WALSH: Bijela privilegija je mit. Evo kako privilegija doista funkcionira u Americi.

Matt Walsh

Shelby Lee Adams

Prije nekoliko mjeseci, regija u našoj zemlji bila je opustošena velikim poplavama. Čitava susjedstva završila su pod vodom. Snimke oštećenja izgledaju gotovo biblijskih razmjera. Ali vjerojatno niste čuli za ovu prirodnu katastrofu, a razlog zašto niste čuli jest vjerojatno taj što se ona dogodila u Istočnom Kentuckyju.

Mnogi od domova uništenih u ovoj katastrofi bile su kamp-prikolice. Mnoge od pogođenih zajednica bili su siromašni ruralni gradovi. Nedaće koje su pretrpjeli ljudi u ovim područjima vrlo rijetko privlače pozornost bilo koga izvana, što je osobito nečuveni previd s obzirom na brojnost njihovih nedaća.

Devet od najsiromašnijih okruga u zemlji smješteni su u Istočnom Kentuckyju. Gotovo polovica stanovnika okruga Owsley živi ispod granice siromaštva. Diljem čitave regije Apalačija, stopa siromaštva doseže gotovo 20 posto s prosječnim prihodom od samo 37.000 dolara. Pogledajte fotografije siromaštva u Apalačiji i morat ćete se podsjetiti da su to slike Amerikanaca u 21. stoljeću, a ne ljudi u trećem svijetu ili pionira iz 1800-ih godina.

Godine 2014., New York Times Magazin sastavio je popis mjesta u državi s najgorom kvalitetom života. Prema njihovoj računici, Istočni Kentucky drži primat kao apsolutno najgore mjesto za život.

Tim iz The Upshot, Timesovog odjela za analizu podataka, sastavio je šest osnovnih metrika kako bi dao sliku kvalitete i dugovječnosti života u svakoj državi nacije: uspjeh u obrazovanju, prihod kućanstva, stopa nezaposlenosti, stopa invalidnosti, očekivani životni vijek i stopa pretilosti. Ponderirajući svaki podjednako, šest okruga rudarskog područja istočnog Kentuckyja (Breathitt, Clay, Jackson, Lee, Leslie i Magoffin) svrstalo se među najgorih 10.

Okrug Clay, na posljednjem mjestu, mogao bi lako biti u nekoj drugoj zemlji. Tamošnji srednji dohodak kućanstva jedva se drži iznad granice siromaštva, na 22.296 dolara i tek je neznatno iznad polovice prosjeka nacije. Samo 7,4 posto stanovništva ima završen prvostupnički studij ili više. Stopa nezaposlenosti je 12,7 posto. Stopa invaliditeta je gotovo jednako visoka i iznosi 11,7 posto. (Širom zemlje, ta brojka iznosi 1,3 posto.) Životni vijek je šest godina kraći od prosjeka. Možda povezano s tim, gotovo pola okruga Clay je pretilo.

S obzirom na ove brojke, stopa samoubojstava u Apalačiji, koja je 17 posto viša od nacionalnog prosjeka, ne bi trebala predstavljati iznenađenje. Kriza opioida je također pogodila regiju teže nego vjerojatno bilo gdje drugdje, što je jedna sitnica o Apalačiji koju većina ljudi u zemlji vjerojatno već zna.

Iznosim sve ovo jer mi se čini relevantnim u vezi trenutačnog razgovora o “bijeloj privilegiji”. Govore nam da privilegija od samog rođenja nagrađuje svu bijelu djecu, zahvaljujući pigmentu njihove kože. Ali u kojem je smislu, točno, bijelo dijete u kamp-prikolici s majkom ovisnom o metamfetaminima i ocem koji je počinio samoubojstvo i koje ima najgori životni standard u zemlji i čiji je životni vijek značajno kraći od većine svih drugih, privilegirano? Kakvo dobro mu je donijela ta privilegija? Kako je može unovčiti? Kad će vidjeti njezine prednosti?

On zasigurno nije ekonomski privilegiran. On nije privilegiran s dobrim obrazovanjem, dobrom zdravstvenom skrbi, dobrim standardom života, dobrim smještajem, dobrim mogućnostima na zaposlenje. On se nalazi na samom dnu u svim tim područjima. On je “sustavno” privilegiran? Kako to? Koji sustav mu, točno, pogoduje i na koji način? Činilo bi mi se — i siguran sam da se njemu čini još više — da su ga zaboravili i napustili svi sustavi, svuda.

Hoće li mu bijela koža garantirati bolji tretman od policije? Ne vidim dokaza da policajci primjenjuju blaži pristup parkovima s kamp-prikolicama infestiranima zločinom nego je to slučaj sa siromašnim gradskim četvrtima infestiranima zločinom. Hoće li mu bijela koža pomoći u razgovoru za posao? Stopa nezaposlenosti u siromašnim bijelim područjima sugerira drugačije. Osim toga, čini se malo vjerojatnim da je većina poslodavaca pristrana u korist siromašne djece iz kamp-prikolica s jakim regionalnim naglascima.




Tvrdnja o univerzalnoj bijeloj privilegiji ne pije vodu ako pogledamo — da posudim progresivnu frazu — proživljeno iskustvo mnogih bijelih ljudi. Istina je da iskustva mnogih crnih ljudi u gradu podupiru ideju o bijelog privilegiji, ali to je zato što njihovo iskustvo uspoređujemo s bijelcima iz predgrađa koji žive u obiteljskim kućama s garažama, ograđenim dvorištima i košarkaškim obručima na prilazu. Ako usporedimo njihova iskustva s osiromašenim bijelcima koji žive u parkovima s kamp-prikolicama infestiranima drogom, odjednom pitanje “privilegije” nije toliko doslovno ili figurativno crno i bijelo.

Isto je i na drugom kraju spektra. Usporedite dvoje različitih ljudi različitih rasa koji žive u istim povoljnim okolnostima i bit će mnogo teže reći tko ima više privilegija u odnosu na drugog. To je zato što istinske privilegije u modernom društvu nisu izravno povezane s rasom. Ekonomska privilegija je stvarna — ima smisla reći da je dijete rođeno od bogatih roditelja “privilegirano” — ali jasno je da biti bijelac nije garancija ove privilegije.

Na onoj dubljoj i važnijoj razini, djeca rođena u brižnim, stabilnim domovima s dva roditelja su privilegirana. To je doista najznačajnija privilegija koja se može dati osobi i najbolja obrana od siromaštva, zlouporabe droga i svih ostalih gore spomenutih društvenih bolesti. Nije slučajno da su sukobi u obiteljima česti u područjima koja pate od nedostatka ekonomske privilegije. Ta dva problema hrane jedno drugo u ultimativnom začaranom krugu.

U crnim zajednicama, stopa nedostatka očeva u obitelji iznosi katastrofalnih 70 posto. U Apalačiji, obiteljsko je nasilje toliko endemično da se trećina svih hospitalizacija povezana s “nasiljem intimnih partnera” (zlostavljanje partnera ili supružnika) događa u toj regiji zemlje. Dijete koje odrasta bez oca ili u domu opsjednutim obiteljskim razmiricama, bit će u mnogočemu duboko hendikepirano, ali ti hendikepi neće imati ništa s njegovom rasom. Na isti način, dijete koje odrasta s dva roditelja u brižnim i stabilnom braku, koji brinu o njegovom obrazovanju i njegovom moralnom oblikovanju, imat će mnoge izvanredne prednosti koje, iako se često pripisuju rasi, zapravo nemaju nikakve veze s njegovom bojom kože. Ako doista želimo shvatiti privilegiju i vidjeti da je više djece blagoslovljeno s njezinim beneficijama, onda moramo prestati gledati na to pitanje kroz usku rasnu leću.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here