IBRAHIM: Od ‘progresivca’ do ‘rasista’: Kako islamo-ljevica iskorištava Thomasa Jeffersona

Raymond Ibrahim

Prije nego je “progresivna” ljevica počela rušiti američke spomenike, pokušala je koristiti imena Očeva osnivača u svoju korist.

Stoga, za Baracka Obamu, “islam je utkan u tkaninu našeg društva od njegovog osnivanja”. Glavni “dokaz” ove dubiozne tvrdnje je taj da je Thomas Jefferson, čije statue ruše, posjedovao Kuran. Ta jednostavna činjenica navodno “demonstrira da smo od samog početka naše zemlje imali ljude koji su bili vizionari, koji su bili religiozno tolerantni, koji su vjerovali da znanje i mudrost mogu biti prikupljeni iz bilo kojeg izvora, uključujući i Kuran”, ponosno je objavio Keith Ellison prije polaganja zakletve u Zastupničkom domu na Jeffersonovom Kuranu.

Desetljeće kasnije, u siječnju 2019. godine, Rashida Tlaib, još jedna muslimanka izabrana u Zastupnički dom, najavila je da će i ona položiti zakletvu na Jeffersonovom Kuranu. “To je važno jer puno Amerikanaca ima taj osjećaj da je na neki način islam stran američkoj povijesti”, rekla je Tlaib. “Muslimani su tamo bili od početka… Neki od naših očeva osnivača znali su više o islamu nego to znaju neki od sadašnjih članova Kongresa”, dodala je, implicirajući da su svi njezini kolege kritični prema islamu pećinski ljudi niskih obrva u odnosu na osnivače navodno “otvorenog uma”.

Slično tome, prema Denise Spellberg, autorice Kuran Thomasa Jeffersona: Islam i Osnivači, islamska sveta knjiga “bila je doista bestseler” u ranoj Americi. “Korištenjem Jeffersonovog Kurana”, rekla je o već spomenutim muslimanskim političarima, “oni potvrđuju činjenicu da islam ima dugu povijest u Sjedinjenim Državama i da je u stvari američka religija”.

Koliko je bilo što od ovoga istinito? Gotovo ništa.

Za početak, Jeffersonov Kuran je izrađen u uobičajenim okolnostima: kako bi razumio i samim time bolje odolijevao drevnom europskom neprijatelju. Doista, od prvobitnog kršćanskog kontakta — ili bolje reći sudara — s muslimanima u sedmom stoljeću, “nevjernici” su se uvijek okretali Kuranu za odgovore kako bi razumjeli o čemu se sav taj posao oko “džihada” radi.

Počevši od Ivana iz Damaska (rođen oko 675. godine) — koji je zaključio da “postoje mnoge druge nevjerojatne i prilično smiješne stvari u ovoj knjizi za koju se [Muhamed] hvali da mu je poslana od Boga” — pa sve do modernog doba, nemuslimani, osobito kršćani i Europljani, postigli su nepokolebljivi konsenzus: da je Kuran, ta “najjadnija i najnespretnija mala knjiga Arapa Muhameda”, ne samo promicao mržnju i nasilje, već je bio ispunjen “ružnom i vulgarnom prljavštinom”, uključujući prikazivanje raja kao “seksualnog bordela” za one koji umru vodeći džihad, da citiram Nikitu Bizantskog, koji je posjedovao i pomno proučio kopiju islamske svete knjige.

Čak je i prvi prijevod Kurana na engleski jezik (na temelju francuskog prijevoda) nastao u vrijeme kad su muslimani Sjeverne Afrike (“Berberi”) terorizirali gotovo svaki kutak Europe i porobili najmanje 1,25 milijuna Europljana. Od 1627. do 1633. godine, Lundy, otok na zapadnoj obali Britanije, čak je bio okupiran od strane islamskih trgovca robovima, odakle su po volji napadali i pljačkali Englesku i Irsku.

U tom kontekstu, motiv Alexandra Rossa, prevoditelja ovog prvog Kurana na engleskom jeziku (objavljenog 1648. godine), bio je u tome da “promatrajući svoje neprijatelje u njihovom punom tijelu, morate se bolje pripremiti za susret i, nadam se, savladati ih”. Nastavio je:

Stalno se vode ratovi i još će ih biti između nas. To se tiče svakog kršćanina kojeg vodi savjest, da ispita uzrok i da istraži razloge ovog rata [kao što se navodi u islamskoj svetoj knjizi].

Što se tiče Jeffersonovog Kurana — prvog engleskog prijevoda napravljenog izravno s izvornog arapskog (1734.) — njegov prevoditelj, George Sales, zabilježio je u svom uvodu “nesreće koje su mnogim nacijama donijela osvajanja” islama, što je pomoglo “razlogu sve odvratnosti s kojom se spominje Muhamedovo ime”. Nadalje, on moli “providnost” da “rezervira slavu za njegovo [Kuranovo] svrgavanje”.




Čak i Smithsonian, u tipičnom članku kojem je namjera bila staviti “progresivno” svjetlo na stvari, priznaje da je “Jefferson kupio ovu knjigu kad je bio mladić koji je studirao pravo i možda ju je dijelom pročitao kako bi bolje shvatio islamski utjecaj na neke od svjetskih pravnih sustava.”

A “bolje shvatiti islamski utjecaj” mu je zasigurno bilo potrebno, kad su berberski muslimani skrenuli svoju pozornost na američke mornare i i počeli ih porobljavati. U nastojanju da ih otkupe i uspostave mirne odnose, Jefferson i John Adams — u tom vrijeme veleposlanici u Francuskoj, odnosno Engleskoj — sastali su se s veleposlanikom Tripolija u Britaniji, Abdulom Rahmanom Adjom. Nakon diplomatske razmjene, Amerikanci su naveli izvor — to jest, Kuran — dosadašnjeg neobjašnjivog neprijateljstva Berbera u pismu Kongresu, datiranom 28. ožujka 1786. godine:

Uzeli smo si slobodu kako bi se raspitali o razlozima njihovih [berberskih] pretenzija da ratuju protiv nacija koje im nisu nanijele nikakvu ozljedu i naglasili da mi smatramo čitavo čovječanstvo svojim prijateljima koji nam nisu učinili nikakvu nepravdu, niti nam nanijeli nikakve provokacije. Veleposlanik nam je odgovorio da je to utemeljeno na zakonima njihovog Poslanika, da je to zapisano u njihovom Kuranu, da su svi narodi koji nisu priznali njihovu vlast grješnici, da je njihovo pravo i dužnost ratovati protiv njih gdje god ih mogu pronaći i učiniti robovima sve one koje mogu uzeti kao zarobljenike i da će svaki musliman ubijen u bitci sigurno otići u raj.

Iako je Amerika godinama pokušavala kupiti mir — uključujući plaćanje godišnjeg danka (džizje) u iznosu od 16 posto saveznog proračuna — rat je bio neizbježan. Stoga, nakon što je postao predsjednik, Jefferson je poveo Ameriku u njezin prvi rat: Berberske ratove (1801.-1805. godine; 1815. godine).

Čak i bilješka urednika prvog izdanja američke verzije Kurana, koja je izašla 1806. godine, godinu dana nakon završetka Prvog berberskog rata, jasno daje do znanja da nije objavljena radi “kulturnog obogaćivanja” Amerikanaca, već kako bi ih informirala zašto su bili u ratu. “Zapitat ćete se”, primjećuje urednik, “kako su takve apsurdnosti zarazile velik dio svijeta i uvjerit ćete se da će razumijevanje onoga što se nalazi u ovoj knjizi učiniti zakon [šerijat] vrijednim prezira.”

Činjenice su jednostavne: od rođenja islama do danas, nemuslimani — uključujući Thomasa Jeffersona — oduvijek su se okretali Kuranu kako bi shvatili zašto njegovi pristaše održavaju “pobožno” neprijateljstvo prema njima. Prakticirajući to, oni su jednostavno koristili čuveni diktat Sun Tzua o ratu: “znaj svog neprijatelja”.

To što su u današnje vrijeme mnogi posvećeni prerađivanju ovih i ostalih nimalo laskavih činjenica o islamu na načine koji veličaju Muhamedovu vjeru i čine da oprezni Amerikanci izgledaju ksenofobično i “neprosvijetljeno”, sastavni je dio sveobuhvatnog rata ljevice protiv Amerike.

Što se tiče samog Thomasa Jeffersona, ljevica ga voli ili mrzi prema tome što bolje pomaže unaprijediti njihovu agendu. Bez obzira na to sude li mu prema današnjim standardima o rasi — što je prema definiciji anakronistično i optužuje gotovo svakog Amerikanca i Europljanina prije dvadesetog stoljeća — ili na njega projiciraju svoj vlastiti “progresivni” (tj., magareći) mentalitet, oni lažu, isključivo za svoju vlastitu korist.