D’SOUZA: Preispitivanje inkvizicije: Preuveličani zločini religije

Dinesh D'Souza

Wikimedia Commons

“Dobri ljudi će činiti dobre stvari i loši ljudi će činiti loše stvari, ali za dobre ljudi kako bi činili loše stvari — za to je potrebna religija”

— Steven Weinberg, Facing Up

Istaknuti ateisti bili su vrlo uspješni u uvjeravanju milijuna ljudi — čak i religioznih ljudi — da je religija prokletstvo povijesti. U Kraju vjere, Sam Harris naziva je “najpotentnijim izvorom ljudskih sukoba, prošlih i sadašnjih”. Steven Pinker piše da su nam “religije dale kamenovanja, spaljivanja vještica, križarske ratove, inkvizicije, džihade, fetve, bombaše samoubojice i napadače na pobačajne klinike”. U jednoj drugoj knjizi, Pinker dodaje još prijestupa koje pripisuje religiji; rekao je da ljudi vjeruju kako im je Bog naredio da “masakriraju Midjance, kamenuju prostitutke, pogubljuju homoseksualce, ubijaju heretike i nevjernike, bacaju protestante kroz prozore, uskraćuju lijekove umirućoj djeci i zalijeću zrakoplove u nebodere.”

Kršćanstvo je uobičajeno u središtu pažnje ateističkih moralnih kritičara. U svojoj knjizi Zašto nisam kršćanin, filozof Bertrand Russell tvrdi da se “čitava tvrdnja da je kršćanstvo imalo uzvišeni moralni utjecaj, može održati samo sveobuhvatnim ignoriranjem ili krivotvorenjem povijesnih dokaza”. Kolumnist Robert Kuttner ovako iznosi svoj slučaj protiv kršćanstva: “Križarski ratovi pobili su milijune u Isusovo ime. Inkvizicija je donijela mučenja i ubijanje milijuna drugih. Nakon Martina Luthera, kršćani su se još tri stoljeća krvavo borili protiv drugih kršćana.”

Niti su opasnosti koje predstavlja religija izblijedjele s vremenom. Richard Dawkins razmatra Bliski istok, Balkan, Sjevernu Irsku, Indiju i Šri Lanku i tvrdi da su “većina, ako ne i sva, nasilna neprijateljstva u današnjem svijetu” nastala zbog “razdorne moći religije”. Toliko je opasan suvremeni utjecaj religije, osobito islamski ekstremizam i kršćanski fundamentalizam, da se Daniel Dennett boji da bi “toksična vjerska manija preko noći mogla okončati ljudsku civilizaciju”.

Problem u vezi ove kritike jest u tome što ona uvelike pretjeruje u zločinima koji su počinili religijski fanatici, dok zanemaruje ili racionalizira znatno veće zločine koji su počinili sekularni i ateistički fanatici.

Započnimo s križarskim ratovima, koje James Carroll slikovito opisuje kao “skup svjetskih povijesnih zločina” čiji je “trag nasilja ostavio ožiljke zemljinom i ljudskom pamćenju sve do dana današnjeg”. Carroll, katolik, je primjer u kolikoj su mjeri liberalni kršćani apsorbirali sekularnu tvrdnju da križarski ratovi ilustriraju užase religije. Štoviše, na prilično standardan način, Carroll rezervira svoje najžešće kritike za ulogu kršćana u križarskim ratovima. Što se tiče strahota koje je počinila muslimanska strana, on je vidljivo šutljiv. Ovdje imamo onu uobičajenu doktrinu: religija je loša, ali kršćanstvo je gore.

No, je li to istina? Sjetimo se da je prije uspona islama regija koju nazivamo Bliskim istokom bila pretežno kršćanska. U Perziji je bilo zoroastrijanaca, a u Palestini Židova, ali većina ljudi u onome što danas nazivamo Irakom, Sirijom, Jordanom i Egiptom bili su kršćani. Sveta kršćanska mjesta — gdje se Krist rodio, živio i umro — nalaze se u toj regiji. Inspirirani islamskim pozivom na džihad, Muhamedove su armije osvojile Jeruzalem i čitavi Bliski istok. Nakon toga su upale na jug u Afriku, na istok u Aziju i na sjever u Europu. Osvojile su dio Italije i većinu Španjolske, pregazile Balkan i pripremale se za konačni napad koji bi čitavu Europu, u to vrijeme poznatiju kao kršćanski svijet, stavio pod vlast islama. Toliko je ozbiljna bila muslimanska prijetnja da je Edward Gibbon nagađao da bi u se odsutnosti odgovora Zapada “Kuran podučavao u školama u Oxfordu, a njegovi bi propovjednici demonstrirali obrezanim ljudima svetost i istinu Mahometovog otkrivenja.”




Više od dva stoljeća nakon što su islamske armije osvojile Bliski istok i probile svoj put u Europu, kršćani su napokon uzvratili. Ujedinjeni pozivom pape i vladajućim dinastijama Europe, u 11. stoljeću kršćani su pokušali vratiti srce kršćanstva i obraniti ga od militantnog islama. Ti se napori danas nazivaju križarskim ratovima. (Ovaj termin je kasniji izum; njega nisu koristili kršćani i muslimani koji su se borili u tim bitkama.)

Tko su bili križari? Povjesničar Jonathan Riley-Smith osporava ideju da su bili obijesni osvajači i ubojice. Umjesto toga, kaže, bili su hodočasnici. Oni su odgovorili na Kristov poziv kršćanima “odreknite se sebe, uzmite svoj križ i slijedite me”. Mnogi od njih založili su svoje bogatstvo i živote. Njihovi vladari im nisu pružili ništa — od križara se očekivalo da dovedu vlastite konje, tegleće životinje i opremu. Dokaz da nisu bili u tome zbog dobiti jest taj što su se gotovi svi vratili siromašniji nego prije odlaska. Da, bilo je usputnog pljačkanja i traganja za hranom, ali Riley-Smith kaže da je to zbog toga što su križari morali osigurati vlastiti opstanak.

Prvi križarski rat bio je uspješan. Kršćani su osvojili Jeruzalem 1099. godine i držali ga nekoliko desetljeća. Naposljetku su se muslimani pregrupirali i uzvratili kršćanima. Saladin je ponovno osvojio Jeruzalem 1187. godine. Kasniji križarski ratovi bili su neuspješni, a Jeruzalem je ostao pod muslimanskom vlašću. Stoga se križarski ratovi mogu smatrati zakašnjelim, nespretnim i neuspjelim nastojanjem poražavanja islamskog imperijalizma. Unatoč tome, križarski ratovi su bili važni jer su predstavljali borbu za opstanak Europe. Bez križarskih ratova, Zapadna civilizacija bi možda u potpunosti bila pregažena islamskim snagama. Križarski ratovi se također mogu gledati kao prethodnica europskih istraživačkih putovanja, koja su započela moderno doba. Zasigurno se mogu osporiti dostojnosti ovih ciljeva, a počinjena silovanja i ubojstva tijekom križarskih ratova ne može nitko opravdati. Na usprkos tome, ta divljanja ne definiraju križarske ratove u cijelosti. U kontekstu povijesti ratovanja, ne postoji jamstvo da bi se križarski ratovi u bilo kojem smislu mogli smatrali bilo kakvim svjetskim povijesnim zločinom. Kršćani su se borili kako bi se obranili od stranih osvajanja, dok su se muslimani borili za nastavak osvajanja kršćanskih zemalja.

A inkvizicija? Suvremeni povjesničari sad su ustanovili da su užasne slike inkvizicije uglavnom mit koji su isprva izmislili politički neprijatelji Španjolske — uglavnom engleski pisci koji su oblikovali američko razumijevanje tog događaja — a kasnije politički protivnici religije. Knjiga Henryja Kamena Španjolska inkvizicija nosi podnaslov “Povijesna revizija” i prilično je duga, pošto je Kamen trebao iznijeti poprilično revizija. Jedno od njegovih poglavlja nosi naslov “Izumljavanje inkvizicije”. Time je htio naglasiti da je veći dio modernog stereotipa inkvizicije u osnovi izmišljen.

Inkvizicija je, kako ističe Kamen, “imala autoritet samo nad kršćanima”. Ideja da je inkvizicija ciljala na Židove je fantazija. Jedini Židovi koji su se našli pod djelokrugom inkvizicije bili su oni koji su se preobratili na kršćanstvo. Takvih je bilo dosta, pošto su kralj Ferdinand i kraljica Izabela 1492. godine izdali uredbu o protjerivanju Židova iz Španjolske. Jedini način ostanka bilo je preobraćenje. Naravno, mnogi su kršćani sumnjali da neki od tih conversosa ili “novih kršćana” nisu uopće bili kršćani. To su bili Židovi koji su se pretvarali da su kršćani. Zanimljivo je da su glavni izvor tih optužbi protiv “novih kršćana” bili drugi Židovi, ljuti što su se njihovi suvjernici odrekli svog judaizma. Ti Židovi nisu imali nikakvih problema svjedočiti pred inkvizicijskim sudovima, jer su kao Židovi bili oslobođeni njihove nadležnosti. Kamen ističe da je sam veliki inkvizitor, Tomás de Torquemada, imao poznato židovsko podrijetlo.

Inkvizicijska suđenja, prema Kamenu, bila su pravednija i popustljivija od njihovih sekularnih kolega, ne samo u Španjolskoj, već i diljem Europe. Često je jedina kazna bila nekakav oblik pokore, poput posta ili onoga što bi danas nazivali “službom zajednici”. Koliko je ljudi inkvizicija pogubila zbog hereze? Kamen procjenjuje da bi ta brojka mogla iznositi oko 2.000. Ostali suvremeni povjesničari procjenjuju tu brojku između 1.500 i 4.000. Sve su te smrti tragične, ali moramo zapamtiti da su se one dogodile u razdoblju od 350 godina.




Najbolji primjer religijski motiviranog nasilja u Americi su suđenja vješticama u Salemu. Koliko je ljudi ubijeno u tim suđenjima? Tisuće? Stotine? Zapravo, manje od dvadeset i pet. Devetnaest njih je osuđeno na smrt, a nekoliko ostalih umro je u zatočeništvu. A opet, ta suđenja vješticama ovjekovječena su u knjigama, filmovima i predstavama poput Iskušenja Artura Millera. Miller je pokušao iskoristiti suđenja u Salemu kao povijesni presedan kako bi pokazao štetan utjecaj makartizma, ali nije ni slutio da će njegov povijesni primjer zapravo dokazati upravo ono suprotno. Koliko su god suđenja bila pogrešna, ona su naštetila relativno malom broju ljudi. Nekoliko žrtava, velika galama.

Interesantno je vidjeti način na koji ateistički pisci pokušavaju preuveličati užase suđenja vješticama. U knjizi Svijet progonjen demonima, Carl Sagan piše o suđenjima vješticama u Europi: “Nitko ne zna koliko ih je ukupno ubijeno — možda stotine tisuće, možda milijuni.” To je jedan veliki “možda”. Sagan ne navodi bilo kakve izvore i najrazumniji zaključak jest taj da nema blage veze. Njegov ateistički kolega Sam Harris, koji je zapravo posvetio malo vremena čitajući o toj temi, navodi suvremene povijesne izvore koji tu brojku stavljaju na znatno nižih 100.000 (najnovije procjene stavljaju taj broj na ≈35.000 od 1450.-1750. godine — op. a.). To je značajna brojka, ali je daleko od Saganove procjene progonjene demonima i 200 puta niža, napominje Harris, od nekih prethodnih apsurdnih procjena.

Ipak, tvrdi Harris, “takva revalorizacija brojki malo umanjuje užas i nepravdu tog razdoblja.” Zašto ne? Primijenimo njegovu logiku na druge povijesne događaje i apsurdnost će postati očigledna. Dvije atomske bombe u Hirošimi i Nagasakiju prouzročile su smrt oko 100.000 civila, a odluka predsjednika Trumana da na ovaj način okonča rat još uvijek je tema mnogih rasprava. No, umanjimo broj stradalih za 200, u skladu s Harrisom, i dolazimo do brojke od 500 smrti za obje bombe. Bi li to, u Harrisovim riječima, “malo umanjilo užas i nepravdu” bombi? Naprotiv, to bi odagnalo veliki dio užasa i gotovo eliminiralo svako moralnu raspravu oko legitimnosti Trumanove akcije.

Kad brojke nisu na vašoj strani, vrijeme je za pokušavanje iznošenja nekih hipotetičkih zaključaka. Stavljajući svoj najveći filozofski šešir, Carl Sagan pita kako su civilizirani ljudi Europe mogli odobravati spaljivanje vještica. Njegov odgovor: “Ako smo posve sigurni da su naša uvjerenja ispravna, a tuđa pogrešna … onda će se manija vještica ponavljati u svojim beskonačnim varijacijama.” Drugim riječima, to bi se moglo ponoviti i to upravo ovdje, u Americi. Ali koliko je to vjerojatno? Carl Sagan vjeruje u evoluciju, Big Bang i mnogo drugih stvari. Siguran sam da je uvjeren kako je apsolutno u pravu i da su njegovi neprijatelji kreacionisti i fundamentalisti apsolutno u krivu. Svejedno, Sagan nije nikoga spalio. Ja vjerujem da su određene stvari apsolutno istinite, a opet, moj je zapis u vezi spaljivanja vještica uzoran. Ako danas odete u Salem, vidjet ćete da vještice prosperiraju. Čak se i ne trude angažirati osiguranje kad obavljaju svoje rituale — doista, čak su postale turistička atrakcija. Jasno je da se Sagan upustio u malo paranoje.

A što je s Tridesetogodišnjim ratom? Ovaj sukob uključivao je Sveto Rimsko Carstvo i protestantske države u Njemačkoj i trajao je od 1618. do 1648. godine. Iako su u početku bili prisutni vjerski motivi, danas povjesničari naglašavaju da su ti ratovi uglavnom bili potaknuti sporovima oko političke prevlasti. Nastajuće europske nacionalne države sukobljavale su se jedna s drugom oko teritorija i utjecaja. Možemo vidjeti kako su politički motivi nadglasali one religijske u ulozi koju je katolička Francuska igrala u kasnijim fazama rata: zabrinuta zbog snage najveće katoličke sile na svijetu, Svetog Rimskog Carstva, francuski je državnik kardinal Richelieu organizirao silu koju su sačinjavali Šveđani i Francuzi kako bi pomogli protestantskoj strani.

Jednako kao i u Tridesetogodišnjem ratu, mnogi tekući sukobi koji se danas računaju kao “vjerski ratovi” ne vode zbog religije. Ovo je pojedinost za koju se čini kako nikada ne dopire do ateista poput Dawkinsa i Harrisa. Dawkins se žali zbog inzistiranja medija da opišu sukobe u Sjevernoj Irskoj, na Balkanu i Iraku kao “etničke”, a ne religijske. Ali mediji su u pravu, a Dawkins je u krivu. To su etnička rivalstva. Dawkins sukob između šijita i sunita u Iraku naziva “vjerskim čišćenjem”. Glupost. Osim radikala Al-Qaede, borba u Iraku se vodi između jedne skupine koja je, u savezu sa sekularnim despotom Sadamom Husseinom, vladala Irakom četvrt stoljeća i druge skupine — šijitske većine — koja je trenutačno na vlasti. Religija ima vrlo male veze s ovim krvavim sukobom.




Dawkins iznosi nekoliko drugih primjera i niti jedan ne ide u njegovu korist. Izraelsko-palestinski sukob nije, u svojoj srži, onaj religijski. Umjesto toga, on proizlazi iz sporova oko samoodređenja i zemlje. Hamas i ekstremne ortodoksne stranke u Izraelu možda mašu svojim teološkim tvrdnjama — “Bog nam je dao ovu zemlju” i tako dalje — ali čak i bez ovih religijskih motiva, sukob bi u osnovi ostao isti. Ali, zar se Židovi ne bore za ovu zemlju jer je sveta? Ne, oni se bore jer je to zemlja njihovih predaka i, nakon holokausta, mnogi su Židovi postali uvjereni da se mogu osjećati sigurno samo u svojoj vlastitoj zemlji. Ljudi koji su osnovali državu Izrael bili su sekularni, a ne religiozni Židovi. Palestinska oslobodilačka organizacija bila je od svog nastanka sekularna nacionalistička skupina.

Etničko rivalstvo, a ne religija, izvor je napetosti na Balkanu. Christopher Hitchens slobodno nam predlaže da se “etničko čišćenje” na Balkanu nazove “religijskim čišćenjem” iako priznaje da je “ksenofobni nacionalizam” i teritorijalna ekspanzija, a ne religija, primarni motiv nasilja. Prebacivši se na Sjevernu Irsku, Hitchens prepričava šalu ne shvaćajući da ona potkopava njegov vlastiti argument. Čovjek hoda ulicom u Belfastu, kad naoružana osoba iskoči iz vrata i, uperenim oružjem, postavlja pitanje: “Protestant ili katolik?” Čovjek uzvikne: “Niti jedno. Ja sam ateist.” Na što napadač odgovara: “Katolički ateist ili protestantski ateist?” Stvarna poanta šale jest ta da nije važno, pošto religija zapravo nije problem. U istom smislu, protestanti i katolici u Sjevernoj Irskoj ne bore se oko transupstancijacije ili nekakve religijske doktrine. Oni se bore oko pitanja autonomije i oko toga koja će skupina vladati zemljom.

Čak i kad je očito da se ne radi o religiji, suvremeni ateistički pisci inzistiraju na iskrivljenim dokazima kako bi je prikazali krivcem. Razmotrite analizu Sama Harrisa o sukobu na Šri Lanki. Harris pokušava optužiti samoubilačke bombaške napade na religiozne ljude. A opet, ima problem. Izumitelji modernog oblika samoubilačkih bombaških napada su Tamilski tigrovi. I tako se Harris daje na posao. “Iako motivacije Tamilskih tigrova nisu izričito religijske, oni su hindusi koji nesumnjivo vjeruju u mnoge malo vjerojatne stvari o prirodi života i smrti. Kult mučeništva koji su gajili desetljećima ima mnoga obilježja religioznosti koja bi se mogla očekivati od ljudi koji tako lako daju svoje živote u korist svojih ciljeva.” Drugim riječima, dok Tigrovi sebe vide kao borce u sekularnoj političkoj borbi oko zemlje i samoodređenja, Harris nazire religijski motiv jer su ti ljudi hindusi i zasigurno mora postojati nekakva fundamentalna religijska ludost koja objašnjava njihov fanatizam.

Ni u kom slučaju ne poričem da religija može biti izvor samopravednosti i da ta tendencija može dovesti do progona i nasilja. U prošlosti, to je doista bilo tako. U muslimanskom svijetu, nasilje u ime religije još uvijek predstavlja ozbiljan problem. Ali za kršćane, tragedija nasilja u ime religije je, srećom, drevna prošlost.

Zaključit ću ovo poglavlje sugeriranjem zašto je to tako. U romanu Dostojevskog Braća Karamazovi, jedan od braće pripovijeda priču velikog inkvizitora, u kojoj se sam Krist pojavljuje pred sudom. Njega odmah prepoznaju i bacaju u tamnicu. Te noći, posjećuje ga veliki inkvizitor. Zamoli ga da “ide i nikad se više ne vrati”. Razlog je jasan. Kristova učenja su ona mirotvorca. Ona su čista suprotnost progonima i nasilju koje se ponekad vršilo u ime kršćanstva. Isus kaže u Mateju 7:1-5: “Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se… Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova.” Ovo možda nije uvijek bio duh kršćana, a nije uvijek ni duh svakog kršćana danas. Ali to je duh utemeljitelja i svjetlo vodilja kršćanstva te nastavlja pružati plemeniti standard od rata umornom i nasilnom svijetu.

Dinesh D’Souza je konzervativni politički komentator, autor i filmaš. Ovo je isječak iz njegove knjige “What’s So Great About Christianity” koju možete kupiti na Amazonu.