HEDEGAARD: Danska utrka prema dnu

Lars Hedegaard

FrontPageMag

Tijekom rasprave u svibnju 2004. godine, Amir Taheri je istaknuo kako je islam nekompatibilan s demokracijom iz jednostavnog razloga što se demokracija temelji na jednom fundamentalnom načelu, naime jednakosti. To je neprihvatljivo za islam, prema kojem nevjernik ne može biti jednak vjerniku. Nesumnjivo, Židovima i kršćanima, koji se nazivaju “ljudima Knjige”, njihovi muslimanski gospodari daju određeni ljudski status i određenu zaštitu (barem u načelu), pod uvjetom da se pristanu podčiniti obliku apartheida poznatom kao ‘dhimmitude‘ (dimi-ji, nemuslimani – op. a.), što je iscrpno zabilježeno od pisaca kao što su Bat Ye’or i Andrew Bostom.

Sam koncept demokracije je anatema u islamu, prema kojem moć pripada samo Bogu. Čovjek koji provodi taj autoritet na Zemlji je poznat kao kalif i drži svu vjersku, političku i vojnu moć.

U islamu narod ne može imati bilo kakve riječi o zakonodavstvu jer je Alah prije 1.400 godina objavio svoj vječni zakon svom proroku, zbog čega bi bilo bogohulno promijeniti i jednu jedinu riječ.

Gotovo sve muslimanske države imaju zakone koje je stvorio čovjek, ali istinski vjernici smatraju da su ti zakoni uvreda za njihovu religiju, a režime koji ih podržavaju smatraju nelegitimnim prijevarama. Što polako počinje objašnjavati stalne nestabilnosti i povremena krvoprolića širom muslimanskog svijeta.

No, zasigurno takve ideje ne mogu dugo opstati u sučeljavanju s prosvijetljenim Zapadom? Nažalost, mogu.

Uzmite Dansku kao primjer — zemlju koja se prije samo nekoliko desetljeća smatrala progresivnom, humanom, egalitarnom i s jednim od najvelikodušnijih i sveobuhvatnih sustava socijalne skrbi na svijetu. Danci su bili najsretniji ljudi na svijetu uživajući u beneficijama zdrave doze “društvenog kapitala”, tj. povjerenja jednih u druge. Ikonski plakat iz tih slavnih vremena sjajno je prikazao kako su Danci vidjeli sebe i kako su se nadali da ih vide drugi. Na njemu je bio nasmijani policajac koji je zaustavljao sav promet kako bi dozvolio majci patki da sa svojim brojnim pačićima sigurno prijeđe ulicu.

Kad se 1970-ih godina počela ubrzavati muslimanska imigracija, nakon čega je 1983. godine uslijedio najvelikodušniji imigrantski zakon na svijetu, gotovo svi su uzimali zdravo za gotovo da će se novopridošlice naposljetku asimilirati ili barem integrirati i tako uklopiti u domaće stanovništvo kao što se to dogodilo s prethodnim valovima imigranata. Do 1970-ih godina, velika većina Danaca svih političkih uvjerenja, svi mediji, akademski stručnjaci i kulturni establišment, nisu se ustručavali nazivati sićušnu grupu bučnih imigrantskih skeptika “rasistima”, “ksenofobima” ili čak “fašistima”. Mnogi od manje oduševljenih pristaša vladine imigracijske politike bili su trajno otuđeni od pristojnog društva, spriječeni pisati u tisku ili su pogođeni nekom drugom vrstom berufsverbota.

Nažalost, usprkos velikim nadanjima i nebrojeno mnogo odvojenih milijardi kako bi rastuću muslimansku umu primamili da postanu Danci, posljednjih 50 godina kompromitiralo je jedno razočarenjem za drugim. Postupno je velikom broju Danaca svanulo da je sine qua non za odigravanje integracije voljnost novopridošlica da postanu integrirani. A što bi bio poticaj tako dugo dok država — prema posljednjoj računici — osigurava neto izdatke od 36 milijardi kruna godišnje kako bi izdržavala stranu populaciju koja pokazuje malo znakova zahvalnosti, ali se stalno žali kako se loše postupa s njom.

Niti bi ovakva situacija trebala predstavljati iznenađenje. Kao što je Amir Taheri napomenuo tijekom govora u Kopenhagenu prije nekoliko godina: Nedvojbeni način garantiranja da se integracija neće odigrati jest plaćanje ljudima za integraciju, osiguravajući tako da nemaju nikakvog poticaja za to.

Ogromne svote koje su utrošene na integraciju imaju još jednu pogubnu posljedicu u obliku onoga što sam nazvao “imigracijsko-industrijski kompleks”. On se odnosi na ogroman broj javnih zaposlenika, akademskih stručnjaka, integracijskih savjetnika i članova nevladinih organizacija koje podržava država, a koji žele pomoći ljudima iz dalekih krajeva. Većina tih tisuća ljudi bila bi nezaposlena kad bi zapravo uspijevali u svojim hvalevrijednim pothvatima.

Ali njihovi poslovi trebali bi biti razumno sigurni, pošto nema indikacija da se odigrava bilo kakva muslimanska integracija. Zapravo, događa se nešto upravo suprotno.

Anketa objavljena u listopadu 2015. godine pokazala je da 77% muslimana koji žive u Danskoj vjeruje da bi se Kuran trebao slijediti doslovno — što predstavlja porast u odnosu na 62% zabilježenih desetljeće ranije. Kako se ispostavilo, svaka nova muslimanska generacija je više “religiozna” od svojih roditelja i baka i djedova — ako je religija pravi izraz za ono što je u suštini politička ideologija.




Što je razlog ovog značajnog skoka u islamskoj pobožnosti? Uobičajeni komentatori smislili su uobičajena objašnjenja: Muslimani se kleveću i marginaliziraju do te mjere da nisu imali druge mogućnosti osim traženja utjehe u Kuranu. Profesor kuranskih studija na Sveučilištu u Kopenhagenu nije mislio da ova veća odanost jezivim kuranskim proglašenjima nužno predstavlja prijetnju demokraciji.

Muslimanska komentatorica je napomenula: “Kad mi je netko pokušao skinuti veo ili me pljunuti na ulici, to me samo natjeralo da svoj veo vežem još čvršće.” Naravno da ima vrlo malo dokaza da se takvo nešto ikad dogodilo.

Sociologinja specijalizirana za “interkulturalne studije” na Sveučilištu Roskilde nije bila nimalo uznemirena ovom velikom dozom religioznosti. Ona je zapravo mislila da bi to moglo biti korisno za integraciju mladih muslimana u dansko društvo iako nije objasnila na koji bi se način to točno moglo ostvariti.

Osim ako muslimanske bande ne siluju i ne brutaliziraju Dance na ulicama — kao što se to događa svaki drugi dan — teško je zamisliti bilo kakvo ponašanje muslimana koje akademija neće protumačiti kao povoljno za društveni sklad zemlje.

Međutim, neki političari postupno počinju izlaziti s priznanjem da vjerojatno nije bila tako dobra ideja uvesti 375.000 muslimana, koliko se procjenjuje da trenutačno živi u zemlji, čineći pritom nešto više od 6% ukupnog stanovništva — brojka koja će se prema predviđanjima udvostručiti tijekom sljedećih nekoliko desetljeća.

Čak je i bivši premijer, Lars Løkke Rasmussen – prethodno veliki pobornik otvorenih granica — priznao u svom uvodnom govoru u Folketingu (danskom parlamentu) u listopadu 2015. godine, da integracija nije uspjela:

[Od] svih imigranata iz ne-zapadnih zemalja, čak ni polovica ne radi usprkos činjenice da su mnogi ovdje već 10, 20 ili 30 godine. To je zabrinjavajuće.

Značajne riječi premijera koji je samo mjesec dana prije odbijao zatvoriti dansko-njemačku granicu i tako omogućio desecima tisuća migranata potpuno nesmetani marš kroz zemlju.

Do sad je slika policajca i obitelji patki izblijedela iz sjećanja i zamijenjena je fotografijom male migrantske djevojčice koja se igra s policajcem na autocesti koja se više nije mogla koristiti za promet jer su je preuzeli marširajući muslimani.

Nakon velikog marša, mnogi su Danci izgubili povjerenje u spremnost političara da zaštite zemlju od strane invazije, što je bio jedan od razloga zašto je gospodin Rasmussen izgubio parlamentarne izbore 2019. godine i morao podnijeti ostavku. Njegovi parlamentarni pristaše iz dosad anti-imigrantske i anti-islamske Danske narodne stranke pali su s 21,1% glasova u 2015. godini na 8,7% i još uvijek se nisu oporavili nakon tog debakla, koji je uglavno uzrokovan njihovim odbijanjem rušenja vlade i prisiljavanja Rasmussena na raspisivanje novih izbora.

Do izbora 2019. godine, vođa Socijaldemokratske stranke i nova premijerka, Mette Frederiksen, obećavala je “čvrstu, ali fer” imigrantsku politiku. To je ubrzo bilo zaboravljeno, budući da je jedna od prvih njezinih akcija bila znatno povećanje mjesečnih naknada za imigrante s djecom.

Nitko zapravo nema ideju kako preokrenuti društvenu stvarnost u kojoj je muslimansko stanovništvo uglavnom koncentrirano u getoima u i okolo velikih gradova, Kopenhagena, Odensea, Aarhusa i Aalborga, uspostavljajući šerijatske zone i sprovodeći pravdu prema Kuranu.

Ove enklave mogu se prikladno opisati kao područja koja su ustupljena stranim silama i koja imaju malo toga zajedničkog s ostatkom zemlje — osim njihove spremnosti prihvaćanja milijardi od danskih poreznih obveznika, koje preziru.

Natrag na pitanje: Što se dogodilo između 2006. i 2017. godine što bi objašnjavalo tako nagli skok u islamskoj pobožnosti? Ako razumijemo da je suština islama osvajanje sve dok Alahova religija ne zavlada svim krajevima Zemlje, nije previše teško objasniti. Početkom desetljeća islam se toliko ukorijenio, a muslimani su postali toliko brojni, da se mogućnost islamskog preuzimanja Danske odjednom pojavila kao izrazita mogućnost. A kao što povijest pokazuje, uvijek je dobra ideja prikloniti se pobjedničkoj strani.

Danci imaju samo nekoliko godina da se probude i suoče s ovom novom stvarnošću. Ako ne, Muhamed će zavladati.