DIMARTINO: Kako je Venezuela od bogate nacije imigranata postala gladna nacija izbjeglica

Daniel Di Martino

Screenshot: YouTube/Sam Lloyd

Dan je bio 7. veljače 1956. godine, kad je brod Vera Cruz isplovio iz luke Vigo u sjevernoj Španjolskoj. Među njegovih 800 putnika bio je i moj djed, Vicente Novo. Kao i svi ostali na brodu, on je ostavio sve u svojoj domovini kako bi ispunio svoje snove u prosperitetnijoj zemlji. U ovoj zemlji mogućnosti, on i ostali putnici pronašli su posao, pokrenuli poslove i podigli obitelji — sve to iako su slali novac natrag svojih gladnim obiteljima u Europi.

No, ova novopronađena zemlja mogućnosti nisu bile Sjedinjene Države. Bila je to moja matična zemlja: Venezuela.

Danas je teško u to povjerovati, ali 1950. godine Venezuela je bila četvrta najbogatija zemlja na svijetu. Tragično, tijekom sljedećih šest desetljeća, Venezuela se transformirala iz prosperitetne nacije imigranata u siromašnu zemlju punu ljudi kojima je potrebno utočište.

Vicente nije imao čak završenu osnovnu školu kad se doselio u Venezuelu. Ipak, u toj uspješnoj naciji, pronašao je posao u garaži automobila koja mu je omogućila da uštedi i pošalje novac natrag svojim petero braće i sestara u Španjolskoj. I nakon godina marljive štednje, otvorio je svoju vlastitu malu parkirnu garažu, gdje je prao i parkirao automobile.

Moj djed i ostali putnici na Vera Cruzu nisu bili jedini. Od 1940-ih do 1970-ih, Venezuela je bila odredište milijuna imigranata iz Španjolske, Portugala, Libanona, Sirije i ostalih nacija. Baš kao i Amerika, Venezuela je postala uspješni lonac za taljenje, a status srednje klase bio je dostižan za svakoga koji je naporno radio na tome — čak i ako nisu imali obrazovanje.

Ovaj je prosperitet bio moguć zahvaljujući slobodnim tržištima. Venezuela je štitila privatno vlasništvo, imala niske poreze i malo regulacija. Venezuelanske granice bile su otvorene za imigrante koji su došli raditi, a strane investicije bile su dobrodošle, što je dovelo do procvata ekonomije. Sve to se dogodilo pod inače autoritarnim diktatorom, Marcosom Pérezom Jiménezom.

Međutim, nakon što je Venezuela postala demokratska 1958. godine, ljudi su izabrali lidere koji su zemlju stavili na put socijalizma.

Godine 1976., tadašnji predsjednik Carlos Andres Perez nacionalizirao je naftnu industriju, a venezuelanska proizvodnja nafte sljedećeg je desetljeća pala za više od 40%. Nacionalizacija nafte dovela je do ekspanzije programa socijalne pomoći koje su financirali novi nestalni prihodi od nafte. Unatoč ovom dodatnom vladinom prihodu, ona se nastavila zaduživati i počela je tiskati sve više novca kako bi platila rastuću socijalnu pomoć. To je dovelo do inflacije i uspostave kontrole cijena i valute, kao i nacionalizacije ključnih industrija. To je zauzvrat dovelo do nezaposlenosti i bijede. Venezuelanske su realne plaće pale, a BDP po glavi stanovnika, koji je rastao još od 1950-ih, stagnirao je 1980-ih i 1990-ih.




Moj djed bio je žrtva ovih politika. Njegova garaža više nije bila isplativa, pošto je vlada ograničila cijene parkiranja. Srećom, štedio je. S tim novcem izgradio je malu zgradu s četiri apartmana u jednom od kojih je živio, dok je ostale tri jedinice iznajmljivao. Ali vlada mu je i to morala upropastiti. Iskoristila je eminentnu domenu kako bi eksproprirala njegovu zgradu pod izgovorom da je potrebna za izgradnju bolnice. Ne samo da vlada mom djedu nije platila tržišnu cijenu, ona čak nikad nije izgradila bolnicu.

Kasnih 1990-ih, Međunarodni monetarni fond prisilio je političare na primijenu politika slobodnog tržišta. Pozdravili su privatna ulaganja u naftnu industriju, ponovno privatizirali neke od industrija koje su prethodno nacionalizirali, odbacili kontrolu cijena i valute te čak uravnotežili proračun. Kao rezultat toga, ekonomija se popravila, nezaposlenost stabilizirala, inflacija je naglo usporila, a proizvodnja nafte porasla. No, to se pokazalo puno prekasno.

Do izborne sezone, dvije godine nakon tih reformi, poslovi su još uvijek bili deficitarni — a venezuelanski narod bio je bijesan zbog obijesne korupcije koja je vladala među establišmentskim političarima. Stoga su, 1998. godine, Venezuelanci izabrali Huga Cháveza, radikalnog socijalističkog kandidata koji je obećao slomiti bogataše i redistribuirati naftu i bogatstvo siromašnima davajući im “besplatno” stanovanje, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i hranu.

Moj djed se sjeća kako su ljudi govorili “Venezuela nije Kuba”, dok su odbacivali upozorenja mudrijih građana koji su rekli da će Chavezove socijalističke politike zemlju dovesti u propast.

I doista, Chavez je pojačao svoje napore u uništavanju poslova regulacijama, kontrolom cijena i valute i nacionalizacijom kompanija. Njegove politike, kao i one sadašnjeg diktatora Nicolasa Madura, uzrokovale su najveću humanitarnu krizu u povijesti zapadne hemisfere. Gotovo 5 milijuna Venezuelanaca već je pobjeglo iz zemlje, uključujući moju obitelj.

Postoji izreka u Venezueli da smo prije nego je socijalizam zauzeo našu zemlju, “Bili bogati, ali nismo to znali”. Mnogi Venezuelanci koji su u početku podržavali socijalizam i oni koji uopće nisu glasali, prepoznali su tu istinu na onaj teži način.

Priča moje obitelji, kao i ona milijuna ostalih Venezuelanaca, trebala bi poslužiti kao upozorenje svim onima koji vjeruju da je Amerika previše prosperitetna i moćna kako bi propala. Socijalizam može i uništiti će tu zemlju — osim ako glasači suzbiju nedavni val popularnosti koji je on stekao u Sjedinjenim Državama i spriječe radikalne vođe da budu izabrani.

Sljedeći put kad vam netko kaže “Amerika nije Venezuela”, posjetite ih da smo mi Venezuelanci svojedobno govorili nešto previše slično.