DU: Podrijetlo mita o ‘bijeloj privilegiji’

Xin Du

Screenshot: YouTube/VOA News

U današnjem svijetu, gdje se vijesti dostavljaju masama u prethodno oblikovanim i malim komadima, važne se osnove često uzimaju zdravo za gotovo nakon što je jednom uspostavljen narativ.

Nedavni prosvjedi i neredi kao odgovor na smrt Georgea Floyda jedan su od takvih primjera. Ideja da je policija u SAD-u sustavno rasistička i razuzdano ubija crne ljude prihvaćena je kao očigledna istina, usprkos brojnim istraživanjima i beskonačnim statistikama koje ovaj pojednostavljeni narativ dovode u pitanje.

Ironično, neredi koji su djelomično rasplamsani ovim narativom, izgrađenom na živom pijesku, rezultirali su uništenjem crnih kvartova, nebrojenih poduzeća i smrću najmanje 28 osoba, uključujući crnu djecu.

Narativ Black Lives Matter i njegovih posrednika glasi ovako: trenutačna republika Amerika, koju su ovakvu kakva jest osmislili bijeli ljudi, neraskidivo je i sveobuhvatno rasistička. U vrtlogu bijesa, malo njih je zastalo kako bi ispitalo odakle dolazi ovaj sad prevladavajući narativ.

Na dnu svih pretpostavki o institucionalnom rasizmu nalazi se ono što je poznato kao “bijela privilegija” — ideja da bijeli ljudi aksiomatično imaju lakše živote zbog nezasluženih privilegija koje im je dodijelila njihova boja kože, na štetu onih koji nisu bijeli. Jedan od najutjecajnijih izvora ove ideje je esej dr. Peggy McIntosh iz 1989. godine pod nazivom: “Bijela privilegija: Otpakiravanje nevidljivog ruksaka”. Esej McIntosh vrijedi pročitati. Kao dio akademske literature, on je citiran više od 5.000 puta i dugačak je samo nekoliko stranica.

No, teza McIntosh je u potpunosti izgrađena na pretpostavkama. McIntosh navodi bijelu privilegiju kao fenomen, ekstrapolirajući je iz svoje tvrdnje o muškoj privilegiji. Ona ne pruža apsolutno nikakve statistike ili čak anegdotske studije slučaja kako bi poduprla bilo koju od svojih tvrdnji. Unatoč tome, ona opisuje bijelu privilegiju kao “nevidljivi paket nezasluženih dobara”. Nakon što zapravo ni na koji način nije konkretno opisala ovaj nevidljivi fenomen, ona postavlja pitanje: “nakon što sam ga opisala, što ću učiniti kako bih ga umanjila ili okončala?”

McIntosh navodi 26 izjava koje pokušavaju poduprijeti “bijelu privilegiju” koju ona doživljava u svom svakodnevnom životu. Započinje s ovim biserom: “Mogu, ako poželim, organizirati da većinu vremena budem u društvu ljudi moje rase.” Također sadrži ovo samoispunjujuće proročanstvo: “Ako želim, mogu biti prilično sigurna da ću pronaći izdavača za ovaj članak o bijeloj privilegiji.”

Mnogo se toga poboljšalo u rasnim odnosima od eseja McIntosh. Ali on je svejedno izašao u doba kad su Eddie Murphy, Whitney Houston i Michael Jackson bili među najvećim svjetskim zvijezdama. Godine 1988., Jesse Jackson je osvojio sedam milijuna glasova na primarnim izborima u svojoj drugoj predsjedničkoj kandidaturi. Te iste godine, Lenora Fulani kandidirala se kao predsjednička kandidatkinja treće stranke i osvojila najviše glasova od bilo koje žene na nacionalnim predsjedničkim izborima sve do Jill Stein 2012. godine. A 1984. godine, Ben Carson je postao najmlađi ravnatelj pedijatrijske neurokirurgije u SAD-u. A opet, McIntosh je i dalje nepokolebljiva u svojoj tvrdnji da crnci vjerojatno neće postići uspjeh.

McIntosh iznosi vrstu rasne generalizacije — i argumenta nulte sume — koja ne bi ni članu KKK-a bila strana. Na primjer, ona navodi: “U onoj mjeri u kojoj je moja rasna skupina postala samopouzdana, komforna i nesavjesna, druge skupine su vjerojatno postale nesamopouzdane, nekomforne i otuđene.” Čini se kako je McIntosh nemoguće zamisliti mjesto na kojem će bijelci i crnci istovremeno biti sretni. Logičan zaključak iz ove kazuistike jest da kako bi crni ljudi bili sretni, bijelci moraju postati manje sretni. I danas možemo vidjeti neke od tih osjećaja, sa sve češćim zahtjevima BLM-a da se bijeli ljudi maknu s puta.




Čak je i tvrdnja McIntosh o “muškoj privilegiji” — pretpostavka na kojoj se temelji narativ o bijeloj privilegiji — upitna. Većina beskućnika u SAD-u su muškarci (oko 70 posto), kao i većina (93 posto) zatvorske populacije. Samo bijeli muškarci su počinili gotovo 70 posto svih samoubojstava 2018. godine. Muškarci također dosljedno čine više od 90 posto slučajeva ozljeda i smrti na radu i predstavljaju ogromnu većinu umrlih u ratovima. I to mi je neka privilegija.

Christopher Hitchens je svojedobno napomenuo da je većinu vremena posao javnog intelektualca reći “to nije baš tako jednostavno”. Za razliku od toga, instinkt McIntosh za generalizaciju je prilično zapanjujući. U svom korištenju “bijelog”, ona se čini u potpunosti nesvjesna različitih okolnosti i sudbina različitih “bijelih” naroda koji žive u SAD-u.

Među američkim “bijelcima” su Židovi koji su pobjegli od nacizma iz Poljske, Njemačke, Austrije i drugih mjesta 1930-ih i 1940-ih godina; velika grčka imigrantska populacija koja je pobjegla od ekonomskog i političkog razaranja 1950-ih do 1970-ih godina; i bosanske muslimanske izbjeglice koje su pobjegle od pokušaja genocida početkom 1990-ih godina. To su neki od najbrutaliziranijih i progonjenih naroda na svijetu. Ali prema tezi McIntosh, bosanska izbjeglica koja je početkom 1990-ih stigla u SAD bez novca, bez obitelji i bez znanja engleskog jezika ima nekakvu inherentnu prednost pred Eddiejem Murphyjem.

I postavlja se pitanje što bi McIntosh rekla na činjenicu da su u današnje vrijeme Amerikanci s najvišim primanjima etnički Azijci. Indijski Amerikanci nalaze se na vrhu (sa srednjim prihodom kućanstva od 100.000 dolara). Japanci (74.000 dolara) i kineski Amerikanci (70.000 dolara) također zarađuju više od bijelaca (67.800 dolara).

Broj bijelaca koji žive ispod granice siromaštva u 2018. godini (15,7 milijuna) gotovo je dvostruko veći od onog crnaca (8,9 milijuna). Iako je udio crnih ljudi u siromaštvu veći od bijelaca, sama količina bijednih bijelih ljudi trebala bi u najmanju ruku dovesti u pitanje onu vrstu sveobuhvatne teorije koju zagovara McIntosh i koja je sad postala jedna od najukorjenjenijih narativa u američkoj politici.

Vrijeme je da se zakopa mit o bijeloj privilegiji jednom za svagda.

Xin Du je autorica sa sjedištem u Australiji.