HOROWITZ: Pandemija rastrojstva zbog Trumpa

David Horowitz

FrontPageMag

Ovog proljeća, budućnost Amerike nalazi se pod bremenom neizvjesnosti kao rezultat pandemije koju je svijetu priuštila komunistička Kina i njezino zlonamjerno prikrivanje virusa koji je očigledno nastao u laboratoriju u Wuhanu. Hoće li se nacija moći “ponovno otvoriti”, kao što to želi predsjednik, ili će potonuti u dugotrajnu depresiju s milijunima nezaposlenih? U isto vrijeme, mnogo veća neizvjesnost opsjeda horizont. Ta neizvjesnost rezultat je žestoke mržnje prema predsjedniku i njegovim pristašama koju politička ljevica potiče još od izbora 2016. godine. Anti-trumpovski zanos je toliko intenzivan da je podijelio naciju na dva suprotstavljena tabora i do te mjere da teško postoji bilo kakva nacionalna rasprava ili ujedinjeni front u suočavanju sa smrtonosnom zarazom.

Za svakoga tko nije rob anti-trumpovske opsesije, spektakl mržnje prema Trump je zbunjujući, pa čak i neshvatljiv. Ne radi se o tome da su kritike upućene Trumpu oštre — to je uobičajena valuta demokratske politike. Problem je u tome što one nisu samo oštre, već graniče s ludošću, dok se komunikacija s onima koji ih iznose čini nemogućom. To je razlog zašto se nacionalna rasprava i privid nacionalnog jedinstva u suočavanju s prijetnjama čine gotovo beznadežnima.

Nedavni intervju New York Timesa s komičarom i imitatorom Bernieja Sandersa, Larryjem Davidom, iskristalizirao je taj problem. “Znate, to je nevjerojatna stvar”, rekao je David Timesu, “[Trump] nema niti jednu iskupljujuću kvalitetu. Mogli biste uzeti neke od najgorih diktatora u povijesti i siguran sam da bismo kod svih njih mogli pronaći barem jednu pristojnu kvalitetu. Čak je i Staljin možda imao jednu pristojnu kvalitetu, tko zna!”

Gdje započeti? Staljin je bio totalitarni diktator koji je ubio 40 milijuna svojih zemljaka — u vrijeme mira. Kako se takva apsurdna usporedba uopće može dogoditi čovjeku inteligentnom poput Larryja Davida, koji je kao komičar također student karaktera i obično razboritiji. Kako je moguće da se tako daleko nalazi od istine?

Oprostite mi ako ovdje na trenutak zastanem i nabrojim neke od Trumpovih očiglednih, nepobitno iskupljujućih kvaliteta — kvaliteta koje bi trebale biti lako prepoznatljive bez obzira na politiku osobe. Trump je dao sve od sebe kako bi dao predsjedničko pomilovanje i oslobodio Alice Johnson, 63-godišnju afroameričku baku koja je bila osuđena na doživotnu kaznu zatvora bez mogućnosti pomilovanja zbog nenasilne optužbe za drogu. Johnson je odslužila 21 godinu kazne kad ju je Trump oslobodio. Barack Obama se, nasuprot tome, oglušio na njezine molbe i ostavio je da trune u zatvoru.

Trump je također predvodio donošenje Zakona o prvom koraku, nešto što niti jedan drugi republikanac ne bi učinio, dajući tisućama uglavnom afroameričkih zatvorenika drugu priliku. Evo kako je Van Johnson, krajnje lijevi komentator CNN-a, opisao što je učinio Trump:

U tijeku je božićno čudo. Prvi put u generaciji, republikanci i demokrati su zajednički izjavili da šaljemo previše ljudi u zatvore… Nešto prekrasno se događa i nije da morate vidjeti kako biste vjerovali, već morate vjerovati kako biste vidjeli. To je događa upravo ovog trenutka, ljudi se okupljaju kako bi pomogli ljudima koji nemaju ništa. I to je nevjerojatno.

Trump je također dao sve od sebe kako bi pomilovao Jacka Johnsona, bivšeg boksačkog prvaka u teškoj kategoriji, koji je bio osuđen na zatvor zbog izmišljenog zločina za koji su mogli biti osuđeni samo crnci u doba segregacije. Barack Obama je također propustio i ovu priliku.

Ili ovo: Barack Obama i Bill Clinton zaradili su višemilijunska bogatstva iskoristivši javni ured u koji su bili izabrani za službu. Trump je jedini predsjednik u povijesti zemlje koji je donirao svoju čitavu predsjedničku plaću — dosad 1,3 milijuna dolara — američkom narodu. Ovog siječnja, donirao je ček od 100.000 dolara za borbu protiv koronavirusa.

Kako se osoba može upustiti u mentalitet koji tvrdi da Trump nema iskupljujuće osobine, ali povijesna čudovišta poput Staljina vjerojatno imaju? Novinar koji je vodio intervju New York Timesa nije čak ni primijetio, a kamoli izazvao ovu apsurdnost.

Ono što najviše zabrinjava promatrača zabrinutog za budućnost američke demokracije jest činjenica da inače inteligentni ljudi u kulturi, uključujući one koji nastanjuju elitne institucije mišljenja, misle — ili bolje reći, ne misle — o Trumpu i njegovim pristašama na isti suludi način kao i Larry David.

New Yorker je svojedobno bio časopis koji je utjelovljavao najviše vrijednosti intelektualnog života. On još uvijek održava visoke standarde u pogledu književnosti i umjetnosti, ali njegovi komentari o američkoj politici toliko su se ekstremno upustili u ideološko ljevičarenje da su njegovi standardi gotovo nepostojeći. Nedavni članak Erica Lacha nosi naslov “Bernie Sander i obećana zemlja”, kao da se katastrofe utopijskih shema kojima je Bernie posvetio svoj gnjevni život nikada nisu dogodile. Još više zapanjuje činjenica da je urednik New Yorker-a autor znamenite knjige, Lenjinove grobnice, koja govori o padu komunizma.

“Već više od desetljeća”, piše Lach,

američkom su politikom dominirale ideje, osobnosti i pristaše dvojice gerijatrijska Newyorčana. Jedan je drski, narcisoidan sin tajkuna nekretninama iz Queensa, koji je naslijedio bogatstvo i proveo tisućudevetstoosamdesete i devedesete kompulzivno stavljajući svoje ime na mnoge proizvode — zgrade, kockarnice, odreske — koliko je mogao…

Ovaj opis naveo je Lacha da opiše Trumpa kao “majstora spletkaroša”. No, je li Trump narcisoidniji od Bernieja, čiji se čitavi politički program sastoji od pokušaja trošenja bilijuna dolara tuđeg novca, dok on skuplja milijune pljačkajući svoju kampanjsku ratnu škrinju? Trump je svoje ime pretvorio u brend, ali na koji način se to razlikuje od “Feel the Bern“? Razlika je u tome što je Trump koristio svoj brend kako bi naslijeđene milijune pretvorio u milijarde, dok je Bernie koristio svoj za prikupljanje milijuna kako bi napadao milijardere, bez obzira na njihove stvarne zasluge ili postignuća.

Za Lacha, Trumpov poslovni uspjeh je samo zasluga

majstora spletkarenja, koji se uzdigao na vlast nakon što je shvatio da može spojiti rasističku, reakcionarnu politiku newyorških tabloida dvadesetog stoljeća s rasističkom, reakcionarnom politikom Republikanske stranke dvadeset prvog stoljeća.

Zapravo, Trumpova predsjednička kampanja i njegove predsjedničke politike jasno su izražene u izjavama koje je davao prije dvadeset i trideset godina i koje su lako dostupne na video snimkama te nemaju nikakve veze s reakcionarnim, rasističkim politikama. U tim video intervjuima, Trump izražava svoju poznatu zabrinutost zbog neodgovarajućeg postupanja s običnim Amerikancima obje stranke putem loših trgovinskih sporazuma i regulatornih politika te američkom vojskom i njezinim veteranima. On je također u svojoj prvoj kampanjskoj knjizi objavljenoj prije dvadeset godina jasno izrazio da je zagovornik školskog izbora, zahtijevajući bolje postupanje s afroameričkom djecom u siromašnim središtima američkim gradovima.

Optužba da je Trump rasist je naročito raširena, glupa i neutemeljena kleveta. Trump ni na koji način nije rasist ili reakcionar. Niti je to Republikanska stranka. S druge strane, Demokratska stranka, vjenčana za politiku identiteta — prilično jasnim oblikom rasizma 21. stoljeća sa svojim uobičajenim napadima na bijele Amerikance i “stare bijele muškarce” — očigledno jest.

Bilo koji upola objektivni promatrač može vidjeti da su Bernie i njegovi ljevičarski sljedbenici pravi reakcionari američke politike, koje vode luđačke, diskreditirane teorije Karla Marxa i njegovih učenika 19. stoljeća. Demokratska stranka je postala stranka redistribucijskih fantazija, istih politika koje je Madison u Federalističkim spisima #10 nazvao “opakima” i za čije je sprječavanje dizajniran sam Ustav.

Što se tiče Bernieja, evo kako Lach opisuje ovog obijesnog licemjera, mrzitelja milijardera i ostalih uspješnih Amerikanaca, saveznika antisemitskih terorista i zagovornika shema koje bi bankrotirale zemlju:

samouvjereni sin dvoje Židova radničke klase iz Brooklyna, koji je napustio New York kako bi postao dijete tisućudevetstošezdesetih i naposljetku se skrasio u Vermontu, gdje je postao nepokolebljivi ljevičarski gradonačelnik, kongresmen i senator, a zatim dugogodišnji predsjednički kandidat koji je milijune mladih ljudi okrenuo vrsti progresivizma koju je ostatak njegove generacije odbacio zajedno sa sjedećim prosvjedima, vinil pločama i šarenim majicama.

No, ovaj brzi pokušaj dezinfekcije Berniejeve karijere ne predstavlja ono najgore u Lachovim hagiografskim ekstravagancijama. Kakva bi to bila sezone Pashe bez prizivanja samog Mojsija u pokušaju veličanja samomrzećeg Židova?

Nedavno, nakon što je Biden prikupio nadmoćnu prednost u broju delegata nad Sanderson, razgovarao sam s Maxom Bergerom, aktivistom koji je služio kao direktor progresivnog partnerstva u kampanji Warren. “Bernie je Mojsije”, rekao mi je Berger, opisujući kako će se ljevica sjećati Sandersa. Proveo je četrdeset godina lutajući političkom pustinjom i doveo ljevicu na rub obećane zemlje. Sanders ima svojih neprijatelja i svojih klevetnika. Ali, što se tiče načina na koji će ga se sjećati njegovi pristaše, to mi je zvučalo ispravno.

Institucija koja ravnopravno odražava visoku kulturu New Yorka je New York Review of Books, koja je također postala klevetnički dronjak u svemu što se tiče republikanaca i Trumpa. U članku pod nazivom “Vector in Chief”, Finian O’Toolea ovako opisuje Trumpa:

Trumpova narcisoidnost, lažljivost, zlostavljanje i zloćudna nesposobnost bila je očigledna prije krize koronavirusa i ona je bila uvećana umjesto ublažena njegovim nadrealnim odgovorom na katastrofu čiju punu težinu nije želio prihvatiti sve do 31. ožujka, kad je već postala užasno neporeciva.

Naravno, kad je Trump dva mjeseca prije, 31. siječnja, zabranio putovanje iz Kine i proglasio virus “nacionalnom zdravstvenom krizom” — ta je akcija natjerala demokrate poput Bidena, Pelosi i njihovih pokornih sluga u medijima da ga nazovu ksenofobom i rasistom. O’Toole je u skladu s Googleovim obmanjivanjem, koji na 3 stranice navodi Trumpov govor od 31. ožujka prije prikazivanja prethodne deklaracije od 31. siječnja.

Nakon velike ljevičarske kampanje iskrivljavanja Trumpovih riječi i njihovog prikazivanja u najgorem svjetlu, O’Toole miješa Trumpovu pandemijsku politiku s njegovim pokušajima uvjeravanja Amerikanaca da njegova vlada rješava taj slučaj i da je situacija “pod kontrolom”.

Nakon toga O’Toole iznosi bizarni argument da je Trumpova navodna (i u cijelosti izmišljena) odluka da shvati epidemiju ozbiljno samo sebična nužnost jer su njegovi pristaše u kategoriji onih najosjetljivijih na bolest. “Jer moramo imati na umu da su Trumpovi ‘pravi ljudi’, oni koji čine njegovu izbornu bazu, nesrazmjerno skloni kroničnim bolestima (‘postojećim stanjima’) koje vjerojatno čine Covid-19 kobnijim.” Dakle, čak su i Trumpova dobra djela loša djela, izazvana njegovom halapljivom sebičnošću.

Postaje još gore. Prema

studiji više od tri tisuće američkih okruga Opće bolnice Massachusetts 2018. godine … loše javno zdravlje značajno je povezano s dodatnim republikanskim predsjedničkim glasovima u 2016. u odnosu na 2012. godinu. Uočena je i znatna povezanost između slabog zdravlja i promjena u političkim strankama na posljednjim [predsjedničkim] izborima.

Dakle, ljudi koji su bolesni glasaju za Trumpa i Trump ih iz sebičnih razloga mora zaštititi.

I naravno, budući da je to doba godine, ubacimo malo religije:

Za svako obilježje učestalosti lošeg zdravlja (poput dijabetesa, pretilosti, dana bolesti i stopa smrtnosti), također postoji obilježje pomaka prema glasanju za Trumpa. Trump se u vezi Covid-19 ponašao poput Boga koji govori Židovima da obilježe svoje domove znakom kako bi pošasti koje nanosi Egiptu zaobišle njihova vrata — sa zloćudnim obratom da je umjesto toga označio svoje vlastite odabrane ljude za posebno zlo.

Vidite li zlonamjernu poantu? Kakvog zlog predsjednika imamo. Piscima ovakve vrste smeća trebali bi oduzeti računala.

Evo alternativnog tumačenja. Prije svega, pretpostavka je u potpunosti sumnjiva. Pretilost je glavni problem među Afroamerikancima. Osamdeset posto afroameričkih žena i sedamdeset posto afroameričkih muškaraca je pretilo. Ostale značajne zasigurno prevladavaju među afroameričkim zajednicama, ali samo 8% njih glasalo je za Trumpa 2016. godine. S druge strane, 52% glasača iznad 45 godina glasalo je za Trumpa. Pretpostavimo da ti ljudi imaju aktivna sjećanja na katastrofe socijalizma, da su pohađali škole koje su još uvijek podučavale američka načela i američki Ustav umjesto pravila za radikale Saula Alinskog i da također posjeduju zdravu zabrinutost da je Americi potrebna snažna vojska umjesto ona degradirana kakvu je Obama ostavio u naslijeđe. Zbog čega su glasali za Trumpa.

Što se tiče Trumpa, on je pružio ruku latinoameričkim i afroameričkim biračima koji ga nisu podržavali 2016. godine i jasno je dao do znanja da je predsjednik svih Amerikanaca. Sastavljajući svoj liječnički tim za borbu protiv virusa, Trump se okružio s dvoje demokrata — dr. Fauci i Birx — i afroameričkim glavnim kirurgom. Ali to je vjerojatno razlog zašto ga ljevica toliko mrzi: on je Ameriku vratio korijenima i uništio njihove želje za “temeljnom transformacijom Sjedinjenih Američkih Država” u socijalističku državu — u riječima i prema težnjama Baracka Obame.

David Horowitz je američki konzervativni aktivist, novinar i autor, osnivač Slobodarskog centra David Horowitz (DHFC) i urednik časopisa FrontPage.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here