THORNTON: Što će se promijeniti nakon krize virusa?

Bruce Thornton

FrontPageMag

Hoće li doista “Novi svjetski poredak” samo nježno otići u tu dobru noć?

Došli smo do točke u Wuhanskoj pandemiji gdje počinjemo pričati o tome kako će se svijet promijeniti nakon završetka ove krize. Preispituje se učinak na sve, od medija do globalizma i objavljuju prognoze o budućnosti, i dobre i loše. Ali oni koji se nadaju poboljšanju vjerojatno će biti razočarani, baš kao i oni koji su govorili “ovo mijenja sve” nakon terorističkih napada 9/11. Da citiram Adama Smitha, “u naciji je mnogo ruševina”, dok tvrdoglava inercija stvorena ukorijenjenim interesima i primljenom mudrosti štiti status quo.

Nastup medija tijekom krize virusa bio je u skladu s njihovim poremećenim žarom da naštete Trumpovoj administraciji, što je još više otežalo predsjednikove pokušaje rukovođenja ove krize. Od tvrdnji da je Trump izbijanje nazvao “prijevarom”, do optužbi da su njegovi komentari o učinkovitosti hidroksiklorokina “prodavanje magle”, mediji su udvostručili, utrostručili i učetverostručili svoj uobičajeni repertoar lažnih “činjenica”, anonimnih curenja, potplaćenih “stručnjaka”, neiskrenog uređivanja i otvorenih laži — čak i do točke ometanja liječenja koje bi moglo spasiti živote.

Što je još gore, pojačavali su kinesku propagandu o podrijetlu koronavirusa i tvrdnje režima o velikom uspjehu u borbi protiv njega. Doista, mediji su postali toliko besramni da proturječe svojim vlastitim izjavama u nekoliko tjedana ili čak dana — govoreći javnosti da virus nije ozbiljan, da bi potom kritizirali Trumpa da ga ne shvaća dovoljno ozbiljno, dok ga oni histerično prikazuju kao kraj svijeta.

Čovjek bi pomislio da bi takva otvorena neiskrenost i licemjerje moglo dovesti do reformi, osobito ako uzmemo u obzir sve manji broj gledatelja i posljednje mjesto koje zauzimaju u anketi o pouzdanosti javnih institucija. Nema šanse. Degradacija medija je nepovratna, budući da su već desetljećima korumpirani svojim jednostranačkim pristranostima. U šezdesetima, pristranost je postala otvorenija tijekom izvješćivanja o ratu u Vijetnamu i Watergate skandalu. Njihov prezir prema konzervativcima bio je očigledan u njihovom postupanju prema republikanskim predsjednicima, od Nixona do Reagana i oba Busha.

Ali sve to postalo je nesumnjivo tijekom dva mandata Baracka Obame, kad je odbačena sva prividna objektivnost i ravnoteža odbijanjem medija da ga kritički provjere kao kandidata te njihova nevoljkost izvješćivanja o njegovim neuspjesima kako u domaćoj, tako i u vanjskoj politici, da ne spominjemo njihovo sramotno ulizivanje i gmizanje. Kandidatura i predsjedništvo Donalda Trumpa gurnula ih je preko ruba, ali oni su već dugo vremena plesali po njemu.

S obzirom na to koliko je ova profesionalna zlouporaba prodrla u industriju, to predstavlja više od sramote i gotovo je nemoguće promijeniti. Doista, njihovo pokrivanje izbijanja Wuhanskog virusa polaže još jednu lažnu tvrdnju, poput ruskog “dosluha” i ukrajinskog “quid pro quo”, njihovom nadolazećem jednostranom, jednostranačkom pokrivanju predsjedničkih izbora.

Sljedeće, čini se kako je naš odnos s Kinom zreo za transformaciju. Ne postoje nikakve sumnje da se kinesko prikrivanje izbijanja prošlog prosinca pretvorilo u pandemiju. Charles Lipson u Real Clear Politics sažeto je rezimirao kineska nedjela:

Komunistička partija Kine, kao i sve diktature, održava strogu kontrolu nad informacijama. Ona iznosi samo ono što pomaže režimu, skriva ono što mu šteti, širi propagandu i obrušava se na svakoga tko govori mimo odobrenja. Liječnici iz Wuhana, koji su prvi oglasili zvona na uzbunu, istog trenutka su ušutkani. Znanstveni laboratoriji, koji su dekodirali strukturu virusa, zatvoreni su, a njihovi podaci uništeni. Kina još uvijek ne želi podijeliti vitalne informacije o tome kako virus funkcionira i kako utječe na različitu populaciju. Novinari, profesionalni i amateri, koji su spominjali pandemiju bili su zabranjeni. Neki međunarodni novinari bili su protjerani. A neki lokalni stanovnici su zauvijek nestali.

I Kina je lagala o prijenosu s čovjeka na čovjeka, korumpirala Svjetsku zdravstvenu organizaciju i još uvijek izvješćuje neiskreni broj žrtava i zaraženih u Kini.

Ali zašto bismo sad trebali biti šokirani prirodom totalitarnog, razbojničkog režima? Uza sve svoje blistave nebodere i gigantsku ekonomiju, njezini lideri su još uvijek orvelijanski u svojoj kontroli vlade, njezinoj cenzuri i intenzivnom nadzoru svojih građana. Plus, Kina još uvijek okupira Tibet, krši međunarodno pravo u Južnom kineskom moru, ignorira međunarodne sudove koji osuđuju njihovo ponašanje i zatvara milijuna muslimanskih Ujgura, pokušavajući im pranjem mozga izbiti vjeru iz glava — što predstavlja zločine protiv “međunarodnog poretka temeljenom na pravilima”, čiji prvaci samo povremeno i neuvjerljivo spominju ove prijestupe. Zapravo, Kina je nedavno nagrađena mjestom u Vijeću za ljudska prava, u vrijeme dok pandemija koju su stvorili još uvijek bijesni svijetom.

Dakle, hoće li izazivanje globalne pandemije koja je odnijela stotine tisuća života i ozbiljno naštetila svjetskoj ekonomiji biti posljednji prijestup koji će zapaliti promjene u našem odnosu s Pekingom? Vjerojatno ne. Američke kompanije, od onih tehnoloških do Hollywooda i NBA, rade dobar posao s Kinom, koristeći prednost njezine jeftine radne snage i ogromnog tržišta, pristajući na neliberalne i merkantilističke zahtjeve režima. Doista, posao je toliko dobar da se kineska kršenja međunarodnih protokola poput onih Svjetske trgovinske organizacije, uključujući ilegalni damping proizvoda, krađu intelektualnog vlasništva i korištenje kompanija poput 5G providera Huaweija kao oružje, zanemaruju.

Ove su ekonomske veze i ovisnosti duboko upletene u Zapadne ekonomije i postoji snažan otpor pokušajima za njihovom reformom, kao što smo to mogli vidjeti u oštrim kritikama Trumpovog tarifnog rata i pokušajima prisiljavanja Kine da se drži pravila. Čak i sada, usprkos malignoj ulozi Kine u stvaranju pandemije, čujemo pozive za jačanje suradnje s Kinom, umjesto da je pozovemo na odgovornost, koji dolaze iz ‘davoazije’ u poslovnim, akademskim i vladinim agencijama.

I konačno, problem Kine nalazi se u središtu kritika globalizma ili “moralizirajućeg internacionalizma” ili “međunarodnog poretka temeljenog na pravilima”. Dugoročni razvoj povratka potisnutog nacionalizma evidentan je u izboru Donalda Trumpa i njegovom “Amerika prva” kredu; Brexitu i izboru euroskeptika Borisa Johnsona kao premijera; uspjehu drugih populističkih/nacionalističkih stranaka u Europi; brzom narušavanju svojedobno svete Schengenske zone i povratku državnim graničnim kontrolama te suprotstavljanju transnacionalnim financijskim režimima EU i eurozone koje je ojačano pandemijom i njezinim pretjeranim troškovima.

Međutim, dokaz broj jedan u optužnici globalizma jest kineska uloga u pandemiji, koja je žestoko razotkrila internacionalističke zablude o snazi slobodne trgovine i transnacionalnih institucija i zavjeta za stvaranje starog kantovskog sna o miru i blagostanju koji će uslijediti nakon smanjenja moći i utjecaja suverenih nacija, njihovim podređivanjem tehnokratskim globalnim elitama. Kineska uključenost u trgovinu sa Zapadom, njezin rastući BDP i njezino članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji nisu je transformirale u liberalnu demokraciju i doista slobodnu tržišnu ekonomiju.

Umjesto toga, kineska predatorna ekonomija i opresivna vlada samo su još jednom dokazali temeljnu manu globalizma: vjerovanje da svi ljudi na svijetu žele biti poput nas i uživati u slobodi i prosperitetu, umjesto slijediti vlastite interese i vjerovanja radikalno različita od naših. Globalisti su pomiješali potencijal ljudi svijeta da postanu poput nas s neizbježnošću da će naposljetku takvi i postati.

Imali smo više od stoljeća empirijskih dokaza da su temeljne pretpostavke “međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima” manjkave. Serijski neuspjesi međunarodnih sporazuma i institucija iz Prve Haaške konvencije 1899. do Ugovora iz Maastrichta 1992. godine koji je stvorio EU, od Lige naroda do Ujedinjenih naroda, dovoljni su dokaz da različiti narodi s različitim, često konfliktnim interesima i ciljevima temeljenima na običajima, religijskim vjerovanjima i tradicijama, nisu previše željni napustiti ih i postati Zapadnjacima.

Naravno, s obzirom na golemu moć i globalni domet Zapada, ti narodi će se pretvarati da podržavaju naše liberalne stavove i koristiti vokabular ljudskih prava i političke slobode. I sviđaju im se naši antibiotici i napredno naoružanje. Ali oni se pridružuju transnacionalnim institucijama poput UN-a ili potpisuju multilateralne sporazume poput WTO-a ne zato što vjeruju u načela koja te institucija navodno utjelovljuju, već zato što ih smatraju korisnima za ostvarenje vlastitih određenih ciljeva i interesa, koji su često štetni za naše vlastite. Samo svjedočite spremnosti WHO-a u ispunjavanju želja Kine i potvrđivanju njihove nečuvene kampanje kako bi prebacili krivnju s njihove vlastite odgovornosti za epidemiju.

S obzirom na to da su dugotrajni zapisi neuspjeha od završetka Hladnog rata popraćeni još većom ekspanzijom “međunarodnog poretka temeljenog na pravilima”, malo je vjerojatno da će Wuhanski virus dovesti do značajnog smanjenja dometa i moći tog reda. On opslužuje previše moćnih interesa — korporacije, popularnu kulturu, visoku kulturu, sveučilišta, think-tankove, novinare i čitavu globalnu tehnokratsku elitu koja se smatra superiornom nad parohijalnim građanima različitih nacija. I nemojte zaboraviti, mi ljudi smo postali ovisni o jeftinim proizvodima.

Nadam se da sam u krivu, budući da bi se razračunavanje zbog Kine i njezinih globalističkih pomagača moralo pobožno željeti. A ako se trenutačna ekonomska katastrofa pogorša, možda ćemo vidjeti kritičnu masu birača koji barem zahtijevaju da se SAD koliko god je moguće ekonomski razdvoji od Kine. Ili ćemo možda vidjeti daleko zlokobniju i opasniju reakciju. No, bilo kako bilo, “novi svjetski poredak”, kao što ga je nazvao George Bush stariji, zasigurno neće mirno otići u tu dobru noć.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here