DRIESSEN: Na koji točno način planiraju zabraniti fosilna goriva?

Paul Driessen

The Babylon Bee

Berkeley u Kaliforniji, Takoma Park u Marylandu i ostali gradovi; Kalifornija, Connecticut, New York, Virginia i ostale savezne države; Njemačka, Engleska i ostale zemlje; Europska unija — svi oni planiraju protjerati naftu, prirodni plin i ugljen unutar 10, 20 ili 30 godina. Brojne američke države pridružile su se Regionalnim inicijativama za stakleničke plinove i ponosno izjavljuju “Još uvijek smo unutra” … u Pariškom klimatskom sporazumu, bez obzira na to što predsjednik Trump kaže ili učini.

Zaboravite naslove i modele i pogledajte uragane, tornada, razinu mora i ostale povijesne zapise. Ne postoji kriza, ne postoje vrućine ili vremenske prilike bez presedana, sigurno ništa što dokazuje da su ljudi zamijenili moćne prirodne sile koje su oduvijek pokretale klimatske promjene i vremenske prilike.

Ali za sad, istražimo samo njihove planove nultih emisija ugljika. Kako će to točno ostvariti? Gdje planiraju nabaviti turbine, panele i baterije? Sirove materijale za njihovu proizvodnju? Kako planiraju funkcionirati kao moderna društva sa skupom, nestabilnom energijom i čestim prekidima u opskrbi strujom?

Kako bi se oni — ili Amerika, kad bi čitave SAD implementirale Green New Deal (GND) — nosili s izbijanjem COVID-27? Kako bi proizvodili automobile, zrakoplove, vjetroturbine, toaletni papir, farmaceutske proizvode ili bilo što drugo s nestalnom energijom? To nije funkcioniralo u Europi (pogledaj dolje) i neće funkcionirati ovdje.

Štoviše, ne radi se samo o zamjeni megavata koje danas proizvode elektrane na ugljen i prirodni plin. Radi se o udvostručenju današnje proizvodnje električne energije, budući da zagovornici Green New Deal-a žele zamijeniti svu uporabu fosilnih goriva: vozila na benzin i dizel, kamione i autobuse, za grijanje kuće i vode, energiju za tvornice, bolnice i još mnogo toga.

Zapravo, utrostručenju trenutačne proizvodnje megavata, budući da oni ne vole ni nuklearnu ni hidroelektričnu energiju i trebat će im daleko više električne energije za punjenje dovoljno baterija kako bi osigurali rezervno napajanje za svu fosilnu i drugu energiju koju žele eliminirati. To će zahtijevati mnogo vjetroturbina, solarnih panela i baterija.




Kamo ih planiraju sve smjestiti? Neke od tih država i zemalja imaju mnogo ruralnog zemljišta, staništa divljih životinja i plitkih voda uz svoje obale koje mogu pretvoriti u ogromne industrijske energetske zone. Ali što će učiniti oni samopravedni gradovi? Kamo unutar svojih granica grada planiraju smjestiti desetke 200 metara visokih turbina i desetke tisuća panela? Ili jednostavno planiraju nametnuti ta postrojenja svojim ruralnim susjedima? Ili se priključiti u regionalne elektroenergetske mreže i koristiti električnu energiju koju proizvodi netko drugi — pomoću ugljena, plina, nuklearnu, hidro ili možda vjetrenu ili solarnu? Kako će odvojiti “dobre” i “loše” elektrone?

Svi ti GND gradovi i države morat će se suočiti s frustriranim ruralnim obiteljima koje ne žele uništene krajolike, oskrnavljene reljefe, mrtve ptice i šišmiše, izluđujuća treptanja svjetla i bolne infrazvukove koji bi donijele ogromne turbine. Ne žele milijune ruralnih hektara prekrivene solarnim panelima. Ne žele stotine milja novih dalekovoda koji prelaze preko njihovih dvorišta. Ne žele da im oduzmu zemljišta putem eminentne domene (eksproprijacije), gotovo pod prijetnjom pištolja ako se još uvijek odupiru tome.

Ne žele 25-50-100% veće račune za električnu energiju u kućanstvima, visoke cijene za proizvode i usluge koje idu uz visoke troškove električne energije za svaku tvrtku, farmu, tvornicu i bolnicu. Oni ne žele uništenje još više radnih mjesta u proizvodnji uslijed naglog porasta cijena energije — i njihovo prebacivanje u inozemstvo.

Imaju li Green New Deal političari blage veze koliko će turbina, panela, baterija i milja dalekovoda trebati kako bi zamijenili sva fosilna goriva? Koliko godina će ti energetski sustavi trajati prije nego će ih biti potrebno zamijeniti? Imaju li blage veze što će učiniti s neispravnim lopaticama vjetroturbina i solarnim panelima koje se ne mogu reciklirati ili spaliti? Koliko kubičnih kilometara odlagališta će biti potrebno za njihovo odlaganje? Hoće li zajednice željeti ta odlagališta? Hoće li urbani političari jednostavno upotrijebiti još više eminentne domene?

Bilo bi potrebno na stotine 260-metara-visokih, 12 MW odobalnih turbina kako bi se zadovoljile potrebe velikog grada zelenog novog svijeta — ili tisuće 2 ili 3 MW turbina na obali. Deseci milijuna solarnih panela. To bi utjecalo na milijune hektara poljoprivrednog tla, krajolika i staništa divljih životinja. Trebali bi milijune pola tone teških 85 kWh Teslinih baterija kao rezervno napajanje za tjedan dana bez sunca ili vjetra.

Gdje namjeravaju nabaviti milijune tona čelika, bakra, kobalta, litija, aluminija, rijetkih metala, ugljičnih-pleksiglasnih-plastičnih kompozita, vapnenca i drugih sirovina za izgradnju svih tih sustava za proizvodnju i skladištenje energije i novih dalekovoda? Hoće li sad podržati otvaranje više američkog zemljišta rudarenju? Kako planiraju rudariti i prerađivati materijale bez fosilnih goriva?

Ako se rudarenje neće obavljati ovdje u Sjedinjenim Državama, pod našim strogim zakonima i regulacijama — gdje će se točno ono obavljati? U Kini ili Rusiji? Ili možda u Južnoj Americi, gdje mnogih rudnicima upravljaju kineske i ruske tvrtke koje se nimalo ne zamaraju s dječjim radom, prisilnim radom, sigurnošću na radnom mjestu, zagađenjem zraka i vode, toksičnim i radioaktivnim otpadom, melioracijom iskopane zemlje — ili s visokim stopama plućnih, srčanih, kožnih i cijevnih bolesti, osteoporoze, karcinoma i ostalih bolesti.




Sva ta bijedna mjesta i stravične priče su daleko — daleko od očiju, daleko od srca. Environmentalisti vole govoriti: Razmišljaj globalno; djeluj lokalno. Ovo bi bilo dobro vrijeme za početak prakticiranja tog etičkog kodeksa.

Oni iskreniji političari koji promiču GND priznaju da bi u industriji nafte, plina, ugljena, petrokemijskoj industriji i proizvodnji bilo eliminirano mnogo visoko plaćenih poslova. Ali, tvrde oni, njihov (pseudo-)obnovljivi svijet energije stvorio bi milijune novih radnih mjesta. Pogled iza zavjese Velikog Oza otkriva mnogo toga.

Elektrane na ugljen generiraju 7.745 megavat sati električne energije po rudniku i radniku elektrane; prirodni plin generira 3,812 MWh po naftnom ili plinskom polju i radniku. Ta super visoka učinkovitost i rezultirajuća jeftina električna energija održava milijune radnih mjesta u proizvodnji i bezbrojnim drugim industrijama.

Kao potpuna suprotnost tome, vjetroturbine proizvode pišljivih 836 MWh po svakom zaposleniku, dok solarni paneli generiraju katastrofalnih 98 MWh po radniku. Drugim riječima, bilo bi potrebno 79 solarnih radnika kako bi proizveli istu količinu električne energije kao jedan radnik koji koristi ugljen ili dva radnika koja koriste prirodni plin. Ne samo da ova skupa, nestalna električna energija ovisna o vremenskim prilikama ubija milijune dobrih američkih radnih mjesta; vjetreni i solarni poslovi GND-a bi uglavnom bili slabo plaćeni poslovi instalacije, održavanja, popravljanja i mijenjanja turbina i panela te odvlačenje ogromnih napuklih lopatica, panela, stupova i betonskih temelja na čudovišno velika odlagališta.

Cijene električne energije za stambene korisnike već jesu nečuveno visoke u New Yorku (17¢ po kilovat-satu), Kaliforniji (19¢ po kWh), Connecticutu (20¢) i na Havajima (31¢) — nasuprot 9¢ po kWh u Arkansasu, Georgiji i Oklahomi. 50-100% vjetra i sunca podiglo bi obiteljske stope na njemačke razine: 37¢ po kWh.

Po cijeni od 8¢ po kWh plaćenoj 2019. godine, Inova Fairfax Bolnica za žene i djecu u Virginiji plaća oko 1,6 milijuna dolara godišnje za električnu energiju (na temelju uobičajenih bolničkih troškova po četvornom metru). Prema poslovnoj stopi Kalifornije ili Njemačke (18¢ po kWh), bolnice poput ove morale bi izdvojiti dodatnih 2 milijuna dolara godišnje za struju. To bi značilo otpuštanje zaposlenika, veće medicinske račune i smanjenu skrb za pacijente.

Kako toliko hvaljena tranzicija na energiju vjetra i sunca zapravo funkcionira u Europi i Britaniji? Godine 2017., njemačke obitelji i tvrtke pretrpjele su 172.000 lokaliziranih prekida struje. Prošle godine, oko 350.000 njemačkih obitelji ostalo je bez električne energije jer nisu mogle platiti račune za struju. U Britaniji, milijuni starijih ljudi moraju birati između grijanja i pristojne hrane; mnogi provode svoje dane u knjižnicama kako bi se ugrijali; a više od 3.000 umire svake godine jer ne mogu primjereno grijati svoje domove, što povećava vjerojatnost da će podleći gripi ili respiratornim, srčanim i drugim bolestima.




Diljem Europe, 11 milijuna radnih mjesta je “u opasnosti” zbog EU “green deal-a” za koji mnogi kažu da je samoubilački. U međuvremenu, Kina i Indija još uvijek grade elektrane na ugljen i plin, proizvode robu za SAD i Europu, stvaraju radna mjesta i šalju milijune tona ugljičnog dioksida u atmosferu.

GND političari godinama su izbjegavali ova pitanja — istodobno usmjeravajući milijarde dolara poreznih obveznika zelenim aktivističkim skupinama, ortačkim kapitalistima i bogatim industrijalcima koji im pomažu ostati na vlasti.

Što je još gore, oni i njihovi saveznici u medijima izbjegavali su onu najočitiju stvarnost. Jedini način na koji će se ova energetska i ekonomska transformacija dogoditi jest putem totalitarne vlade na lokalnoj, državnoj i saveznoj razini. To su sjemenja ljutnje, bijesa, društvenih podjela, beskrajnih parnica i nasilja. Moramo presjeći put toj tmurnoj budućnosti.

Paul Driessen je viši savjetnik za politiku Odbora Za konstruktivno sutra i autor mnogih knjiga, izvješća i članaka o energetskim, klimatskim i enviromentalističkim pitanjima.