Ako ste mislili da je “ukidanje policije” — ili njegova umjerenija iteracija “oduzmite sredstva policiji” — samo nekakav glupi slogan koji novinari, budni akademici i ulizivački javni dužnosnici s plavim kvačicama objavljuju na Twitteru kako bi pokazali svoju podršku pokretu Black Lives Matter, onda ne držite korak s revolucijom.
Ovaj tjedan, gradonačelnik Los Angelesa Eric Garcetti najavio je da će grad srezati proračun policije za 100 do 150 milijuna dolara i umjesto toga taj novac “ponovno uložiti u crne zajednice i zajednice od boja”. Rezovi LA policije će činiti najveći dio sredstava od ukupno 250 milijuna dolara koja će se preusmjeriti na “zaustavljanje rasizma u našem gradu”, rekao je Garcetti. Kako će točno ti milijuni biti potrošeni ostaje nejasno, ali gradonačelnik ima na umu ulaganja u “radna mjesta, obrazovanje i liječenje”.
Nije sasvim jasno kako će rezanje sredstava policiji donijeti ozdravljenje gradu koji su zahvatile rasprostranjene pljačke i neredi i koji su prisilili Garcettija da prošli tjedan zatraži pomoć od Nacionalne garde u svrhu ponovnog uspostavljanja reda. Ali to pokazuje u kojoj je mjeri BLM uspio pretvoriti ono što je trebao biti samo idiotski hashtag na Twitteru u stvarnu politiku.
U Minneapolisu, gradu u kojem je George Floyd 25. svibnja umro u policijskom pritvoru, što je potaknulo prosvjede i nerede diljem nacije, Odbor za parkove i rekreaciju Minneapolisa raskinuo je u četvrtak ugovor s gradskom policijom nakon sličnog poteza gradskog školskog okruga. Sveučilište Minnesota, muzeji i ostala mjesta su također djelom ili potpuno prekinuli veze s gradskom policijom.
To znači da parkovi više neće koristiti osoblje gradske policije na događajima u parku, a policija parka više neće odgovarati na zahtjeve za pomoć gradske policije. To znači da u javnim školama više neće biti policijskih službenika. To znači, općenito, manje policajaca koji obavljaju policijski posao širom grada.
Neki u Minneapolisu žele ići još i dalje. Ovaj tjedan, zastupnica Ilhan Omar podržala je ideju o raspuštanju policijske uprave Minneapolisa, ideju koju je predložio član Gradskog vijeća Minneapolisa koji želi “preispitati što znači javna sigurnost” i “ponovno uložiti u kulturnu kompetenciju i obuku za mentalno zdravlje, deeskalaciju i rješavanje sukoba.”
BLM aktivisti slave ovaj razvoj događaja — to je dugo bio jedan od njihovih temeljnih zahtjeva — ali jednako slave i ljudi poput Briana Fallona, bivšeg glasnogovornika Ministarstva pravosuđa i kampanje Hillary Clinton 2016. godine, kao i navodno umjerenih članova think tankova poput Willa Wilkinsona iz Niskanen centra, koji je bez imalo ironije tweetao da će “zajednice koje sa svojim porezima više ne moraju financirati policiju kupiti drugi oblik odgovornije sigurnosti.”
Fallon i Wilkinson i ostali poput njih čine se u potpunosti nesvjesni da su ti drugi oblici sigurnosti — mafija, karteli, naoružane milicije — daleko manje odgovorni od policije. Ako želite znati kako izgleda takav oblik sigurnosti, pogledajte Irak ili Somaliju ili Libiju.
Ono što učimo iz tih mjesta je da će ljudi koji nemaju zaštitu policije tražiti zaštitu od koje god skupine koja drži moć, zbog čega čak i sad možete vidjeli kako vlasnici tvrtki čije su trgovine opljačkane i spaljene izražavaju podršku BLM-u i tekućim prosvjedima. Oni često jednostavno žele uspostaviti svoje bona fide i osigurati se protiv budućeg uništavanja imovine nasilne rulje. Oni se boje, ali oni također znaju tko drži moć u njihovoj zajednici i stoga reagiraju racionalno. BLM posteri u njihovih trgovinama bi zapravo mogli govoriti: “Molim vas, nemojte uništiti moj posao, reći ću i učiniti što god želite.” To je ono što se događa kad policija odstupi. To nije novost, to je stara stvar.
Kao što su i predvidljivi odgovori bogatih elita. Bogati se ne moraju brinuti zbog rulje. Oni mogu unajmiti svoju vlastitu zaštitu, zbog čega vidite celebrityje poput Johna Legenda i Natalie Portman kako potpisuju pisma za oduzimanje sredstava policiji. Oni će biti sigurni u svojim ograđenim zajednicama, zaštićeni privatnim zaštitarima bez obzira na to što se događa na ulici. Obični ljudi, osobito žene u manjinskim zajednicama, bit će prvi koje će se naći žrtava onih koji preuzmu moć u odsutnosti policije — isti oni ljudi za koje te elite tvrde da se zalažu.
A u međuvremenu, novinari na Twitteru će se ispričavati zbog toga što se nisu dovoljno brzo probudili, kao što su to ovaj tjedan učinili Voxovi Zach Beauchamp i Matthew Yglesias kad su se usudili dovesti u pitanje logiku u pozadini “ukidanja policije”.
To nisu pozivi na reformu policije, kako bi se izvršile bilo koje potrebne promjene u vezi stvari poput zakona o kvalificiranom imunitetu ili privilegijama policijskog sindikata — promjene koje bi donijele stvarnu razliku i učinile policiju odgovornijom. Takve reforme uživaju široku podršku javnosti i mogle bi se usvojiti kad bi lokalni dužnosnici bili spremni suočiti se s policijskim sindikatima.
Ali pozivi na ukidanje policije se ne rade o policijskoj reformi. Oni se ne rade o borbi za dostojanstvo i jednakom tretmanu prema crnim Amerikancima. Oni se ne rade o zaustavljanju nasilja i nereda koji su zahvatili naše gradove. One se ne rade o očuvanju ili obnovi otvorenog i liberalnog društva.
Umjesto toga, oni se rade o moći. A kad se jednom policija makne s puta, oni koji su pozivali na njezino ukidanje namjeravaju je iskoristiti.
