BAWER: Ignoriranje silovane djece u Britaniji

Bruce Bawer

FrontPageMag

Sve je počelo u Rotherhamu, Južnom Yorkshireu, gdje je skandal dospio na naslovnice 2012. godine i gdje je od tog vremena identificirano oko 1.500 žrtava. Potom je na red došao Rochdale, u grofoviji Greater Manchester. Uslijedila su otkrića iz Lancashirea, Birminghama, Surreyja, Leedsa, Bradforda i Gloucestershirea, a broj žrtava u svakom od ovih područja iznosio je više stotina.

Sad je istraga u Manchesteru pokazala da — iznenađenje! — taj grad također nije ostao imun na grabežljivce iz silovateljskih bandi.

Prema naredbi gradonačelnika Greater Manchestera, Andyja Burnhama, istragom je utvrđeno da su najmanje 57 djevojčica, od koji su mnoge živjele u državnim domovima za dječju skrb, “bile silovane i zlostavljanje od gotovo 100 članova manchesterske silovateljske bande prije šesnaest godina — ali, usprkos tome što su policija i socijalni radnici znali što se događa, to nije zaustavljeno.” Djevojčice, piše Jennifer Williams u Manchester Evening News 14. siječnja, su “bile navučene na drogu, silovane i emocionalno zlostavljane”. Mnogo toga se, zapravo, događalo “pred nosom” dužnosnika; doista, “policija Greater Manchestera obustavila je operaciju koja je identificirala do 97 potencijalnih osumnjičenika”, od kojih je najmanje osam osoba nastavilo počinivši još više napada, a u kolovozu 2018. godine, šef gradske policije “odbio je ponovno otvoriti obustavljenu operaciju”. Najmanje jednoj od žrtvi silovanja, Victoriji Agogliji, koja je “u više navrata rekla socijalnim radnicima da su joj ubrizgavali drogu i silovali”, nije pružena nikakva pomoć, a naposljetku je umrla 2003. godine, u dobi od petnaest godina, od predoziranja heroinom. Tadašnji mrtvozornik, Simon Nelson, zaključio je da (usprkos masovnim dokazima za suprotno) “njezinu smrt vlasti nisu mogle predvidjeti”, dok su zapisi pokazali da su Agogliju, u dobi od 13 godina, socijalni radnici ignorirali kao prostitutku.

I, naravno, razlog zbog kojeg te vlasti nisu učinile ništa u vezi zlostavljanja bilo koje od tih djevojaka jest taj što su gotovo svi počinitelji bili pakistanski muslimani — ili, prema načinu govora britanskih medija, “Azijci” — a policajci, socijalni radnici, službenici dječjih službi, političari i ostali plašili su se uvrijediti muslimansku zajednicu. Osoba odgovorna za smrt Agoglije, muškarac po imenu Mohammed Yaqoob, oslobođen je optužbi za ubojstvo. U međuvremenu, Telegraph je izvijestio da je policajcima koji su istraživali pakistanske muslimanske silovateljske bande njihovi nadređeni — potaknuti “strahom zbog rasnih odnosa”, zabrinutostima o “osjetljivim pitanjima zajednice” i nevoljkosti pojačavanja “napetosti u zajednici” — rekli da ostave Pakistance na miru i umjesto toga uhite silovatelje “drugih nacionalnosti”. I oni su poslušali.

Drugim riječima, priča iz Manchestera potpuno je ista kao i u svim ostalim gradovima u kojima su silovateljske bande, nakon godina ili desetljeća djelovanja, konačno bile objelodanjene. Razlikuju se samo imena (iako počinitelji često nose ime Muhammed). Nema razloga vjerovati da su stvari na bilo koji način drugačije u svim drugim gradovima Britanije. Gotovo je sigurno da se, u gradovima koje još nije pogodio skandal silovateljskih bandi, stvari još uvijek zataškavaju.

Kao odgovor na objavu rezultata istrage u Manchesteru, Mabs Hussain, čelnik Specijalnog kriminala policije Greater Manchestera, izjavio je: “Prihvaćamo da vlasti nisu uspjele učiniti sve što su mogle kako bi zaštitile i podržale dječje žrtve seksualnog iskorištavanja.” Ne, policija Manchestera nije “ne uspjela”. Ona je opstruirala. Ona je lagala. Ona je gledala kako muslimanski muškarci odvode britansku djecu kako bi ih drogirali i silovali te su, u gotovo nezamislivom kukavičluku, okrenuli leđa žrtvama. Kad je nekoliko hrabrih duša u njihovim redovima pokušalo istražiti silovateljske bande, ljudi na višim pozicijama uskratili su im financiranje, odugovlačili, zataškavali nalaze, uzrokovali nestanak minuta sa sastanaka i, kad su se mogli izvući s tim, zapravo zatvorili istragu o silovateljskim bandama.




Maggie Oliver, bivša detektivka iz Manchestera koja je uporno vodila tu istragu, reagirala je na nalaze istrage usmjeravajući opravdani j’accuse prema “ljudima u vrhu policije i socijalnih službi”. Dodala je: “Načelnik policije, zamjenici načelnika, voditelji socijalnih službi, ljudi koji su znali činjenice, koji su znali istinu i koji su odlučili zakopati istinu. To je, prema mom mišljenju, neoprostivo.” I postavila je pitanje: “Zašto se ti ljudi ne suočavaju s optužbama za nedolično ponašanje na javnoj funkciji? Gdje je odgovornost? Trebalo bi ih staviti pred sud.”

Doista. I imajte na umu da je, baš kao i njihovi kolege diljem Britanije, manchesterska policija, dok je odbijala spasiti djecu iz kandži silovatelja koji pripadaju zaštićenoj manjinskoj skupini, bila predana maltretiranju građana koji su se usudili kritizirati tu istu skupinu. Godine 2017., Times je izvijestio da policija diljem Britanije uhićuje u prosjeku devet osoba dnevno “zbog objavljivanja navodno uvredljivih poruka na internetu” u sklopu “kampanje borbe protiv govora mržnje na društvenim medijima”; pored toga, više od 3.300 ljudi “privedeno je i ispitano” 2016. godine zbog takvih prekršaja. Kao što je britanski novinar Brendan O’Neill istaknuo u Reasonu 2018. godine: “Ovo rodno mjesto Johna Stuarta Milla, ova nacija koja je svijetu podarila Johna Miltona i njegovu Areopagiticu, koja je još uvijek jedan od najvećih krikova za ‘izgovaranje slobode’, danas se nalazi na rubu ukidanja slobode govora.” Da, oni ne proganjaju samo kritičare islama; oni također procesuiraju ljude zbog objavljivanja riječi rap pjesama na internetu i zbog video snimke psa koji daje nacistički pozdrav. Ali aktivnosti ove opake nove Misaone policije i sustavno odbijanje policije da uhiti muslimanske silovatelje dijele identičan motiv — malodušni strah od vrijeđanja muslimana.

Ono što postaje sve više zastrašujuće jasno jest da je policijskim službenicima diljem Velike Britanije usađen mentalitet — ja bih to nazvao politički korektnim mentalitetom, osim što se nazivanje toga samo politički korektnim čini previše pitomim — koji se u potpunosti ne slaže s onom pravom ulogom policijskih snaga u slobodnoj zemlji: naime, zaštitom individualnih sloboda i borbe protiv stvarnih zločina. Na pravi orvelijanski način, britanska policija, s nekoliko izuzetno hrabrih izuzetaka poput Maggie Oliver, čini se stručno osposobljena ne da štiti nevine od krivih, već, jednostavno, da prioritizira, uvijek i svugdje, svoj usamljeni cilj umirivanja muslimana.

Teško je ne donijeti zaključak da je britanska policija, kao i ostali dužnosnici britanske vlade, prihvatila neizbježnost islamizacije svoje zemlje i kao glavni zadatak policije vidi osiguravanje mirne tranzicije. Je li prekasno nadati se da će vlada Borisa Johnsona, nakon provođenja Brexita, imati volje i sposobnosti kako bi poništila ovu nacionalnu noćnu moru, preokrenuti ovu izdaju demokracije? Ili da će Kraljica, koja otvoreno gleda besmislenu situaciju u vezi Harryja i Meghan kao na katastrofu, prepoznati da se njezino kraljevstvo suočava s beskonačno većom prijetnjom i — po uzoru na svog oca i djeda, koji nisu ni izbliza bili toliko neskloni progovoriti i izvršiti pritisak u trenucima krize — javno zahtijevati da oni koji su, djelujući u njezino ime, iznevjerili svoje dužnosti, budu nemilosrdno pozvani na odgovornost?