpada značajnih 10 posto njihovog poslovanja.

Kroz paktove, Amerika i Australija trebale bi potpomognuti tajvansku obranu. Neki tvrde da bi daleko superiornija Kina mogla svladati Tajvan u jednom danu svojim cyber mjerama i vojnom silom. Drugi pak tvrde da bi, kod svakog pokušaja aneksije, uske tajvanske plaže, planinski teren, tuneli koji udomljuju 200 borbenih aviona te otpor lokalnog stanovništva mogle uzrokovati veliki gubitak obraza Xija.

U svakom slučaju, internacionalizacija tajvanskog pitanja je loša vijest. Kina će zasigurno morati odgovoriti na neka pitanja, iako londonski Financial Times preferira nazvati rezultate izbora “opasnima” za regiju. U isto vrijeme, Tajvanci bi se što manje trebali oslanjati na nježna milosrđa Amerike, po uzoru na Hongkonžane.




Više od 70 godina od Chiang Kai-sheka, izborna pobjeda Tsai potvrđuje da je najveća svjetska zemlja koja govori kineskim jezikom izvan Kine, koju od svog masivnog susjeda dijeli samo 130 kilometara mora, svejedno postala samostalna nacija. Kao što je Austin Williams napisao u listopadu, na Tajvanu će se odigrati sljedeći preokreti i zaokreti istočne Azije.

Diplomatski, oružano gušenje prosvjeda u Hong Kongu predstavljalo bi Pirovu pobjedu za Kinu; diplomatski, ekonomski i u smislu žrtava, svaka pobjeda Narodnooslobodilačke armije protiv Tajvana, baš kao i bilo čija pobjede na Korejskom poluotoku, bila bi katastrofa. Posebna i vrlo osporavana pomorska geografija i burna povijest, kineski uspon i pad Amerike, samovolja u današnjim međunarodnim poslovima; sve to učinilo bi sukob oko Tajvana opasnim za sve nas.

Tajvanski izbori pokazuju da je postignuta nova faza. Za Xi Jinpinga, natpis se sad nalazi na zidu — od Ujgura u Xinjiangu, preko hongkonških prosvjednika i sad do tajvanskog biračkog tijela.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here