GREENFIELD: Globalizam je Zapadna ideja. Ostatak svijeta ga je ubio.

Daniel Greenfield

FrontPageMag

Kad osmrtnica globalizma napokon bude napisana, a ožalošćeni koračati pored njega u svojim finim odjelima i kostimima, kao uzrok njegove smrti gotovo će sigurno pisati Narodna Republika Kina.

Kina je najočitiji krivac. Čak i prije nego je Wuhanski virus odsjekao zemlje jedne od drugih, komunistička oligarhija zlostavljala je svjetsku ekonomiju masivnom digitalnom krađom, još masivnijim krivotvorenjima, dumpingom proizvoda i svim mogućim oblicima ekonomskog ratovanja.

To je razlog zbog kojeg svaka upola ozbiljna odrasla osoba s druge strane podržava Trumpovu borbu protiv Kine.

Prošle je godine George Soros, uber-globalist, nazvao Trumpov trgovinski rat protiv Kine njegovim najvećim postignućem. Ove godine, tijekom krize koronavirusa, Soros se izjasnio protiv suradnje s Narodnom Republikom Kinom protiv virusa.

Izvor Sorosove opozicije može se iščitati iz straha koji je izrazio u Davosu da bi sustav društvenog kreditiranja NRK mogao “označiti posmrtno zvono otvorenih društava”. Pod otvorenim društvima, mislio je na globalizam.

Za razliku od mnogih, Sorosa ne brine gubitak osobnih sloboda, već izdržljivost nacionalne države. Kina je, poput Rusije, pokazala da nacionalna država s masovnom propagandom, cenzuriranim internetom, moćnom tajnom policijom i svim digitalnim igračkama koje se mogu pronaći na tržištu može preživjeti pritiske modernosti koji slamaju nacije i narode Zapadnog svijeta.

No sve to ovisi o sposobnosti stvaranja bogatstva i podizanja životnih standarda NRK.

Kina sudjeluje u masivnom ekonomskom ratu, ne samo iz očiglednih razloga, već i kako bi Komunistička partija mogla održati svoju moć pružajući isti životni stil digitalnih igračaka koji uživaju Zapadnjaci srednjoj klasi NRK-a i još raskošnije životne stilove bogatima.

Ono što je Soros također implicitno priznao jest da se globalizam suočava sa svojom najvećom prijetnjom, ne od Zapadnog preporoda nacionalizma, već od ne-Zapadnih nacija koje nikad nisu prestale biti nacionalističke. Globalizam je Zapadna ideja koju ne-Zapadnjaci nikad nisu prihvatili.

Ligu nacija fatalno je ranila japanska agresija na Kinu. Ujedinjeni narodi fatalno su diskreditirani kad su izbacili Tajvan i zamijenili ga Kinom na zahtjev ne-Zapadnih članica nacija Trećeg svijeta koje su bile u savezu sa Sovjetskim Savezom.

Međunarodna trgovinska tijela najprije je žestoko testirao Japan, da bi ih potom uništila Kina.

Zakone rata i sustav izbjeglica, svojedobno moralne temelje internacionalizma, brutalno su iskoristile islamske države kako bi vodile terorističke kampanje i ulijevale koloniste u zapadne nacije. Erdoganova Turska bila je prva država koja je otvoreno koristila migrante kao oružje, zahtijevajući novac i ustupke u zamjenu za zadržavanje migranata iz Europe.

Globalni klub stvoren je za Zapadne zemlje. Kad su primljene ne-Zapadne nacije, taj klub je, bilo da se radi o trgovini, putovanju, diplomaciji ili bilo čemu drugome, neizbježno demoliran.

I nitko ne smije govoriti o tome.

Nacionalistički preporodi u Americi i Europi nisu lokalna izbijanja bigotizma kako se globalisti poput Sorosa vole pretvarati, već su reakcija na ova masovna globalna zlostavljanja.

Bez kineskog ekonomskog rata, masovne migracije otvorenih granica i islamskog terorizma, američka politika nakon Hladnog rata izgledala bi prilično drugačije. A kad Britanija ne bi bila preplavljena s migrantima iz ostatka svijeta, bi li Brexit uopće prošao?

Globalizam je loša ideja. Ali ono što ga je učinilo još gorim od gubitka suverenosti i individualnih sloboda nacionalne države bile su raširene zlouporabe njegove infrastrukture.

Paradoksalno, najveći pristaše i razarači globalizma bili su komunisti.

Zapadni komunisti bili su jedni od najvatrenijih zagovornika globalnih institucija, čak i dok su ih Sovjetski Savez i potom komunistička Kina potkopavali i korumpirali. Ono što je SSSR radio u ograničenim razmjerima pokušavajući ostvariti svoje vanjskopolitičke ciljeve, Kina je učinila u mnogo većim.

Kineski model krađe intelektualnog vlasništva velikih razmjera inovirao je SSSR.

Špijunaža Sovjetskog Saveza nije bila usmjerena samo na političke i vojne ciljeve, već i na one ekonomske. Komunistički agenti rutinski su krali i kopirali Zapadne tehnologije i dizajne. Kineska navika iskorištavanja poslovnih odnosa sa Zapadnom kompanijom, samo kako bi dobila pristup njezinim poslovnim tajnama, bila je uobičajena taktika za industrije nacije Varšavskog pakta.

Tamo gdje Sovjetski Savez nije uspio, komunistička Kina je uspjela, ne samo zbog vrhunske radne etike i vještina, već i zbog toga što su je globalističke institucije dočekale raširenih ruku, a internet dopustio da nadvlada domaće proizvođače u drugim zemljama, hakirajući istodobno njihove poslovne tajne.

Fatalna mana globalizma bila je mesijanska pretpostavka da svi drugi narodi dijele njegov svjetonazor. Za Peking, Tokio, Teheran ili Islamabad nije bilo razloga za usvajanje određenih vrsta misli čije je podrijetlo izrazito europsko u filozofiji, zakonu i sekularnoj religiji.

Oni se rado pridružuju klubu, iskorištavajući sve njegove vrijednosti, da bi potom slegnuli ramenima suočeni s bilo kakvom moralnom odgovornosti na koju bismo mi gledali kao hipija koju svima daje besplatne ručkove.

Sad se hipi eksperiment privodi kraju jer ne služi ničijem interesu.

Osim ljudima koji uzimaju besplatne ručkove.

Tijekom Hladnog rata, Amerika se borila protiv komunističkog utjecaja putem globalne infrastrukture s različitim stupnjevima uspjeha. Nakon Hladnog rata, globalna infrastruktura postala je prijetnja s islamskim teroristima koji pristižu u zračne luke kao izbjeglice dok Kina do kože ogoljava američku ekonomiju.

Globalizam se prikazuje kao da raste, ali u stvarnosti on opada.

George W. Bush se borio protiv izgradnja nacije sve do 11. rujna koji je Ameriku resetirao na pravila Hladnog rata s islamizmom na mjestu komunizma. Barack Obama se borio protiv američke moći i pokazao nevoljkim uključiti u vojne intervencije. Obamina ideja globalizma bila je izgradnja koalicija bez vođa i okončao je američku ulogu kao svjetskog lidera na međunarodnoj sceni.

Predsjednik Trump preoblikuje vanjsku politiku kako bi ona služila domaćim američkim ekonomskim potrebama, istodobno potičući saveznike na koordinaciju u skladu s vlastitim domaćim interesima. Pod Trumpom, mnogo je manja vjerojatnost da će Amerika diktirati drugim nacijama što bi trebale raditi. Umjesto toga, on govori ostatku svijeta da radi ono što smatra najboljim s malo obzira prema globalnoj agendi.

Bijela kuća i State Department nisu sramežljivo pritiskali Veliku Britaniju zbog Huaweija ili Njemačku zbog njezinih energetskih veza s Rusijom, ali za razliku od svojih prethodnika ne vide svaku stvar koju druge zemlje rade kao dio veće slagalice koji se mora odmjeriti u skladu s međunarodnim zakonom i integrirati se u globalne koalicije. Amerika još uvijek baca svoju težinu kad se suprotstavlja ekonomskim prijetnjama velikih sila. To je povratak diplomaciji 19. stoljeća, odbacivanjem neuspjelih međunarodnih eksperimenata 20. stoljeća.

Za ljevičare, globalizam žrtvuje međunarodne vrijednosti američkim interesima, a za konzervativce, globalizam predstavlja problem jer žrtvuje američke interese međunarodnim vrijednostima.

Bilo kako bilo, on je neodrživ.

Globalizam razaraju iste demografske sile koje razaraju nacionalnu državu. Društveni ugovori koji upravljaju nekom zemljom ili međunarodni red ovise o spremnosti svih sudionika da vjeruju u širu zajednicu. Na najosnovnijoj razini, to je predstavljeno ravnotežom davanja i uzimanja putem društvenog ugovora.

Altruisti daju više nego uzimaju, zabušanti uzimaju više nego što daju, a zlostavljači uzimaju sve i ne daju ništa osim tamo gdje to izravno služi njihovim kratkoročnim interesima.

Domaće demografske promjene uništavaju društvene ugovore socijalne države, a na međunarodnoj su razini društvene ugovore i njihovu infrastrukturu otele ne-Zapadne nacije bez ikakvog obzira prema Zapadnoj opsesiji održavanja međunarodne zajednice.

Globalizam je bio potican mitom o globalnoj zajednici koja nikad ne bi mogla postojati.

Komunistička Kina i islamisti proveli su posljednjih 30 godina demonstrirajući da ne može i ne želi. Zajednice se grade oko zajedničkih vrijednosti. Kad ne postoje zajedničke vrijednosti, nema zajednice. To je istina na globalnoj razini, jednako kao što je to na ulicama Londona i New York Cityja.

Globalisti su se borili s neuspjehom društvenog ugovora optužujući one koji ga se pridržavaju, vlasnika domova srednje klase lokalno, a Ameriku i njezine saveznike globalno. No, internaliziranjem krivice neće se postići funkcioniranje zajednice. Kao što smo vidjeli u velikim američkim gradovima ove godine, tolerantno prihvaćanje zlouporabe društvenog ugovora iz osjećaja krivnje uništava zajednice.

Zajednica mora imati načina na koji će se baviti onima koji narušavaju društveni ugovor. Ako se to ne može obuzdati u nacijama i pojedincima koji krše društveni ugovor, onda narušavanja postaju norma, a ljudi i nacija napuštaju neuspjelu zajednicu jer ona ne štiti njihove interese.

Kad postoji malo zajedničkih vrijednosti, onda zajednice moraju provesti više vremena i sile nadzirući društveni ugovor. To može značiti militariziranu policiju, nadzorne kamere i DNK baze u velikim gradovima te stalno ratno stanje i beskonačna vojna raspoređivanja u inozemstvu.

Nedostatak zajedničkog društvenog ugovora pretvara život, lokalni ili globalni, u vječitu borbu.

Ljevičarske političke filozofije pokušale su izbjeći ovu krizu braneći počinitelje i optužujući žrtve. Ali bez obzira na to koga krive, njihov sustav se i dalje raspada.

Globalizam umire. Najveći neprijatelji Zapadnog svijeta spašavaju ga od samoga sebe.

Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.