THORNTON: Velike laži progresivaca

Bruce Thornton

FrontPageMag

“Velika laž” bio je termin Adolfa Hitlera u Main Kampfu koji je označavao propagandnu taktiku iznošenja toliko “kolosalne” laži da nitko ne bi povjerovao da bi bilo tko “mogao imati hrabrosti toliko sramotno iskriviti istinu”. Daleko od toga da je specifična za nacizam, ova tehnika političkog uvjeravanja bila je u različitoj mjeri univerzalna. Ovih dana, majstori “velike laži” su ljevičari i oni progresivci koji, pomućeni Trumpofobijom, redovito objavljuju krupne laži koje današnji internet lakoćom može diskreditirati.

Naravno, od izmišljotine o ruskom dosluhu do ukrajinskog “quid pro quo”, demokrati su objavili brojne laži i distorzije činjenica. Sad se ponovno upuštaju u isto histeričnim napadima na Trumpov odgovor na izbijanje koronavirusa. Tijekom posljednje demokratske debate, Mike Bloomberg iznio je optužbu da je Trump “ukinuo sredstva Centrima za kontrolu bolesti, CDC-u, tako da nemamo organizaciju koja nam je potrebna”, laž koju je podržao Joe Biden, koji je nadodao: “On je srezao sredstva čitavom naporu.” Kao što je komentirao New York Post: “To je laž koja samo može posijati strah. Proračun CDC-a je veći nego u vrijeme kad je Trump preuzeo dužnost. Isto vrijedi i za Nacionalne institute za zdravstvo. A visoki dužnosnici obje agencije već tjednima rade s Bijelom kućom na usmjeravanju američke reakcije.” Ova laž je bila toliko “kolosalna” da je Associated Press (AP) — koji je tijekom Obamine administracije bio toliko naklonjen demokratima da su zlobnici govorili da kratica AP stoji za “administration’s press” — objavio naslov koji je glasio: “AP PROVJERA ČINJENICA: Demokrati iskrivljuju spremnost za koronavirus.”

Međutim, ova sklonost prihvaćanju laži kao istine deformira svijesti i tvrdih i mekih ljevičara još otkako je dopisnik New York Timesa Walter Duranty lagao o gladi koju je 1930-ih godina prouzročio Staljin (pogledati najnoviji film Mr. Jones koji se pobliže pozabavio upravo tom temom — op. a.). Oni su prihvatili stav Marxa (Groucha): “Kome ćete vjerovati, meni ili svojim lažljivim očima?” Jedan od najboljih primjera je tvrdoglava, bezobzirna podrška Bernieja Sandersa opakim totalitarnim režimima poput Castrovog kartela na Kubi, utemeljena na varijaciji fašističkog izgovora da je Mussolini “natjerao vlakove da dolaze na vrijeme” u kombinaciji sa starom, omiljenom poslovicom komunista, koju je Duranty koristio u tisku, da “ne možete napraviti omlet ako ne razbijete jaja”.

Na primjer, u emisiji 60 minutes, Sanders je branio svoju naklonost prema Fidelu Castru rekavši: “Ali, znate, nepravedno je jednostavno reći da je sve loše. Kad je Fidel Castro stupio na vlast, znate što je učinio? Uveo je masivni program opismenjavanja. Je li to loša stvar? Iako je to učinio Fidel Castro?” Naravno, pravo je pitanje što ih učite čitati — režimsku propagandu ili činjenice? Štoviše, osim moralnog idiotizma sugeriranja da je za poboljšanje pismenosti potrebno zatvoriti i mučiti političke neprijatelje i ubiti do 140.000 ljudi, govorenje da je Castro značajno povećao kubansku stopu pismenosti je velika laž.

Isto vrijedi i za ostale izgovore za Castrovu tiraniju, poput poboljšanja zdravstvene zaštite, stope preživljavanja novorođenčadi, pristupa hrani i proizvodima široke potrošnje i BDP-u po glavi stanovnika. Tipičan primjer takve povijesne malverzacije je sljedeća izjava cijenjenog London Sunday Timesa u kolovozu 2006. godine: “Fidel Castro se može s ponosom osvrnuti na neka neupitna dostignuća. Pod njegovom vladavinom, osiromašeni karipski otok stvorio je zdravstvene i obrazovne sustave na kojima bi mu pozavidjele i daleko bogatije nacije … i na otoku vlada gotovo potpuna pismenost.”




Mike Gonzales iz Fondacije Heritage sažeo je izvješće koje razotkriva ove uobičajene novinarske patke:

Istraživanje Huga Llorensa i Kirbyja Smitha iz State Departmenta pokazuje, na primjer, da je u smrtnosti novorođenčadi, stopi pismenosti, potrošnji hrane po glavi stanovnika, putničkim automobilima po glavi stanovnika, broju telefonskih priključaka, radija, televizora i mnogim drugim pokazateljima, Kuba predvodila kad je Castro preuzeo vlast u novogodišnjoj noći 1958. godine. Statistike Ujedinjenih naroda uklanjaju svaku sumnju. U smrtnosti dojenčadi, Kuba je s 32 smrti na 1.000 živorođenih bila znatno ispred Japana, Zapadne Njemačke, Luksemburga, Irske, Francuske, Italije, Španjolske (40, 36, 39, 33, 34, 50, odnosno 53) i mnogih drugih.

Prema potrošnji hrane, u smislu dnevnog unosa kalorija, Kuba je bila ispred svih zemalja Latinske Amerike, osim stokom bogate Argentine i Urugvaja.

U automobilima na 1.000 stanovnika, Kuba je s 24 bila ispred svih u Latinskoj Americi, osim Venezuele koja je proizvodila naftu (27).

Što se tiče stope pismenosti, kubanskih 76 posto kasnih 1950-ih stavilo ju je neznatno iza Argentine, Čilea i Kostarike. Za usporedbu, postotak ogromnog Brazila bio je na 49 posto.

A kubanski bruto domaći proizvod po stanovniku 1959. godine bio je veći od onog Irske, Italije, Španjolske, Portugala, Grčke, većine Južne Amerike, Azije i Afrike, ponovno prema statistikama UN-a. Stoga, u većini vitalnih statistika, Kuba je bila na razini mediteranskih zemalja i južnih država SAD-a.

Humberto Fontova još je preciznije dokumentirao monstruozne laži koje leže u srcu razumijevanja većine ljudi u vezi Kubanske revolucije i predsjedništva Fulgencija Batiste u svojoj knjizi Exposing the Real Che Guevara. Naravno, kao i danas, mediji su dugo omogućavali da se ova propaganda shvaća kao povijest. Doista, kao što nas Fontova podsjeća, Fidel i Che odali su priznanje doprinosu američkih novina, osobito New York Timesa, uspjehu “revolucije”. Kao što je Che napisao u svojim dnevnicima: “Za našu gerilsku vojsku mnogo je vrjednije bilo regrutiranje američkih novinara koji izvoze našu propagandu nego regrutiranje vojnih regruta.” A Castro je, prilikom dodjele medalje novinaru Timesa Herbertu Matthewsu, korisnom idiotu klase Durantyja, rekao: “Našem američkom prijatelju Herbertu Matthewsu sa zahvalnošću. Bez vaše pomoći i bez pomoći New York Timesa, revolucije na Kubi nikad ne bi bilo.” Posljednja povijesna sramota iz Timesa, “Projekt 1619“, koji tvrdi da je “gotovo sve što je Ameriku učinilo jedinstvenom proizašlo iz ropstva”, samo je najnoviji primjer. Ovih dana, lažne vijesti su prva nacrt lažne povijesti.

Što je još gore, današnji progresivci vjeruju da su laži istine usprkos njihovoj upadljivoj neistini. Kao rezultat, progresivne vlade država djeluju u uvjerenju da se biološki spol može promijeniti izborom, da pobačeno ljudsko biće nije ljudsko biće, da novorođenčad koja preživi pobačaj još uvijek može biti ubijena, da se se moderni industrijski svijet može pogoniti solarnim panelima i vjetrenjačama, da se novac može beskonačno prisvajati i redistribuirati, da bi regije poput Kalifornije morale izbacivati dragocjenu vodu kako bi zaštitile ribe mamce, da horde propalica i beskućnika koji zagađuju javni prostor ne zahtijevaju nikakvu akciju i da se naši neprijatelji mogu omekšati umirujućim riječima i inozemnom pomoći, a ne dobro promišljenim činovima.




Ove laži i njihove opasnosti pogoršane su posljednjih nekoliko desetljeća degeneracijom obrazovanja od osnovne škole pa sve do sveučilišta. Milenijalci koji čine strastvene Bernie Bros neki su od najgore obrazovanih mladih ljudi u američkoj povijesti. Postmoderna i ljevičarska otmica povijesti zamijenila je znanje o povijesnim podacima i kompleksnim uzrocima događaja melodramama o “različitosti” i ljevičarskom propagandom. Njihov povijesni horizont seže otprilike do 1990. godine, a sve što se dogodilo prije jest nediferencirana masa nasumičnih povijesnih događaja i ličnosti, pomiješanih poput kubističke slike bez ikakve dubinske perspektive koja bi im dala smisao. Dakle, zašto loše obrazovani milenijalci ne bi vjerovali ljevičarskim izmišljotinama? Oni vjerojatno misle da su sin bijelog zemljoposjednika Fidel (španjolskog podrijetla) i buržujski Che (španjolskog, baskijskog i irskog) ljudi od boje.

Za sad, šanse da će Bernie Sanders osigurati predsjedničku nominaciju i nakon toga pobijediti Donalda Trump ne izgledaju previše dobro, osobito sad kad je Joe Biden osvojio izbore u Južnoj Karolini. Ali nisu ni nula. Prije dvadeset godina vrlo bi se mali broj ljudi kladio da će zakleti socijalist i politički obad koji serijski opravdava neke od najkrvoločnijih zločinaca u povijesti dok istodobno očigledno mrzi svoju rodnu zemlju, moći trajati više od jedne debate u izborima za predsjedničku nominaciju. No, trulež u našem obrazovnom sustavu širi se već desetljećima. Zarazio je popularnu kulturu, filmove, društvene medije, novine, televiziju, pa čak i sport. Korporacije, bez sumnje želeći izgraditi lojalnost prema svom brendu među milenijalcima, prihvatile su “budnu” propagandu i utemeljile svoje korporativne strategije na šiboletima poput transrodnih prava, “intersekcionalnosti” i globalnom zatopljenju. Sve što je potrebno jest nekakva katastrofa i njezine nepredviđene posljedice — trenutačna kriza koronavirusa predstavlja jednu od takvih mogućnosti — koja bi mogla dovoljno uplašiti glasače da odluče staviti svoje uloge na lažnog proroka koji obećava nemoguće utopije.

Tada ćemo samo moći vidjeti ono što je George Orwell slavno prorekao u 1984. kao posljedicu velike laži:

Ako bi Partija mogla gurnuti svoju ruku u prošlost i reći o ovom ili onom događaju, to se nikad nije dogodilo — to bi, zasigurno, bilo strašnije od pukog mučenja i smrti … A ako bi svi ostali prihvatili laž koju je Partija nametnula — kad bi svi zapisi pričali istu priču — onda je laž prešla u povijest i postala istina. “Onaj tko kontrolira prošlost” govorio je slogan Partije “kontrolira budućnost: onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost”.

Progresivna korupcija povijesti demonstrira njihovu kontrolu nad prošlosti. Njihove opasne politike trenutačno kontroliraju većinu sadašnjosti. Ako pobijede u studenom, možda ćemo svi morati iskusiti turobne posljedice njihove kontrole budućnosti.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here