Ostavštinu gradonačelnika Michaela Bloomberga možemo povezati s njegovim porezom na gazirana pića. Kampanja milijardera protiv zaslađenih proizvoda dočarala je kiselost njegova dva mandata u uredu. I dok su šale sveprisutne, je li ona zapravo uspjela u svom naumu?
Bloomberg je zauzimao najvišu poziciju u vladi New York Cityja od 2002. do 2013. godine. Tijekom tog vremena, odjel za zdravstvo tog grada zabilježio je porast stopa pretilosti s 27% na 32%.
Sve Bloombergove inicijative protiv pretilosti, od naširoko ismijanih programa dijeljenja bicikala i biciklističkih staza, pa sve do kampanja protiv grickalica, poreza na gazirana pića, obaveznog korištenja stuba te tržnica voća, nisu urodile nikakvim plodom.
Neki od tih programa održani su na životu tijekom ere De Blasia i svi od njih su beskorisni.
To su loše vijesti za Veliku Britaniju, gdje je premijer Boris Johnson prigrlio Bloombergov pristup države dadilje u borbi protiv pretilosti zabranjivanjem reklamiranja određenih proizvoda i promicanjem dijeljenja bicikala. Bloombergove filantropske organizacije potrošile su više od 100 milijuna dolara kako bi izvezle njegovu kampanju poreza na gazirana pića u Južnu Ameriku.
A opet, sve te “mjere utemeljene na dokazima” vidljivo se temelje na neutemeljenim glupostima.
Stope pretilosti u 2000. dosegle su 30% među bijelim ženama, 27% među bijelim muškarcima, 50% među crnim ženama i 28 među crnim muškarcima. Do 2017. godine, stopa pretilosti među bijelim muškarcima narasla je na 45% i 40% među bijelim ženama te 41% među crnim muškarcima i 57% među crnim ženama.
Što se dogodilo između 2000. i 2017. godine?
Jesu li reklame za gazirana pića postale privlačnije? Jesu li burger zalogajnice osmislile novu tehniku ispiranja mozga? Coca-Cola je izumljena 1886. godine. McDonald’s je osnovan 1940. godine. Zlatno doba brze hrane došlo je i prošlo tijekom Hladnog rata. Svaki mogući trend u vezi hrane od tog je vremena usmjeren na manje debljajuću i navodno zdraviju hranu. Ista era u kojoj su stope pretilosti naglo porasle, doživjela je bespresedansku eksploziju u svemu, od soje do supermarketa zdrave hrane. Hrana nije problem.
Ili, bolje rečeno, hrana je simptom onog pravog problema.
Te brojke također pokazuju da su pokušaji medikalizacije rasizma vežući ga uz stope pretilosti pogrešni. Stope pretilosti bijelih muškaraca zapravo su više od stopa crnih muškaraca. Koji je fenomen transformirao društvo između 2000. i 2017. godine koji bi uopće mogao objasniti ovakav ishod?
Internet.
Mi nemamo povišene stope pretilosti jer je Hershey osmislio savršenu reklamu. Mi imamo povišene stope pretilosti jer fizičko-aktivni poslovi čine manje od 20% poslova u ovoj zemlji.
To nije bilo neizbježno. To je rezultat ekonomske vizije voditelja kampanja protiv pretilosti.
Isti Bloomberg koji opsesivno vodi kampanje protiv pretilosti, također jednako opsesivno vodi kampanje za eliminiranje fizičko-aktivnih poslova i njihovu zamjenu sa sjedećim uredskim poslovima. To je defaultna pozicija demokrata. Prošle godine, Biden se pojavio u New Hampshireu i poticao rudare ugljena da nauče programirati.
“Svatko tko se može spustiti 1.000 metara u rudnik može dovraga naučiti i programirati”, objavio je.
Kliše “Nauči kodirati” je glup i uvredljiv. Ali spuštanje u 1.000 metara dubok rudnik će vas mnogo manje vjerojatno učiniti pretilim nego održavanje web stranice ili stvaranje još jedne beskorisne zombi pucačine.
Demokratska vizija društva i ekonomije ove nacije bila je zamjena fizičkih poslova s uredskim nakon četiri do šest godina provedenih na koledžu. U međuvremenu, poslovi u proizvodnji izvozili su se u Kinu. Jedna jedina generacija stvorila je nezaposlenost, propale gradove, urbane nerede, profesionalne radikale, epidemiju metamfetamina, opadajuće stope braka i, između mnogih drugih bolesti, povećane stope pretilosti.
Vođenje čitavog našeg društva kroz internet nije riješilo sve te probleme: pogoršalo ih je.
Rasipanje novca na programe države dadilje koji ljudima govore da jedu više špinata ili oporezivanje njihovih gaziranih pića neće to promijeniti. Jedina skupina u kojoj su ti programi pokazali bilo kakve rezultate su djeca. To je zato što su djeca. Tretiranje djece kao djece djeluje. Država dadilja ne djeluje na odrasle.
Pretilost nije uzrokovana reklamama i neće se rješiti zelenim kolicima ili dijeljenjem bicikla. To je jedan od blažih simptoma dublje društvene dislokacije uzrokovane transformacijom gospodarstva.
Refleksno ljevičarstvo političkih elita povezuje stope pretilosti s tržištem. U pravu su, ali njihov antikapitalizam tretira hranu kao uzrok pretilosti, baš kao što tretira pištolje kao uzrok oružanog nasilja. Glavni uzrok se neće pronaći na pokretnim trakama, policama trgovina ili TV reklamama.
Političke elite iznova su osmislile Ameriku kao društvo koje radi za ljude poput njih.
Gradski i prigradski ljevičarski diplomci sa šesteroznamenkastom plaćom grade zemlju nulte sume koja funkcionira samo pod njihovim uvjetima. To je razlog zašto je njihovo predloženo rješenje za pretilost uvjeriti sve ostale da usvoje njihov životni stil organske hrane i bicikliranja na posao. Ali njihov je životni stil ukorijenjen u njihovoj kulturi, njihovim životnim prostorima i njihovom bogatstvu. To nije rješenje: to je, na neki način, problem.
“Oni su bili neobazrivi ljudi, Tom i Daisy — oni su razbijali stvari i stvorenja i potom se povukli natrag u svoj novac i svoju ogromnu neobazrivost”, riječi su koje ne samo da ilustriraju privilegirani svijet elita Velikog Gatsbyja, već naših vlastitih elita koje razbijaju Ameriku.
Njihov recept za stopu pretilosti zemlje odjekuje apokrifni citat Marije Antoanete: “Neka jedu kolače.” Kraljica u tom izmišljenom citatu nije razumjela da nije bilo kolača jer nije bilo hrane. Bloombergovski prijedlozi osciliraju između sličnog nerazumijevanja o načinu na koji ljudi koji nisu oni zapravo žive i kaznenih prijedloga za njihovo kažnjavanje zbog načina na koji žive.
Ekonomija, doista, kao što mnoge ljevičarske elite inzistiraju, ne radi u korist svih nas, ne zbog nejednakosti u prihodima, već zbog nejednakosti u životnom stilu. Političke elite čine život neizvodljivim za ljude koji ne razmišljaju poput njih, ne žive i ne žele živjeti poput njih. A te su elite, poput Toma i Daisy, potpuno slijepe na posljedice razaranja društva i njegove zamjene s onim po uzoru na njihove životne stilove.
Nauči kodirati njihova je verzija neka jedu kolače. Nakon čega slijedi anksioznost zbog jedenja stvarnog kolača.
Još od 90-ih godina, progresivni je plan predvidio eliminaciju proizvodnje i guranje čitave zemlje u dva sloja uredskih poslova. Oni u višem sloju možda će imati slobodno vrijeme i kvalitetu života za vježbanje i bicikliranje. Ali, jednako često, naručit će dostavu hrane i igrati video igre za zabavu.
Oni u nižim slojevima će sjediti za svojim stolovima i brinuti se o budućnosti sve dok njihov posao ne bude outsource-an.
Pretilost je najmanji od problema koji je uzrokovala ova zapanjujuća vizija o tome kako bi svijet trebao raditi. Stope braka opadaju dok obitelji s dva roditelja izumiru. Baš kao i svaki osjećaj svrhe, značenja i optimizma o budućnosti. Poput pretilost, pad braka je simptom.
Zdravo društvo nije definirano samo strukom, već i njegovim kapacitetom za osobno ispunjenje.
To je razlog zbog kojeg države dadilje ne čine ljude zdravijima. Kao što su Rimljani običavali govoriti, “Mens sana in corpore sano”. Zdravo tijelo zahtijeva zdrav um. Nezdravo društvo stvara nezdrave umove i tijela. A čak i kad bi rat protiv pretilosti uspio, postoji još dovoljno drugih nezdravih izljeva.
Niti jedan režim ne može ljude natjerati da budu zdravi, budući da niti jedna vladina agencija ne može učiniti ljude sretnima.
Sreća nije stanje blaženstva koje dolazi iz navale šećera, završenog levela u kompjuterskoj igri, gledanja serije u nizu ili uživanja u nekom drugom obliku prolazne sreće u društvu koje je izgrađeno za niti jednu drugu vrstu.
Prava sreća dolazi iz osjećaja osobne ispunjenosti življenjem smislenog života.
Totalitarna društva nisu uvijek konvencionalne diktature. Ona uključuju sustave u kojima društvene elite koriste svoju moć kako bi lišili većinu ljudi osobne slobode izbora bez da je itko toga svjestan. Moguće je biti svjesno nesvjestan, a opet podsvjesno živjeti u stanju društvene represije.
Stara Amerika, ona karavana i otvorenih prostranstava, užurbanih tvornica i svemirskih brodova, bila je mnogo manje debela, iako je njezina prehrana bila sklona mesu, škrobima i piću, jer su njezini ljudi odlazili nekamo.
Morbidna pretilost, uporaba droga i alkohola, ovisnosti i očaj se događaju kad ljudi nemaju kamo otići.
Amerika u karanteni bila je posljednja epizoda vrlog novog svijeta u kojem su svi plaćeni kako bi sjedili kod kuće i čekali genijalce koji su izgradili ovo slomljeno društvo da ih spase od najnovije katastrofe. A, između slanja pacijenata zaraženih koronavirusom u staračke domove, oni će ratovati protiv pretilosti. Ponovno.
Zdravo društvo je mjesto gdje ljudi ne samo da napuštaju svoje domove, već imaju i razloga za to.
Ono je raznoliko, ali ne u smislu ljudi različitih rasa koji ljutito viču iste parole, već u smislu dopuštanja ljudima da razmišljaju drugačije, žive drugačije i slobodno slijede svoje vlastite zasebne ciljeve.
Ili, kao što je jedan mrtvi bijeli muškarac svojedobno napisao: “Život, sloboda i potraga za srećom.”
To je društvo s dovoljno prostora za zajednički život ljudi koji kodiraju i rudare ugljen, farmera i pjesnika, tvorničkih radnika i aktuara, odjela za ljudske resurse i stočara, religioznih i ireligioznih, radikala i umjerenih, vegana i mesojeda, vojnika i pacifista.
Nekad smo imali jednu takvu zemlju. I zvali smo je Amerika.
Uza sve njezine probleme, bilo je to sretnije i mršavije mjesto. I jednog smo dana zamijenili tu zemlju za onu prikladniju jer smo mislili da će nam to učiniti život lakšim. Nismo to učinili preko noći. Tijekom najmanje jednog stoljeća bilo je tisuću koraka. Ljudi koje smo doveli na vlast transformirali su je kako bi ona odgovarala njima. I onda se čude zašto je toliko ljudi ljuto, debelo i nesretno u njihovoj utopiji.
Ali oni su sigurni da mogu namjestiti vladinu Prokrustovu postelju kako bi utopiju ponovno učinili mršavom.
Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.
