HUNTER: Budni protiv rasista: U čemu je razlika?

Derek Hunter

Screenshot: YouTube/Ryan Long

Ovaj tjedan pojavio se sjajan viralan komični video koji ukazuje na sličnosti između budne skupine i rasista. Kao i kod svih dobrih komedija, ovaj video je smiješan jer je istinit. Ako pogledate bilo koji od ovih Black Lives Matter “prosvjeda”, primijetit ćete jednu važnu stvar: to su uglavnom mladi bijeli ljudi. Da, vođe organizacije “Black Lives Matter” su crni, oni su također bogati, rasistički marksisti zaokupljeni brojanjem hrpetina novca, ali ljudi koji napadaju policiju su uglavnom bijeli. Slušajući prosvjednike, komentatore, političare i novinare vi primjećujete nešto čudno: svi oni naoko vjeruju da su crni ljudi nesposobni uspjeti bez njihove pomoći. To se ranije nazivalo “kompleksom bijelog spasitelja”, dok se danas jednostavno naziva “progresivnim”.

Predsjednik George W. Bush čuveno je i ispravno nazvao ono što su liberali radili manjinskim studentima u obrazovanju “mekim bigotizmom niskih očekivanja”. Bio je u pravu tada; a sad je ljevica pojačala svoje napore i očvrsnula taj bigotizam.

Ideja da netko ne može uspjeti u Americi zbog svoje boje kože, spola, bilo čega drugoga, jednako je glupa kao što je i bigotna. Ono što je čudno, čini se da se za nju uvijek zalažu ljudi koji su “nekako” uspjeli unatoč svemu. Koliko puta ste vidjeli crnog profesora s Ivy League sveučilišta kako na televiziji govori o “sustavnom rasizmu”? Kako su ipak uspjeli dobiti stalno mjesto profesora, visoku šesteroznamenkastu plaću, ugovore za knjige, angažmane za govore i unosne ugovore za suradnike na kabelskim vijestima u takvom namještenom sustavu?

Oni nikad ne odgovore na to pitanje jer su ljudi koji bi ih trebali postaviti njihovi kolege na televiziji i u istom su timu. Ali odgovor je očigledan: oni su za to radili; oni su to zaslužili.

Budna rulja ne želi da manjine to shvate, a to ne žele ni rasisti. I jedni i drugi žele ovjekovječiti sputanost tih ljudi jer to služi njihovim potrebama.

Rasisti žele segregaciju; budni također žele segregaciju. Jedni u ime bigotizma, drugi u ime “tolerancije”. Ja li motiv dosta važan ako je ishod jednak?

Zapravo, kad biste poslušali zahtjeve ljevičara na ulicama, pomislili biste da su oni Klan.

“Crni ljudi ne mogu uspjeti bez vladine pomoći”, “Ne mogu napredovati bez vladinog programa”, “Oni će samo završiti u zatvoru ako ne dobiju socijalnu pomoć”. Ponovno, naizgled različite motivacije, ali sve te izjave mogle su biti izrečene od bilo koje skupine.




Infantilizacija crnih ljudi od strane progresivne ljevice zapravo je gora od bilo čega što radi Klan, budući da je KKK ne-entitet u američkom životu 21. stoljeća. U mojoj knjizi, pisao sam o veličini KKK-a. Južnjački pravni centar za siromašne (SPLC) procjenjuje da je 2016. godine bilo između 5.000-8.000 članova KKK-a, u odnosu na otprilike 4 milijuna stoljeće ranije. To je ogroman pad — takav pad s nekoliko milijuna na grešku u zaokruživanju manju od prosječne posjete WNBA utakmici, s istodobnim utrostručenjem populacije, trebao bi predstavljati razlog za slavlje. Ali ljevičari će vam reći da su rasisti posvuda i da vode glavnu riječ.

To nije slučajno. Ljevica je redefinirala riječ “rasist” do te mjere da nema nikakvo značenje. Sad je jednostavno poricanje da ste rasist znak vašeg rasizma. George Orwell se tolikom brzinom okreće u svom grobu da biste mogli napajati istočnu obalu kad biste spojili njegov lijes na turbinu.

Demokrati nisu promijenili svoja srca nakon što je zakonodavstvo o građanskim pravima postalo zakon, oni su jednostavno promijenili svoju taktiku. Segregacija je još uvijek na dnevnom redu, samo što se sad zagovara u ime multikulturalizma. I još uvijek, demokrati i rasisti ne vjeruju da su crni ljudi sposobni brinuti se o sebi samima. Je li doista važno zašto?

Generacije “pomoći” bijelih ljevičara nisu pomogle, što navodi na pitanje je li ona ikad bila dizajnirana za to? Kad bi KKK bio zadužen za socijalnu i ekonomsku politiku crnih Amerikanaca, što bi napravili drugačije? I jedni i drugi bi financirali Planirano roditeljstvo, oboje bi branili propale javne škole od konkurencije koja bi mogla poboljšati obrazovanje, oboje bi mirno sjedili pored zapaljenih zajednica i tvrtki dok ljudi ostaju bez radnih mjesta.

Rezultati bi bili otprilike jednaki kao i u svakom velikom, većinski crnom gradu u zemlji koji generacijama kontroliraju demokrati. Dakle, da, možda bi motivi bili drugačiji. Ali gledajući rezultate, doista se trebate zapitati jesu li oni zapravo drugačiji.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here