WALSH: Ne, Amerika nije izmislila ropstvo

Matt Walsh

atkinsoncenter.org

Demokratski senator Tim Kaine dokazao je da milenijalci nisu jedini koji nikad nisu pročitali knjigu iz povijesti nakon što je ovaj tjedan na podu Senata osudio američko izumljivanje ropstva.

Kain je rekao: “Sjedinjene Države nisu naslijedile ropstvo od nikoga; mi smo ga stvorili”, navodeći 1619. godinu kao naše navodno stvaranje ropstva, 150 godina prije osnivanja Sjedinjenih Država.

Najvelikodušnija interpretacija ove naizgled nekoherentne opaske jest da su Sjedinjene Države “stvorile” ropstvo u Sjedinjenim Državama. To bi, naravno, moglo biti istinito, ail prema istoj logici mogli bismo reći da su Sjedinjene Države stvorile kotač, navodnjavanje, poljoprivredu i kinesku hranu, budući da niti jedna od tih stvari nije postojala u Sjedinjenim Državama prije nego su postojale Sjedinjene Države. Drugim riječima, američku verziju svih tih stvari su stvorile Sjedinjene Države. Točna izjava, ali također bizarno suvišna i nepotrebna.

Ona očiglednija i izravnija interpretacija jest da Tim Kaine vjeruje, ili barem želi da vjerujemo, kako su instituciju samog ropstva osmislili i implementirali Amerikanci. Doista, čini se da su mnogi u ovoj zemlji pod tim dojmom, osobito sveučilišni studenti. Zapravo, sveučilišni profesor proveo je anketu među studentima o njihovom znanju iz povijesti i pronašao da ogromna većina drži ovo isto uvjerenje: ropstvo je jedinstveno za našu zemlju i mi za njega snosimo gotovo svu krivicu.

To je poruka koju jasno i glasno šalju rulje koje ruše statue i BLM aktivisti koji zahtijevaju da bijeli ljudi kleknu i ispričaju se te ljevičari koji degradiraju zapadnu civilizaciju i njezina dostignuća. Bijeli zapadnjaci, govori se, imaju jedinstveni razlog za ispriku. Oni su potomci najvećih negativaca u povijesti. Bilo kakva rasprava o povijesnim zločinima trebala bi započeti i završiti s njima.

Sve ovo je, naravno, glupost. Kao prvo, nitko nije odgovoran za postupke svojih predaka, a jedan čovjek se ne može i ne bi trebao ispričati drugome čovjeku za događaje koji su se dogodili prije nego su se i jedan i drugi rodili. Ispričati se za nešto znači preuzeti odgovornost za to, ali vi očigledno ne može preuzeti odgovornost za stvari koje su se radile u vrijeme kad vi zapravo niste postojali. Možemo razgovarati o naslijeđu tih događaja i kako oni još i danas utječu na ljude, ali nitko uključen u taj razgovor nema bilo kakvog razloga za krivnju ili kajanje. Empatija i razumijevanje su jedna stvar i to dobra, ali ne postoji ništa dobroga u padanju na koljena i moljenju za oproštenje za akcije koje nikada niste poduzeli i odluke koje nikada niste donijeli. To je, u najboljem slučaju, performativno samokažnjavanje. U najgorem slučaju, to je pokazatelj iskrenog i obmanjujućeg samopreziranja. U oba slučaja, to nije zdravo.

Je li ropstvo u Sjedinjenim Državama ili kolonijama bilo brutalnije i nehumanije od ostalih iteracija ove prakse? Ponovno, ne. Bilo je brutalno i nehumano, ali teško bi bilo tvrditi da je bilo, moralno, gore od bilo kojeg uobičajenog oblika ropstva širom svijeta. Na primjer, u subsaharskoj trgovini robova, uspostavljenoj otprilike 1.000 godina prije osnutka Sjedinjenih Država, mladi dječaci su rutinski kastrirani i potom prodani na prisilan rad u Aziju, na Bliski istok ili unutar same Afrike. Vrijedi napomenuti da ropstvo u Africi nije u potpunosti ukinuto sve do 1981. godine.

Možemo li barem okriviti Amerikance ili Europljane zbog dovođenja ropstva u Sjevernu Ameriku? Ponovno, ne. Ropstvo je bilo uobičajeno u Amerikama davno prije pojave europskim doseljenika. Plemena američkih Indijanaca porobljavala su jedna druge, često osvajanjem i zarobljivanjem. Oni koji žele prikazati ropstvo kakvo su prakticirali Europljani znatno lošijim od drugih njegovih oblika često će tvrditi da je ropstvo Indijanaca bilo humanije i manje trajno. To bi u nekim slučajevima moglo biti točno, ali zasigurno ne u svim. U Mesoamerici, rob bi često okončao svoje ropstvo u ritualističkom klanju kao ljudska žrtva, što je stotinama godina bila rasprostranjena praksa u toj regiji.




Narod Chimua u modernom Peruu izvršio je najgore masovno žrtvovanje djece koje se ikad dogodilo na Zemlji, koliko nam je poznato. Poklano je više od 140 djece, vjerojatno tako što su im srce izrezali iz grudi dok su još uvijek bili živi. U jednoj drugoj osobito jezivoj epizodi, Azteci su u razmaku od samo četiri dana ubili i raskomadali 84.000 ljudskih žrtava kako bi posvetili novi hram. Ovo je lako jedan od najgorih slučajeva masovnog pokolja koji je izvršen bilo gdje, u bilo kojem trenutku u povijesti, a Azteci su to izveli bez uporabe modernog oružja. Istina, nisu sve ove žrtve bili robovi, ali poanta je u tome da to nije bila civilizacija u kojoj su brutalnost i nehumanost predstavljale nepoznanicu.

Zapravo, Indijanci su također sudjelovali u afričkom ropstvu. Do vremena Građanskog rata, 15% Cherokee stanovništva sastojalo se od crnaca. Indijanska plemena mogla su, također, biti prilično brutalna prema svojim crnim robovima. U jednom takvom slučaju, crna ropkinja po imenu Lucy optužena je za ubojstvo, da bi je potom bijesni članovi plemena Choctaw živu zapalili.

Ne tvrdim da je ropstvo koje su bijeli Amerikanci prakticirali “manje loše” samo zato što su to radili svi ostali. Ropstvo u Americi je užasna grozota, zbog čega slavimo aboliciju — aboliciju koja je došla 90 godina nakon formiranja zemlje. Sjedinjene Države su, kao nacija, imale legalno ropstvo manje od jednog stoljeća. Za usporedbu, Kina je prakticirala ropstvo 3.000 godina i službeno ga ukinula tek u 20. stoljeću, iako ono neslužbeno postoji i danas. Ovo, ponovno, ne umanjuje brutalnost američkog ropstva niti ublažava zlo te institucije. Ali pokazuje da je isključiva usredotočenost na ropstvo u Americi i inzistiranje na tome da bijeli Amerikanci imaju urođenu jedinstvenu krivnju zbog njega jednostavno pogrešno.

Ako ikad dođe vrijeme kad ćemo biti spremni voditi zrelu, iznijansiraju raspravu o ropstvu, rasizmu i njihovoj ostavštini u modernom dobu, željno ću sudjelovati u njoj. Uostalom, ne možemo razumjeti gdje se nalazimo ili predvidjeti kamo idemo, sve dok ne znam gdje smo bili. Ali ta je rasprava jedino moguća i vrijedna truda ako gledamo na povijest kroz širu leću, razumijevajući kontekst institucija i stavova koja danas s pravom ocrnjujemo. Ako smo već od početka zaključili da, što god se dogodilo u povijesti, bijeli ljudi moraju biti posebno loši, a zlo koje su počinili mora biti jedinstveno njima, onda to nema nikakvog smisla. Mi ne možemo voditi bilo kakvu raspravu. Mi smo poput djece koja stvarnost pretvaraju u crtić.

Ali ako smo kao vrsta spremni iskreno gledati na našu povijest i vidjeti da smo svi potomci duboko manjkavih ljudskih bića, koji su često bili brutalni i puni predrasuda i koji, sve donedavno, nisu imali koncept urođene ljudske jednakosti i malo predodžbe o rasnoj toleranciji, ali koji su se također silno mučili, napravili velike žrtve i postigli velike stvari za naše dobro, onda se možda konačno može održati plodan dijalog.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here