SHELLENBERGER: Ako su toliko uznemireni klimatskim promjenama, zašto se toliko protive njihovom rješavanju?

Michael Shellenberger

The Telegraph via YouTube

Nitko se ne čini zabrinutijim zbog klimatskih promjena od vodećeg demokratskog predsjedničkog kandidata Bernieja Sandersa, 16-godišnje učenice i aktivistice Grete Thunberg i tisuća aktivista Pobune zbog izumiranja (Extinction Rebellion) koji su prošle godine zaustavili promet u Londonu.

Prošle godine, Sanders je klimatske promjene nazvao “egzistencijalnom prijetnjom”. Pobuna zbog izumiranja je izjavila: “Milijarde će umrijeti.” A Thunberg je rekla: “Ne želim da se nadate”, u vezi klimatskih promjena, “želim da paničarite.”

Ali ako su Sanders, Thunberg i Pobuna zbog izumiranja toliko uznemireni zbog emisija ugljika, zašto se bore zaustaviti korištenje dviju tehnologija, nuklearnu i onu hidrauličnog frakturiranja, koji su najviše zaslužne za njihovo smanjenje?

Sanders je rekao da bi zabranio i prirodni plin i nuklearnu energiju, Thunberg je rekla da se protivi nuklearnoj energiji, a glasnogovornica Pobune zbog izumiranja je u debati sa mnom na BBC-u izjavila da se protivi prirodnom plinu.

A opet, emisije se smanjuju zahvaljujući većoj uporabi nuklearne energije i prirodnog plina. Emisije ugljika se posljednjih desetljeća smanjuju u razvijenim zemljama. U Europi, emisije 2018. godine bile su 23% niže od onih 1990. godine. U SAD-u, emisije su pale za 15 posto od 2005. do 2016. godine.

Istina je da su industrijske vjetroturbine i solarni paneli doprinijeli manjim emisijama. Ali njihov doprinos je daleko nadmašio onaj nuklearne energije i prirodnog plina.

Globalno, nuklearna energija proizvodi gotovo dvostruko više električne energije za upola manje troškove. A nuklearno bogata Francuska plaća malo manje od pola za električnu energiju koja proizvodi jednu desetinu emisija ugljika u usporedbi s anti-nuklearnom, obnovljivim izvorima naprednom Njemačkom.

U SAD-u, prirodni plin smanjio je u emisije 11 puta više od solarne energije i 50 puta više od energije vjetra. A nepouzdana priroda obnovljivih izvora znači da oni ne zamjenjuju elektrane pogonjene fosilnim gorivima poput nuklearnih elektrana i umjesto toga moraju biti potpomognuti prirodnim plinom ili hidroelektričnim branama.




Jesu li oni ozbiljni?

U čemu je stvar? Zašto se ljudi koji su najviše uznemireni zbog klimatskih promjena toliko protive tehnologijama koje ih rješavaju?

Jedna od mogućnosti je da istinski vjeruju da su nuklearna energija i prirodni plin jednako opasni kao i klimatske promjene. Ovo se osobito čini slučaj što se tiče nuklearne energije, iako ni Sanders ni Thunberg nigdje ne iznose ni izbliza toliko apokaliptičnu anti-nuklearnu retoriku kao što je to slučaj s njihovom retorikom u vezi klimatskih promjena.

Prije nego što su progresivci bili apokaliptični prema klimatskim primjenama, oni su bili apokaliptični prema nuklearnoj energiji. Potom su, nakon završetka Hladnog rata i nakon što se prijetnja nuklearnim ratom drastično smanjila, oni pronašli novo sredstvo za svoju sekularnu apokalipsu u obliku klimatskih promjena.

Iako je nuklearna energija spriječila preranu smrt gotovo dva milijuna ljudi smanjenjem zagađenja zraka i iako je nuklearno naoružanje doprinijelo Dugom miru od završetka Drugog svjetskog rata, mnogi ljudi ostaju fobični prema toj tehnologiji.

U slučaju prirodnog plina, ni Sanders, ni Thunberg ili Pobuna zbog izumiranja ne tvrde da je opasniji ili gori od ugljena. Oni jednostavno tvrde da nam nije potreban, zahvaljujući obnovljivim izvorima i energetskoj učinkovitosti.

Ali Sanders je naučio na teži način da obnovljivi izvori ne mogu zamijeniti nuklearnu energiju. Dok je Vermont, država čiji je Sanders senator, obećao smanjiti emisije 16% između 1990. i 2015. godine, emisije su umjesto toga porasle za 25%. Dio razloga bilo je zatvaranje nuklearne elektrane, nešto što je Sanders itekako zagovarao.

“Vi mislite da bismo trebali eliminirati nuklearnu energiju”, rekla je Martha MacCallum u raspravi na Fox-u, “što znam da su učinili u Vermontu”.

“Naravno”, rekao je Sanders.

“Ali, na kraju su se emisije povećale”, dodala je McCallum.

“Iskreno, ne mislim da je to točno”, rekao je Sanders.

Zapravo, to je točno i to su potvrdili Boston Globe, bivši operater elektrane, uvaženi energetski analitičar iz Vermonta, think tank i istraživači iz moje organizacije, Environmental Progress.




Što se tiče obnovljivih izvora, Vermontu je bilo potrebno gotovo 10 godina za izgradnju jedne jedine vjetrene farme. Ako nastave takvim tempom, Vermont bi mogao nadoknaditi električnu energiju izgubljenu zatvaranjem nuklearne elektrane za 80 godina.

Nemoguće je da su Sanders, Thunberg i Pobuna zbog izumiranja propustili opsežno medijsko izvješćivanje o rastućim emisijama, smrtima zbog zagađenja i cijenama električne energije u Njemačkoj i Japanu nakon što su zatvorili svoje nuklearne elektrane i zamijenili ih fosilnim gorivima

Nemoguće je da aktivisti Pobune zbog izumiranja ne znaju da je prirodni plin bio glavni pokretač smanjenja emisija u Velikoj Britaniji, pošto je to velika vijest u toj zemlji već više od desetljeća.

I nemoguće je da Thunberg ne zna da je njezina matična zemlja Švedska gotovo dekarbonizirala svoj energetski sektor uz pomoć nuklearnih elektrana i velikih brana te da švedski zakonodavci raspravljaju o tome hoće li ili neće zatvoriti nuklearne reaktore, potez za koji mnogi stručnjaci vjeruju da bi povećao emisije.

Zašto alarmizam zahtijeva protivljenje tehnologiji

Ono što se događa s klimatskim promjenama nije prvi put da se oni koji djeluju najuznemirenije u vezi environmentalističkih problema najviše protive njihovom rješavanju.

U ranim 1800-ima, britanski ekonomist Thomas Malthus protivio se kontroli rađanja, čak i dok je podizao uzbunu zbog prenapučenosti i prijetnji glađu.

Nakon Drugog svjetskog rata, znanstvenici i environmentalisti u Europi i SAD-u protivili su se fosilnim gorivima i pružanju umjetnih gnojiva siromašnim nacijama čak i dok su podizali uzbunu zbog erozije tla, prenapučenosti i gladi.

A danas, environmentalisti se protive izgradnji hidroelektričnih brana i kontroli poplava u siromašnim zemljama, čak i dok podižu alarm zbog poplava izazvanih klimom.

U svakom slučaju, alarmisti potražuju nekakav moralni temelj za svoje protivljenje tehničkim rješenjima. Malthus je tvrdio da je kontrola rađanja protiv Božje volje. Maltuzijanski znanstvenici nakon Drugog svjetskog rata tvrdili su da gnojiva, traktori i fosilna goriva pogoršavaju život ljudi. A protivnici hidroelektričnih brana i kontrole poplave tvrde da su te tehnologije “neprimjereno” i skupo zapadnjačko nametanje.




I u svakom slučaju, oni tvrde da su njihova rješenja moralno superiorna. Malthus se zalagao za odlaganje braka. Maltuzijanci su se zalagali za obnovljive izvore malih razmjera i poljoprivredu intenzivnog rada. A protivnici brana i kontrole poplava se zalažu za “usluge ekosustava” poput močvara i barijerskih otoka.

Ali hidroelektrične brane su jedan od najjeftinijih načina na koji siromašne nacije mogu dobiti pristup pouzdanoj električnoj energiji, a ljudi koji žive oko njih imaju tendenciju biti zahvalni što su ih dobili.

Nacije u razvoju izbjegavaju poplavu istim onim branama, nasipima, odvodnim kanalima, olucima, bazenima, crpnim stanicama i valobranima koje su bogate zemlje koristile za zaštitu svojih građana stotinama godina.

Dok su UN-ovi dužnosnici i novinari iz bogatih zemalja zaljubljeni u ideju siromašnih zemalja koje iz drva i gnoja “preskaču” na solarne panele, takva električna energija je previše nepouzdana, čak i s baterijama, i skupa za napajanje farmi, tvornica i gradova.

Ekonomski razvoj zahtijeva jednaku količinu energije danas kao i prije 50 godina, unatoč, i u određenoj mjeri zbog, veće energetske učinkovitosti. Ne postoji bogata, niskoenergetska nacija i siromašna, visokoenergetska nacija.

Kraj civilizacije

Apokaliptični environmentalisti poput Sandersa, Thunberg i Pobune zbog izumiranja inzistiraju da će, ako ne usvojimo njihov program, industrijska civilizacija završiti. Ali ako toliko žele zaštititi industrijsku civilizaciju, zašto zagovaraju rješenja koja bi je okončala?

Industrijska revolucija u Engleskoj bila je moguća zbog intenzivirane poljoprivrede i uporabe ugljena u proizvodnji, što je pružilo daleko više energije za daleko manje radne snage. I dok je energetska gustoća grumena ugljena dvostruko veća od komada drveta, “gustoća snage” rudnika ugljena je 25.000 puta veća od one šume, izračunao je energetski analitičar Vaclav Smil.

Današnji gradovi s gustom energijom zahtijevaju goriva s gustom snagom. Današnji gradovi zauzimaju samo 0,5 posto kopnene površine Zemlje bez leda. U SAD-u, energetski sustav zahtijeva samo 0,5 posto nacionalnog zemljišta. Za usporedbu, postizanje 100% obnovljivih izvora zahtijevalo bi 25 do 50 posto sveg zemljišta u SAD-u, navodi Smil.

Nedostatak nisko energetske gustoće obnovljivih izvora je njihov mali povrat na uloženi iznos energije. Dok nuklearne i hidroelektrane vraćaju otprilike 75, odnosno 35 puta više, što se tiče uložene energije, solarne energije i energija vjetra u konačnici vraćaju samo 1,6 i 4 puta više. Danas se naša visokoenergetska civilizacija oslanja na goriva koja u prosjeku daju povrat 30 puta veći od uloženog u energiju.

Dok Sanders na svojoj web stranici daje lažni visokotehnološki sjaj “Green New Dealu”, tvorci nisko-energetske vizije utemeljene na isključivo obnovljivim izvorima neumjereni su u svojoj želji da transformiraju današnje visokoenergetsko industrijsko društvo u niskoenergetsko poljoprivredno.

Vjeruju li uistinu Sanders, Thunberg, Pobuna zbog izumiranja i ostali apokaliptični zeleni da će podizanjem uzbune o kraju svijeta uvjeriti društva da odaberu niskoenergetski put?

Možda. Ali oni se također možda svjesno ili nesvjesno boje da bi pretjerano velika uloga prirodnog plina i nuklearne energije značila da se klimatska apokalipsa može spriječiti bez ikakvih radikalnih društvenih transformacija koje oni zahtijevaju. Uostalom, ako bi nacije jednostavno koristile prirodni plin u prijelazu na nuklearnu energiju, ne bi bilo previše razloga za zaustavljanje prometa u Londonu, moraliziranja o vrlinama odricanja od mesa, letenja i vožnje ili razvijanja obnovljivih izvora.

Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.