WALSH: Rulja pokušava uništiti Ameriku zbog zamišljene potlačenosti. Evo zašto.

Matt Walsh

FNTV via YouTube

Kongresnica Ilhan Omar izjavila je tijekom jučerašnje tiskovne konferencije da američki “sustav ugnjetavanja” mora biti “demontiran”. Ona je kao počinitelje tog ugnjetavanja identificirala naš politički i ekonomski sustav, kao i sustav kaznenog pravosuđa.

Slušajući Omar kako iznosi jedan od svojih karakterističnih solilokvija o našoj zloj i opresivnoj zemlji, postavlja se pitanje kakvo je to točno ugnjetavanje o kojem govori? Tko se ugnjetava i na koji način se ugnjetava?

Omar nije jedina koja oslikava ovakvu distopijsku sliku našeg društva. To je poruka koju slušamo od čitave ljevice — od prosvjednika i izgrednika, od Hollywooda, od akademije, od medija. Uzmite ovaj članak koji je objavio Teen Vogue, koji tvrdi da su Sjedinjene Države “po svim indikacijama, više posvećene smrti, pokoravanju i bijedi nego životu, slobodi i potrazi za srećom”. Kako bi dokazala poantu, autorica (koja, za zapisnik, na Twitteru koristi nadimak @SatansJacuzzi) ističe nedavna, ali nepovezana ubojstva dviju žena. Napravljen je nejasan pokušaj povezivanja njihovih smrti s rasizmom. Ali ono što Sotonski Jacuzzi zaboravlja spomenuti jest da su obje žene ubili crni muškarci.

Zašto autorica nije koristila korisnije i relevantnije primjere crnih žena koje su ubili bijeli muškarci? Vjerojatno zbog toga što su takvi slučajevi izuzetno rijetki. Usprkos tome što je Amerika, kako članak navodi, “ogromna tapiserija smrti”, činjenica je da bijeli ljudi rijetko ubijaju crne ljude. Obrnuto je također istina. Kao što FBI statistike pokazuju, ogromnu većinu crnaca ubijaju crnci, a bijelce bijelci. Međurasna ubojstva se događaju, ali vrlo rijetko, a rijetka ubojstva crnih-na-bijele su dvostruko češća od obrnutog slučaja.

A ljudi svejedno marširaju ulicama s natpisima na kojima vrišti “Prestanite nas ubijati”. Pisac Atlantica je bio specifičniji, rekavši: “Želim da nas bijeli ljudi prestanu ubijati.” Trebali bismo vjerovati da rasistički bijelci love i ubijaju crne ljude na ulicama, ali ova epidemija rasnog nasilja je gotovo u potpunosti zamišljena. To je fabula koja se uvijek iznova prepričava, iz svih dijelova društva, sve dok se ljudi ne uvjere u to samo silom čistog ponavljanja.

Čak se i McDonald’s uključio u to. Lanac brze hrane nedavno je tweetao video “trans žene” koja moli javnost da ih “prestanu ubijati”. Ponovno, ta molba nije potrebna. Navodni problem anti-trans nasilja je još jedan mit. Trans ljudi se ubijaju — jednako kao što se ubijaju ljudi iz svih skupina, s obzirom na to da smo smrtna bića koja žive u ljudskom društvu — ali gotovo sva ubojstva povezana su s obiteljskim nasiljem, prostitucijom ili drogom. Netrpeljivost rijetko ima bilo kakve veze s tim.

McDonald’s nije sam u tome. Veliki broj najvećih i najbogatijih korporacija u Americi prihvatilo je krajnje lijeve govorne točke Black Lives Matter i odradio svoj dio u širenju dezinformacija javnosti, što nije baš ono što biste očekivali u zemlji koja je navodno posvećena ugnjetavanju i istrijebljenju rasnih manjina. Doista, korporacije su toliko čvrsto na strani navodnih “ugnjetavanih” da je Colin Kaepernick uspio pretvoriti svoje ugnjetavanje u višemilijunska partnerstva s tri velike korporacije. On sad ima pogodbe s Disneyjem, Nikeom i Netflixom. Ne previše loša vrsta progona, ako ga uspijete pronaći.




Nije svaka navodno potlačena osoba bogata i (neopravdano) obožavana kao Kaepernick. Ali, statistički gledano, gotovo svi u ovoj zemlji su bogatiji, slobodniji i žive u većoj udobnosti od gotovo svih ostalih koji su ikad živjeli na kugli zemaljskoj u bilo kojem trenutku u povijesti, u bilo kojem mjestu na svijetu. Svi mi uživamo u neviđenoj količini slobode i luksuza. Neki od nas više od drugih — ne možemo biti svi privilegirani poput Colina Kaepernicka — ali čak i oni s najnepovoljnijim ekonomskim položajem u našem društvu još uvijek imaju slobode i raskoši nepoznate siromašnima i podjarmljenima drugdje na planeti i tijekom povijesti. Ništa od svega ovoga ne znači da bismo trebali biti bezbrižni ili prihvatiti stvarnu nepravdu kad se ona dogodi, ali morate se zapitati zašto bismo sad, od svih vremena i ovdje, od svih mjesta, trebali promatrati zaluđene rulje koje pale gradove i pozivaju na demontiranje sustava koji ih je prvenstveno učinio povijesno sigurnima i udobnima.

Mislim da je odgovor leži u tome što je borba osnovna ljudska potreba. Ljudi, ispada, moraju imati nešto protiv čega će se boriti, nešto što će nadvladati. Ljudima je čak nužno i patiti — barem u onim upravljivim dozama. Ono što ne možemo raditi jest sjediti mirno, uživati u našim udobnostima i napominjati lakoću s kojom sve to posjedujemo. Mi ne možemo biti sretni na taj način. Dekadencija nije baš toliko zabavna ili ispunjujuća koliko smo mislili da će biti. Nama je potrebna borba nekakve vrste, ali u modernom društvu u ponudi ne postoji previše oblika borbi. Dakle, moramo sami stvoriti jednu.

Postoje dva načina za to: zdravi i nezdravi način. Zdravi način je pokušati raditi konstruktivne i smislene stvari koje su teške i zahtijevaju žrtvu. Najočitiji i najvažniji primjer toga je osnivanje obitelji. Osnivanjem obitelji vi činite svoj život znatno kompliciranijim, ali u toj pogodbi dobivate ljubav, smisao, svrhu i bijeg od usamljenosti.

A onda su tu i oni manji poduhvati, male stvari koje ljudi čine kako bi učinili život malo težim nego što bi on trebao biti. Vrtlarstvo, lov, ribolov, popravljanje vlastitog vodovoda, promjena vlastitog ulja, spremanje jela od nule, itd. Moderno društvo je osiguralo mnogo jednostavnije načine za postizanje praktičnih koristi svih ovih vrsta stvari, ali mi ih svejedno radimo, budući da to zahtijeva trud, a zdravi ljudi pronalaze vrijednost u uloženom trudu. To je rad u velikoj mjeri radi samog sebe.

Dakako, bilo je vremena — zapravo, tijekom većeg dijela ljudske povijesti — kad ljudi nisu imali drugog izbora i morali su raditi sve na onaj teži način. Ako ste željeli nešto pojesti, morali ste to uzgojiti, ubiti ili uloviti. A primjećujemo da su u tim vremenima ljudi rijetko marširali ulicama zbog nekakvog zamišljenog ugnjetavanja. Oni su imali svoju borbu. Oni su je živjeli svaki dan. Nije bilo potrebe stvoriti nove za sebe. Budući da svaka druga ljudska potreba nije bila automatski zadovoljena, ljudska je potreba za borbom uvijek bila zadovoljena.

No, što se događa kad netko odbija sve plodne i konstruktivne izlaze za zadovoljavanje ove potrebe? Tada pribjegavaju kompleksima samomučeništva i progona. Za mnoge ljude, ovo znači nasumično uništavanje svojih odnosa, stvaranje drame tamo gdje ona nije potrebna i uvjeravanje samog sebe da je svima namjera da te se dočepa. Oni rastu na tračevima, zavisti i osjećajima osobne uvrede i ozljeda. Vjerojatno će posvuda pronaći izdajice, varalice, lažljivce i lažne prijatelje, budući da je to način na koji vide svijet; to je borba koju su napravili sebi samima. “Zašto ne mogu pronaći iskrenog muškarca”, naricati će žena ovakve vrste. Odgovor je da može naći iskrenog muškarca, ali ona to ne želi. Ona je pronašla značenje u svojoj proizvedenoj borbi i ona je ne želi pustiti.

Prosvjednici se nalaze u tom kampu, radeći verziju te iste stvari. Oni ispunjavaju svoju potrebu za borbom izmišljajući složene mitologije o ugnjetavanju i progonu. Oni uvjeravaju sami sebe da se bore za svoje živote protiv ubojitih rasista i opresivnih bigota koji vrebaju iza svakog ugla. Sve to je halucinacija, fatamorgana za ljude čija ih je sloboda i luksuz učinila žednima za borbom onako kako čovjek u pustinji žudi za vodom. Ali fatamorgana ili ne, oni će se držati nje i neće dopustiti miješanje niti jedne činjenica ili statistike. Oni su odlučni osvetiti se Americi, čak i ako im Amerika nikad nije učinila ništa osim što im je pružila gotovo sve što su ikad željeli ili trebali. Ironija je u tome da ako uspiju, ako zapravo sruše ovu zemlju, demontiraju je, luksuz i sloboda će nestati i oni će konačno dobiti autentičnu verziju ugnjetavanja koje toliko očajnički žele.

A jednom kad je dobiju, na brzinu će odlučiti da je zapravo ne žele. Ali tada više neće imati izbora. Sve što će moći učiniti jest leći u krevet koji su si sami napravili.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here