SOTIRAKOPOULOS: Zašto Davos voli Gretu

Nikos Sotirakopoulos

Bloomberg Markets and Finance via YouTube

Ovog tjedna, takozvani “1%”, neki od najutjecajnijih ljudi na svijetu, okupit će se u švicarskom odmaralištu Davosu na godišnjem sastanku Svjetskog ekonomskog foruma. Političari, velike korporacije, tvorci mišljenja i aktivisti razgovarat će o načinu na koji vlada, civilno društvo i privatni akteri mogu doprinijeti u rješavanju problema poput nejednakosti dohotka i klimatskim promjenama. Već drugu godinu zaredom, Greta Thunberg će biti tamo. A ove godine, forumu će prisustvovati i Micah White, socijalna aktivistica i suosnivačica pokreta Occupy Wall Street.

Prisustvo White izazvalo je čuđenje nekih. Radikalni aktivisti za istim stolom u društvu moćnih vlada i ljudi iz velikih korporacija? Zasigurno to znači da su prodane duše? Zasigurno to pokazuje da su uključeni u zataškavanje krivnje 1% zbog ozbiljnih socijalnih i ekonomskih problema? To je ono što govore mnogi, osobito na ljevici. Ali ove kritike su obmanjujuće. One previđaju istinski karakter Davosa kao i suvremenih pokreta poput Occupy i radikalnog environmentalizma.

Mnogi ljudi misle da je Davos slučaj pohlepnih kapitalista i korumpiranih političara koji se sastaju u zamračenim prostorijama ispunjenim dimom iz cigara — ili, što je realnije, mirisom organskog čaja — i međusobno razgovaraju o tome kako postati bogatiji. Naravno, velike korporacije i moćni političari možda pletu zavjere u Davosu, a vjerojatno će se na rasporedu naći i neki ortački dogovori. No, pravi izazov u koji se upuštaju je prilično drugačiji — oni traže osjećaj svrhe, moralne legitimnosti.

Većina kapitalista uvjerena je da zarađivanje novca i proizvodnja stvari nije dovoljno svrhovita. Navodno je previše sebična i materijalistička. Stoga u svom radu neprestano traže dublji smisao, na primjer, zeleniji pristup, eliminiranje siromaštva, i spašavanje nas od “lažnih vijesti” i “govora mržnje” na internetu.

U međuvremenu, političari se osjećaju sve više i više otuđeni od običnih ljudi koje bi trebali predstavljati. Oni znaju da prosječni Joe ne dijeli njihove kulturne vrijednosti ili ciljeve socijalnog inženjeringa. To je razlog zašto se osjećaju ugodnije u društvu aktivista poput Grete Thunberg; ona dijeli mnoge njihove poglede i veličanje nje daje im osjećaj legitimiteta koji ne mogu dobiti od nama sličnih. Njezina neprestana prekoravanja, na pozornici koju su joj sa zadovoljstvom pružili, cijena je koju su spremni platiti samo kako bi se osjećali važnima i motiviranima.

Današnji “radikalni aktivisti”, uključujući Gretu, ne govore političarima da se maknu iz naših života. Umjesto toga, oni ih pozivaju na preuzimanje još veće uloge u našim životima, bilo da se radi o mijenjanju našeg eko-ponašanja, cenzuriranju govora mržnje ili upravljanju našim zdravljem. A sve to predstavlja muziku za uši političke klase. “1%” treba te aktiviste.

A ti aktivisti trebaju “1%”. Socijalni pokreti bili su sila u korist dobra kad su od moćnika tražili više slobode i manje diskriminacije. No, oni to više ne rade. Danas, mnogi socijalni aktivisti traže od države oduzimanje slobode od običnih ljudi.

Antiglobalistički pokret, Occupy i moderni environmentalisti svi spadaju u ovu kategoriju. Oni imaju neke legitimne zabrinutosti, poput tegoba ljudi u zemljama u razvoju ili izazova promjenjive klime. Ali iza ovih problema možemo vidjeti agendu u kojoj se ti navodni predstavnici “99%” okreću “1%” i traže od njih kako bi se pobrinuli da nama, ostatku ljudi, promijene način na koji živimo. Bilo da se radi o manjem trošenju, smanjenju potrošnje crvenog mesa, izbjegavanju letenja jeftinim zračnim kompanijama ili mijenjanju jeftinih i pouzdanih izvora energije sa skupim i nepouzdanim, ono što su započele kao kampanje “podizanja svijesti”, postaju zahtjevi moćnicima da prisile obične ljude na promjenu.

Aktivisti u Davosu su zapravo lobisti. Razlika je samo u tome što na mjestu gdje prosječni korporacijski lobist pokušava dobiti poreznu olakšicu ili povoljnu regulaciju, ovi aktivisti-lobisti zalažu se za promjene koje će imati negativne učinke na sve nas, a osobito na one manje imućne na globalnom jugu. Otuđeni od masa, ti se aktivisti osjećaju ugodnije u društvu tehnokrata, birokrata i administratora koji su i više nego sretni prihvatiti ih kao legitimne predstavnike “civilnog društva”.

Svijet se doista suočava s mnogim kritičnim izazovima. A opet, rješenje ne leži u sastancima elita u planinskim kolibama i njihovom odlučivanju o onome što je dobro za nas ostale. Rješenje leži u povjerenju u ljudsko djelovanje i domišljatost i davanju prostora za disanje slobodi kako bi ona mogla procvjetati. Možemo biti sigurni da je ovo jedna stvar za koju Greta i ostali aktivisti u Davosu neće zalagati.

Nikos Sotirakopoulos je predavač sociologije na Sveučilištu York St John i autor knjige “The Rise of Lifestyle Activism: from New Left to Occupy“.