WALSH: Da li policajci ‘love crne muškarce’? Statistika kaže ne.

Matt Walsh

vosm via YouTube

U ovoj zemlji postoji epidemija policijske brutalnosti i tu brutalnost motivira rasizam. Crne Amerikance doslovno love rasistički bijelci, od kojih mnogi nose značke i pištolje. Crnim ljudima, osobito muškarcima, nije sigurno napuštati svoje domove zbog tolike rasprostranjenosti problema ubojitih, rasističkih policajaca.

Ovo je, manje-više, narativa koju mediji, Hollywood, aktivisti i Demokratska stranka (ali, naravno, ponavljam se) nemilosrdno i neumorno zabijaju u naše glave. S obzirom da ova narativa trenutačno potpaljuje nasilne rulje koje spaljuju naše gradove i raspliću tkivo civiliziranog društva, mislim da je prilično važno je li ona zapravo istinita ili nije. Čini se kako bi je pobliža inspekcija relevantnih statistika, zajedno s velikodušnom primjenom zdravog razuma, dovela u ozbiljnu sumnju.

Prva stvar koju bismo trebali istaknuti jest da policija ubija dvostruko više bijelih ljudi nego crnih ljudi u određenoj godini. Bijele žrtve ne dobivaju ni izbliza jednaku vrstu pažnje, ali one postoje i doista su brojnije od crnih žrtava. Zapravo, najnečuvenija policijska pucnjava u nedavnoj povijesti, i to daleko, jest ona koja je oduzela život bijelom muškarcu po imenu Daniel Shaver. Nenaoružani Shaver upucan je dok je bio na svojim koljenima u hodniku hotela, plačući i moleći za svoj život. Sve je zabilježeno na video snimci. Policajac koji ga je ubio nije bio osuđen za bilo kakav zločin.

Kad već govorimo o zastrašujućem videu, također postoji snimka koja je zabilježila posljednje trenutke života Tonyja Timpe. Timpa, bijeli muškarac, ugušen je do smrti tijekom uhićenja. Vikao je i molio za svoj život 30 puta prije nego je izdahnuo. Policijski službenici na mjestu događaja su se smijali i zbijali šale dok je ovaj na pločniku ležao mrtav. Timpin slučaj, baš kao i onaj Shavera, nikad nije privukao medijsku pokrivenost na razini one kod ubojstva Georgea Floyda ili Michaela Browna ili Freddieja Greyja ili bilo koje druge crne žrtve koja je postala opće poznato ime. Ali, ponovno, te bijele žrtve postoje i uvelike brojčano nadmašuju svoje crne kolege.

Neki će isticati da u zemlji postoji mnogo više bijelih ljudi nego crnih, stoga činjenica da oni predstavljaju više žrtava policijskih ubojstava nije iznenađenje i sama po sebi ne opovrgava narativu rasističke policije. To je očigledno istina. Ali osoba koja zagovara narativu rasističke policije mora imati nekakvo objašnjenje za Shavera i Timpu i stotine drugih bijelih žrtava.

Ako su sve ili većina žrtava upucane radi rasizma, zašto su upucane bijele žrtve? Kako god objasnite ovo potonje, kako znate da se isto objašnjenje ili kombinacija objašnjenja također ne odnosi na ovo prvo? Zašto pretpostavljamo rasizam za crne žrtve, dok za bijele žrtve pretpostavljamo bilo koji drugi broj objašnjenja? Ako postoji niz potencijalnih razloga zbog kojih bi policija mogla upucati bijelca (uključujući i da je bio agresor i da je njegova krivnja), kako možemo isključiti sve te razloge za ubijenog crnca? Možda je Timpa umro jer upleteni policajci nisu bili bigoti, već bezobzirni nasilnici koji nisu dovoljno cijenili ljudski život. Ako je to slučaj, kako možemo od samog početka diskvalificirati ovo objašnjenje kad je riječ o Georgeu Floydu? Ako policajci također ubijaju bijele ljude, kako se sama činjenica da je crnog muškarca ubila policija smatra dokazom o rasizmu, bez predstavljanja bilo kojih drugih dokaza?

Nadalje, ispitivanje statistika o policijskim interakcijama bez razmatranja statističkih podataka o kriminalu je statistički smiješno. Takve statistike pokazuju da crni ljudi počinjavaju neproporcionalan broj nasilnih zločina. To znači da će doći do neproporcionalne količine potencijalno neprijateljskih interakcija između policije i crnih osumnjičenika. Pravo je pitanje da li za crnu osobu postoji značajno veća vjerojatnost da će nepravedno biti ubijena u interakciji s policijom u odnosu na bijelu osobu. Čini se kako odgovor glasi ne. Kao što je nedavno istaknuto, na svakih 10.000 uhićenih crnih osoba zbog nasilnog zločina, ubijene su tri. Među bijelcima koji su uhićeni zbog nasilnog zločina, ta brojka iznosi 4 na 10.000. Ako gledamo na taj način, teško je podržati tvrdnju o epidemiji rasističke policije.




Isto tako, čini se relevantnim da ne postoji veća vjerojatnost da će bijeli policajci ubiti crnog osumnjičenika. Ova statistika u skladu je s činjenicom da su se mnoga poznata policijska ubojstva (Baltimore, na primjer) dogodila u gradovima koje vode crnci, s crnim gradonačelnicima i crnim šefovima policija te mnogo crnih policajaca. Ako u korijenu policijske brutalnosti leži rasizam i ako se crni muškarci doista love, onda bismo trebali vidjeti mnogo više brutalnosti i “lovljenja” u policijskim odjelima i gradovima s više bijelih policajaca te brojnijim bijelim dužnosnicima. Ali to nije ono što vidimo.

Također imajte na umu da za muškarce postoji mnogo veća vjerojatnost da će umrijeti u policijskoj pucnjavi od žena. Ovo nema nimalo smisla u teoriji bigotizma. Jesu li policajci mizandristi jednako kao što su i rasisti? Ili je vjerojatnije da će muškarce ubiti policija budući da počinjavaju više nasilnih zločina, što zauzvrat povećava vjerojatnost eksplozivne interakcije s policijom? Drugim riječima, je li moguće da je interakcija tijekom kriminalne aktivnosti, koja se događa neproporcionalno među širokim slojem stanovništva, ta koja diktira policijsku aktivnost, a ne puki animozitet?

Ako problem policijske brutalnosti utječe na bijele i crne ljude i ako on ustraje čak i pod crnim vodstvom, pa čak i od ruku crnih policajaca, onda mi se čini da trebamo tražiti drugačiji odgovor od “rasističkih policajaca koji love crni narod”. Ono što se dogodilo Georgeu Floydu i Tonyju Timpi bilo je neprihvatljivo i nečuveno i događa se prečesto. Ali također mislim da rasna narativa ponuđena kao objašnjenje ovog problema ignorira činjenice na terenu, nekoherentna je i prečesto je promiču huškači koje djeluju u lošoj vjeri i radi svojih vlastitih ideoloških ciljeva.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.