SPENCER: Hoće li afganistanskoj katastrofi napokon doći kraj?

Robert Spencer

FrontPageMag

Afganistan “neće postati Švicarska preko noći”, rekao je američki dužnosnik u subotu ujutro tijekom potpisivanja mirovnog sporazuma između SAD-a i talibana, a vi se jednostavno morate diviti ovakvoj preblagoj izjavi. Sjedinjene Države žrtvovale su živote bezbrojnih herojskih vojnika i spiskale bilijune dolara u sad već gotovo dva desetljeća, u nadi da bi Afganistan mogli pretvoriti u Švicarsku, a jedina dobra stvar u vezi ovog “mirovnog sporazuma” s talibanima jest da on najavljuje već odavno očekivani završetak ovog uzaludnog posla.

Stare pretpostavke, iako su dovele do politika koje su u više navrata propale, još uvijek prevladavaju. Iznose se uobičajeni prigovori. U njegovoj priči o mirovnom sporazumu, Washington Free Beacon izvijestio je da je “skupina republikanskih članova Kongresa” predala peticiju Trumpovoj administraciji, tražeći od predsjednika da odustane od sporazuma. “Oni i ostali kritičari govore kako se talibanima ne može vjerovati da će implentirati mir i da će istog trenutka kad američke snage napuste zemlju, terorističke snage ponovno doći na vlast.”

Ovo odražava izjavu bivšeg ministra obrane Donalda Rumsfelda, koji je rekao: “Mi nikada nećemo izvući američku vojsku iz Afganistana osim ako vidimo nešto što će pružiti stabilnost koja će omogućiti naš odlazak.”

Neimenovani američki dužnosnik je rekao: “Svi imaju iste ciljeve. Nitko ne želi vidjeti povratak Islamskog Emirata.” Pa, naravno. To jest, svi osim talibana, koji su još uvijek odlučni uspostaviti svoj Islamski Emirat u Afganistanu. Kad jednom američke trupe konačno odu, “terorističke sile” će se doista potruditi kako bi se “ponovno vratile na vlast”. Neće biti “stabilnosti” u Afganistanu. Znači li to da zauvijek moramo zadržati trupe? Ili bi se Sjedinjene Države trebale usredotočiti na ono što je najbolje za Ameriku u Afganistanu, raditi na tome da talibani ne mogu sudjelovati u međunarodnoj džihadskoj terorističkoj aktivnosti i prepustiti Afganistance samima sebi?

Američko/talibanski mirovni pregovori dobra su stvar ako zaista postanu izgovor za dovođenje američkih trupa kući, ali svejedno izgledaju poput turobne šarade. Nitko u vanjsko-političkom establišmentu neće priznati tu činjenicu, ali talibani su muslimani koji se strogo drže šerijatskog zakona, a smjernice šerijata za sklapanje sporazuma s nevjernicima temelje se na Muhamedovom Sporazumu na Hudejbiji. Muslimani mogu sklopiti takav sporazum kad su slabi i kad im treba vremena da prikupe snagu (ili, kao manja vjerojatnost, ako misle da će se neprijatelj preobratiti na islam). Nakon što im više nije potreban, oni ga prekrše. Talibani neće poštovati što god se nalazilo u sporazumu.




Al-Qaida, talibani i Islamska država su u Afganistanu i samo čekaju svoje vrijeme sve dok ne odemo. Ono što bismo trebali učiniti jest izvući se i usvojiti strategiju po uzoru na staru strategiju obuzdavanja koja se koristila u Hladnom ratu. Oštro sam kritizirao vanjsko-politički establišment zbog zadržavanja starih paradigmi Hladnog rata i nemogućnosti prilagođavanja novim stvarnostima svijeta, osobito ponovno oživjelom džihadi, ali u ovom slučaju, dobro bi im došlo ponovno razmatranje nekih dijelova povijesti Hladnog rata.

Ono što si danas bilo obuzdano su džihadisti; usredotočili bismo naše napore na sprječavanje napuštanja Afganistana i širenja kaosa bilo gdje drugdje, odričući se naših kihotskih težnji wilsonijanske izgradnje nacije. Pridodajte tome snažnu i neapologetsku afirmaciju američkih vrijednosti (sloboda govora, jednakost prava žena, itd.,) umjesto podrške koju smo dali šerijatu u Afganistanu (i prethodno u Iraku), iskreno priznavanje motivirajuće ideologije koja se nalazi u pozadini džihadske aktivnosti i zapravo bismo mogli nešto postići.

Uzaludni posao u Afganistanu nije imao nikakav cilj, nikakvu krajnju točku, nikakvu definiciju pobjede. Trebalo ga je završiti prije mnogo godina i dobro je što se napokon bliži kraju. Za što smo se uopće borili? Talibani se nikad neće predati. Američke snage nadzirale su implementaciju afganistanskog ustava koji je uspostavio islamski zakon kao najviši zakon zemlje. A islamski zakon nimalo ne nalikuje demokratskim načelima koje smo u Afganistan išli braniti (ovdje) i uspostaviti (tamo). Šerijat institucionalizira ugnjetavanje žena i nemuslimana, gasi slobodu govora i negira slobodu savjesti.

Jesmo li se za to borili?

Svejedno, Amerika je nastavila izlijevati svoju krv i blago za ovu represivnu državu, bez jasnih ciljeva ili misije na vidiku. Nitko nije definirao kako bi izgledala pobjeda u Afganistanu. Je li Ghanijev režim ikad dozvolio ženama da odbace svoje burke i zauzmu svoje mjesto u afganistanskom društvu kao ljudska bića jednaka muškarcima u dostojanstvu? Je li Ghanijeva vlada ili bilo koja afganistanska vlada koja će je slijediti, ikad namjerava jamčiti osnovna ljudska prava sve manjem broju nemuslimana dovoljno nesretnih što žive unutar njegovih granica? Naravno da ne.

I bez obzira na to koliko dugo američke trupe ostanu u Afganistanu, niti jedan afganistanski režim nikada neće uraditi takve stvari. No, svejedno, mi smo ostali tamo. Davno je prošlo vrijeme za okončanje ove travestije.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here