IBRAHIM: Draga Ilhan Omar: Razgovarajmo o policijskoj brutalnosti

Raymond Ibrahim

FrontPageMag

Dvije teme prožimaju veliki dio diskursa koji okružuje tekuće nerede: da je rasizam u Americi, osobito protiv crnaca, “sustavni”; i da je svaka primjena snage protiv “prosvjednika” — od kojih su mnogi jednostavno zločinci, pljačkaši i razbojnici koji su izašli na ulice kako bi iskoristili tragediju — još jedan dokaz više urođenog američkog rasizma i netolerancije.

Osoba koja savršeno utjelovljuje ove dvije točke je zastupnica Ilhan Omar (D-Minn.). U nedavnom intervjuu, tvrdila je da “živimo u zemlji koja uistinu već dugo vremena brutalizira Afroamerikance, od ropstva, do linčovanja, do Jima Crowa, do masovnih zatvaranja, a sad i policijske brutalnosti. ” Što se tiče buntovnika, oni “su terorizirani”, tvrdi Omar, “prisutnošću tenkova, prisutnošću Nacionalne garde i militarizirane policije.”

Odgovorimo na ove dvije optužbe za “brutalizaciju” i “teroriziranje” putem analogije — recimo, promatrajući kako se manjine tretiraju (uključujući vis-à-vis tenkova) u nacijama u kojima prevladava religija Omar, to jest, muslimanskim nacijama. Egipat je savršen primjer, budući da njegova nemuslimanska manjina, kršćanski Kopti, sačinjavaju otprilike isti postotak opće populacije kao što crnci čine u Americi: 15%.

Godine 2011., zbog non-stop napada na njihove crkve — bilo od lokalnih vlasti koje ruše “nelicencirane” crkve ili muslimanskih rulja koje spaljuju one priznate — egipatski kršćani održali su prosvjede u Masperu. Na bilo koji način — a osobito u usporedbi s onim što se sada događa u SAD-u — njihov prosvjed bio je uredan i miran. Uostalom, radio se o okončanju diskriminacije kršćana i njihovih crkava.

Egipatska vlada odgovorila je inicirajući ono što je postalo poznato kao “Masakr u Masperu“: poslala je trupe — uključujući snajpere — i tenkove na miroljubive prosvjednike. Naposljetku, hladnokrvno je ubijeno na desetke kršćana, od kojih su mnogi pregaženi i izmrcvareni tenkovima; stotine su ranjene. (Slučajno, sve što je Obamina Bijela kuća učinila u to vrijeme jest poziv na “suzdržavanje na svim stranama” — kao da je nenaoružana kršćanska manjina imala potrebe “suzdržavati” se protiv do zuba naoružane i agresivne vojske nacije.)

Masakr u Masperu predstavlja samo vrh ledenog brijega za egipatske kršćane, koji otvoreno doživljavaju diskriminaciju i progon na bezbroj načina, od ne dobivanja onih najboljih ili administrativnih poslova, pa sve do ubojstva od ruku kolega policajaca i vojnika zbog njihovog “nevjerništva”. To nije nimalo iznenađujuće, s obzirom da egipatski Ustav (Članak 2) jasno navodi da je “islam državna religija” i da je “islamski šerijat” — koji je inherentno diskriminatoran, ako ne i otvoreno neprijateljski, prema nemuslimanima — “glavni izvor zakonodavstva”.

Teška situacija egipatskih Kopta reprezentativna je za neprilike s kojima se suočavaju kršćani diljem muslimanskog svijeta — gdje su diskriminacija i otvoreni progoni sustavni, a da ne govorimo endemski. Ako sumnjate u ovo, pogledajte moju seriju članaka “Muslimanski progon kršćana” i svjedočite neprekidnoj diskriminaciji, progonu i pokolju koje — često u ime islama — počinjavaju “svakodnevni” muslimani, uključujući njihove vlade, protiv kršćana. Svako mjesečno izvješće — trenutačno ih je preko stotinu, sežu sve do srpnja 2011. godine — sadrži nekih desetak zločina, od kojih bi većina, da ih počine kršćani protiv muslimana, privukla 24-satno medijsko pokrivanje.




Usprkos svega toga — usprkos činjenice da su 38 od 50 nacija, koje progone i teroriziraju čak do 260 milijuna kršćana, islamske — neobično je što niti jedan musliman nije pokrenuo pokret “Christian Lives Matter” (kršćanski životi su važni).

Doista, da se vratimo na Ilhan Omar, njezina domovina Somalija se naširoko smatra trećom najgorom nacijom na čitavom svijetu u svom užasnom i ideološki vođenom pokolju kršćana (za usporedbu, Egipat se nalazi na 16. mjestu). A opet, umjesto da iskoristi svoj istaknuti položaj članice Kongresa kako bi privukla pažnju i pomogla nemuslimanima Somalije, zauzeta je projiciranjem onoga što njezina domovina čini svojim manjinama na Ameriku.

U međuvremenu, čini se kako Omar i mnogi drugi zaboravljaju da je samo zbog činjenice da američki Ustav ne temelji slobodu i jednakost na rasi ili religiji, ona — muslimanka iz Afrike — mogla postati članicom Kongresa. To je također razlog zašto su bezbrojni drugi crnci i ne-bijele manjine došli ovamo i ostvarili velike uspjehe i društvenu mobilnost; ovdje su svi jednaki pred zakonom.

Znači li to da je američko društvo savršeno, da ne postoji nimalo rasizma ili diskriminacije? Naravno da ne. Niti jedna nacija — zbog toga što niti jedan pojedinac — nije savršena. To samo znači da stvari ne mogu biti mnogo bolje od ovoga. One mogu postati samo gore — potencijalno mnogo, mnogo gore.