SPENCER: Najgori dio Nixonovog naslijeđa nije Watergate. To je Kina.

Robert Spencer

Wikimedia Commons

Na dan 15. srpnja 1971. godine, predsjednik Richard Nixon šokirao je svijet najavivši da će on, koji je izgradio svoju političku reputaciju na borbi protiv komunizma (i time zaslužio neopisivu mržnju američke ljevice), postati prvi američki predsjednik koji će posjetiti komunističku Kinu. I to je, prijatelji moji, trenutak kad su započele naše današnje nevolje.

Posjet se odigrao u veljači 1972. godine i doveo do, nekoliko godina nakon što je Nixon izletio iz ureda predsjednika, američkog priznanja vlade u Pekingu kao jedine legitimne vlade Kine i povlačenja tog priznanja od tajvanske vlade, kineskih nacionalista koji su održavali relativno slobodno društvo na tom otoku nakon što su njihovi kontinentalni sunarodnjaci pali pod totalitarizam.

Zahvaljujući otvaranju SAD-a komunističkoj Kini, Nixon je proglašavan velikim, dalekovidnim državnikom. Uobičajeno procjena njegovog predsjedništva zvuči pomalo ovako: “Pa, da, bio je pokvaren, ali s druge strane, on je pružio ruku kontinentalnoj Kini.” Sam Nixon bio je svjestan značaja onoga što je radio, rekavši tijekom boravka u Kini: “Ovo je bio tjedan koji je promijenio svijet.”

Pišući u Washington Postu u veljači 2012. godine u znak obilježavanje četrdesete obljetnice tog događaja, David Ignatius iznio je mišljenje da “Richard Nixon, sveukupno gledajući, teško predstavlja uzor; on je bio nepošteni predsjednik koji je poticao ilegalne akcije svojih podređenih. Ali on je bio pametan strateg — a nikad više nego u otvaranju Kini koje je kulminiralo njegovim posjetom Pekingu u veljači 1972. godine.” Kompozitor John Adams čak je skladao operu, Nixon u Kini, koja je slavila taj posjet; u njoj, Nixonov lik trijumfalno pjeva kako je sad ispisao povijest.

O tome nema sumnje. Ali nije povijest koja je ispisana dobra. Pandemija koronavirusa konačno je razjasnila, ako nije već i prije, da je Nixonov posjet Kini, u mjeri u kojoj je popločao put normalizaciji odnosa s Narodnom Republikom, bio jedan od najnepromišljenijih i najštetnijih aspekata njegovog predsjedništva, daleko nadmašujući Watergate.

Pružanje ruke Kini omogućilo je legitimizaciju krvožednog marksističko-lenjinističkog režima koji porobljava i brutalizira vlastiti narod. Činjenica da je kineski narod bio “voljan” raditi za bijedne nadnice dovela je do sveobuhvatnog uništenja brojnih američkih industrija, budući da je u Sjedinjenim Državama postalo daleko uobičajenije vidjeti proizvode svih vrsta s oznakom “Made in China” nego “Made in the USA”. Trump je bio prvi predsjednik koji se pozabavio tim problemom i zbog toga je naširoko kritiziran kao rasist.

No, zamislite koliko bi Sjedinjene Države danas bolje ekonomski stajale da naša proizvodnja nije bila outsourcana u Kinu i ostala u ovoj zemlji. Štoviše, ne bismo bili ovisno i razuzdanoj komunističkoj diktaturi za osnovne potrepštine.

Još gore, Nixonovo ulagivanje Narodnoj Republici bio je još jedan primjer napuštanja saveznika i prigrljivanja neprijatelja. To je možda bilo povijesno neizbježno budući da su komunisti kontrolirali čitavu kontinentalnu Kinu, a Republika Kina samo mali otok. Komunistička vlada je doista vladar većine Kineza; međutim, bilo je jasno u Nixonovo doba jednako kao i danas, ako ne i jasnije, da Kina također predstavlja represivnu totalitarnu državu koja je brutalno neprijateljski raspoložena prema SAD-u i američkim interesima, dok je nacionalistička Kina bila pouzdani saveznik Sjedinjenih Država još od kraja Drugog svjetskog rata.

Tajvan je ponovno dokazao svoju pouzdanost kao saveznik tijekom krize koronavirusa. Ova kriza bi trebala poslužiti kao prilika za ispravljanje nepravdi koje je pokrenula Nixonova posjeta Kini. Ujedinjeni narodi izbacili su nacionalističku Kinu, osnivačku članicu, 25. listopada 1971. godine. Svjetsko tijelo, koje nikad nije pokazalo moralnu hrabrost, možda je bilo osnaženo na tu akciju tadašnjim neposrednim Nixonovim posjetom Crvenoj Kini i legitimizacijom koju je ona predstavljala. U svakom slučaju, Nixonova administracija, iako je glasala protiv rezolucije o izbacivanju, nije učinila ništa kako bi se usprotivila prihvaćanju komunističkog režima i brzo se priključila trendu. Kad je rezolucija UN-a usvojena, albanski veleposlanik pri UN-u, Reis Malile, pohvalio je to kao “veliku pobjedu” za “miroljubive zemlje članice” i “velikim porazom Sjedinjenih Američkih Država”. Da, bilo je tako.

Jednog dana će ova pandemija koronavirusa završiti. Kad taj dan stigne, predsjednik Trump bi trebao ispraviti povijesne nepravde koje ne omogućio Nixon: prekinuti diplomatske odnose s komunističkom Kinom i raditi na protjerivanju marksističkog režima iz Ujedinjenih nacija i obnavljanju tajvanskog članstva. Ili još bolje, mogao bi ukinuti sve američko financiranje iz UN-a i izbaciti ga iz New Yorka. Ako se već borimo protiv nepravdi, zašto ne ciljati visoko?

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here