IBRAHIM: Bitka kod Covadonge: ‘Gorušičino zrno’ slobode posađeno u islamskoj Španjolskoj

Raymond Ibrahim

FrontPageMag

Na jučerašnji dan, 28. svibnja 722.* godine, prije gotovo trinaest stotina godina, vodila se malo poznata, ali nevjerojatno važna bitka koja je odredila smjer za sljedećih osam stotina godina kršćansko/muslimanskog “suživota” u Španjolskoj: Bitka kod Covadonge.

Deset godina ranije, Arapi i Afrikanci — “Mauri”, pod zastavom islama — “bezbožno su napali Španjolsku kako bi je uništili”, da citiram Kroniku iz 754. godine. Jednom na europskom tlu, oni su “uništili prekrasne gradove, spalivši ih vatrom, osudili gospodare i moćne ljude na križeve; i poklali mlade i dojenčad mačem.”

Nakon što su se susreli i pobijedili španjolske vizigotske plemiće u bitci kod Guadalete — “nikad na Zapadu nije bilo krvavije bitke od ove”, napisao je muslimanski kroničar al-Hakam, “jer muslimani nisu vadili svoje sablje iz njih [kršćana] tri dana” — osvajači su nastavili prodirati na sjever u Španjolsku, “ne prolazeći mjestom da ga nisu umanjili i stekli posjed nad njegovim bogatstvom, jer je Alah Svemogući srca nevjernika ispunio užasom.”

Takav terorizam bio je namjerno kultiviran, u skladu s Kuranom (3:151, 8:12, itd.). Na primjer, osvajači su zaklali, skuhali i pretvarali se da jedu kršćanske zarobljenike, dok su pustili ostale koji su, užasnuti, pobjegli i “obavijestili narod Andaluzije [Španjolske] da se muslimani hrane ljudskim mesom”, “nemalo doprinijevši povećanju panike nevjernika”, napisao je al-Maqqari, još jedan muslimanski kroničar.

Suprotno tvrdnji da je, vidjevši da muslimanska vladavina nije ništa lošija i možda čak poželjnija od one Vizigota, Španjolska lako kapitulirala, čak i muslimanski kroničari primjećuju kako su se “kršćani branili s krajnjom energičnošću i odlučnošću, i velika je bila pustoš koji su napravili u redovima vjernika.” U Córdobi, na primjer, brojni su se Španjolci sakrili u crkvi. Iako “opkoljeni nisu imali nade u izbavljenje, oni su bili toliko tvrdoglavi da su se, nakon što im je ponuđena sigurnost pod uvjetom da prihvate islam ili plate džizju, odbili predati i nakon što je crkva zapaljena svi su nestali u plamenu”, napisao je al-Maqqari. Ruševine ove crkve postale su mjesto “velikog štovanja” kasnijim generacijama Španjolaca, zbog “hrabrosti i izdržljivosti koju su ljudi umrli u njoj pokazali zbog svoje vjere.”

Naposljetku, domaći Španjolci imali su dva izbora: pristati na muslimansku vlast ili “pobjeći u planine, gdje su riskirali glad i različite oblike smrti.” Pelagije, poznatiji kao Pelayo (685.-737. godine), rođak i “mačonoša” kralja Rodericka, koji je preživio Guadaletu, slijedio je obje strategije. Nakon bitke se povukao na sjever, gdje je muslimanska vladavina još uvijek bila slaba; tamo je naposljetku pristao postati vazalom Munniza, lokalnog muslimanskog poglavara. Putem malo “ratnog lukavstva”, Munnuza je oženio Pelayovu sestru — stvar na koju mačonoša “ni su kom slučaju nije pristao”. Nakon što je izrazio nezadovoljstvo zbog oduzimanja svoje sestre i prestao plaćati džizju (danak), muslimani su poslani “da ga izdajnički uhvate” i vrate natrag “vezanog u lancima”. Budući da se nije mogao boriti protiv nadolazeće gomile “jer su bili previše brojni”, Pelayo se “uspeo na planinu” i “pridružio onoliko ljudi koliko je u žurbi mogao skupiti.”

Tamo, u najdubljim udubljenjima planina Asturije — jedinog preostalog slobodnog mjesta, na sjeverozapadu Španjolske — okupljeni su kršćanski bjegunci proglasili Pelaya svojim novim kraljem; i rođena je Kraljevina Asturija.

“Čuvši to, kralj [muslimanski guverner Córdobe], potaknut ludim bijesom, naredio je vrlo velikoj vojsci iz svih krajeva Španjolske da krene u pohod” i baci nevjerničke pobunjenike na koljena. Napadačka vojska — nekih 180.000 njih, ako se može vjerovati kroničarima — opkolila je Pelayovu planinu. Poslali su Oppu, biskupa i/ili plemića koji je sad postao dhimmi, da ga urazumi na ulazu u duboku pećinu: “Ako čitava vojska Gota, nije mogla zaustaviti napad Ismaelita [kod Guadalete], koliko ćete se bolje moći braniti na ovoj planini? Meni se to čini teško. Umjesto toga, poslušajte moje savjete i odagnajte svoju dušu od ove odluke, kako biste mogli iskoristiti mnoge dobre stvari i uživati u partnerstvu Kaldejaca [Arapa].”

“Neću drugovati s Arapima u prijateljstvu, niti ću se pokoriti njihovoj vlasti”, odgovorio je Pelayo. Potom je pobunjenik iznio proročanstvo koje će se ispuniti tijekom gotovo osam stoljeća: “Zar niste čitali u božanskim spisima da se crkva Božja uspoređuje sa zrnom gorušice i da će ponovno uskrsnuti božanskim milosrđem? [Marko 4:30-32]”.




Dhimmi je potvrdio da je tako: bjegunac je nastavio: “Krist je naša nada da će se putem ove male planine, koju vidite, ponovno vratiti dobrobit Španjolske i vojske gotskog naroda. … Sad, stoga, vjerujući u milost Isusa Krista, prezirem ovo mnoštvo i ne zazirem od njega. Što se tiče bitke kojom nam prijetite, imamo zagovornika u nazočnosti Oca, to jest Gospodina Isusa Krista, koji nas može osloboditi od nekolicine ovih.” Rasprave su bile završene.

Na tom mjestu, kod Covadonge — što znači “Gospina pećina” — započela je bitka na dan 28. svibnja 722. godine. Pljusak kamenja zapljusnuo je muslimane na uskim prolazima, gdje njihova brojčana nadmoć nije imala nikakve koristi i samo je uzrokovala zbrku. Nakon toga, Pelayo i njegova skupina pobunjenika izletjeli su iz svojih pećina i skrovišta te napravili veliki pokolj među njima; oni koji su pobjegli od pokolja bili su praćeni i pokošeni od strane drugih, sad ohrabrenih, gorštaka. “Maurskoj moći bio je zadan odlučujući udarac… Napredujuća plima osvajanja je zaustavljena. Španjolci su prikupili srce i nadu u svom najmračnijem času: a san o muslimanskoj nepobjedivosti bio je slomljen.”

Nekoliko kasnijih muslimanskih kampanja — džihada — bilo je pokrenuto kako bi se osvojilo Asturijsko kraljevstvo, a “kršćani sjevera jedva su poznavali značenje počivanja, sigurnosti ili bilo kojih pogodnosti života.” Unatoč tome, gorušičino sjeme nije nestalo. “Vitalna iskra još je uvijek tinjala”, napisao je Edward Gibbon; “neki od nepobjedivih bjegunaca više su voljeli život siromaštva i slobode u asturijskim dolinama; odvažni gorštaci odbacili su robove kalifa.” Povrh toga, “svi koji su bili nezadovoljni maurskom vladavinom, svi koji su održali nadu kršćanskog preporoda, svi koji su prezirali Mahometa (Muhameda), sve ih je privlačio život siromaštva i slobode.”

Do sredine osmog stoljeća, “vitalna iskra” proširila se čitavim sjeverozapadom poluotoka; tijekom sljedećih stoljeća, različita kraljevstva, čija se jezgra identiteta svodila na kršćanski prkos islamu — kasnije manifestirana kao rekonkvista — proizašla su iz ovog gorušičinog sjemena. “Covadonga je postala simbolom kršćanskog otpora islamu i izvor nadahnuća onima koji će, riječima pripisanima Pelayu, postići salus Spanie, spasenje Španjolske.”

Nakon stoljeća brutalnih ratova, do 1492. godine oslobođen je posljednji djelić muslimanskog teritorija u Španjolskoj, Granada. I sve to dogodilo se zahvaljujući Pelayovom asturijskom gorušičinom sjemenu, posađenom gotovo osam stotina godina ranije u bitci kod Covadonge.

Usprkos važnosti ovog susreta za Španjolsku — on se redovito slavio, uključujući i 1918. godinu (na vrhuncu Španjolske gripe) s nazočnim španjolskim monarsima — on je gotovo nepoznat na Zapadu, žrtvovan na oltaru političke korektnosti i islamskih mitova o “zlatnom dobu”.

* Iako konsenzus trenutačno podržava datum 28. svibanj 722. godine, raniji povjesničari označili su 718. kao godinu bitke.