MURRAY: Vrijeme je da Europljani traže reparacije za ropstvo

Douglas Murray

Public Domain

Nekom autsajderu mnogi od uzročnih lanaca našeg vremena ne bi bili očigledni, ako bi uopće bili primjetni. Prošla su tri mjeseca otkad je policajac iz Minnesote — koji trenutačno čeka suđenje za ubojstvo — stavio svoje koljeno na vrat Georgea Floyda, preplavivši Ameriku prosvjedima i nasiljem. Pa ipak, gotovo 100 dana kasnije, posljedice njegovih akcija nastavljaju se kotrljati poput mreškanja u ribnjaku, a jedna od posljednjih je BBC-eva najava da se riječi “Rule, Britannia!” i “Land of Hope and Glory” neće pjevati na ovogodišnjoj Last Night of the Proms (godišnji ljetni glazbeni festival – op. a.). Zašto?

Čini se da za mnoge ljude na BBC-u, kao i u raznim drugim kulturnim, medijskim i vladinim institucijama, smrt Georgea Floyda nije samo simptomatična za postupke jednog policajca iz Minnesote — već doista i za neki opsežniji problem koji možda postoji u segmentima američkog provođenja zakona. Za te ljude, događaji na američkom Srednjem zapadu objašnjivi su samo ako potječu uz dubokog izvorišta neriješenih predrasuda, a osobito neriješenih povijesnih nepravdi.

Tijekom posljednjih godina postalo je upadljivo koliko se lako ta pretpostavka ustalila i koliko je jednostavno iznose mnogi ljudi. Sjedinjene Države zasigurno imaju mračnu i tešku prošlost koja uključuje dva i pol stoljeća sudjelovanja u ropstvu, ali netočno je tvrditi da se Amerika nikad nije bavila ili “suočila” s tom prošlošću. Prije više od stoljeće i pol, SAD su vodile građanski rat oko tog pitanja i to po cijenu od milijun života, a posljednjih šest desetljeća prilično su javno očajavale zbog naslijeđa i povijesnih nepravdi ropstva i rasizma.

Naravno, to slijedi tvrdnja da za Ameriku ne možemo reći da se u potpunosti suočila sa svojom prošlošću sve dok ne napravi nekakvu vrstu reparacija za svoj grijeh ropstva, što je argument koji je u posljednje vrijeme najčuvenije zagovarao Ta-Nehisi Coates pišući u časopisu Atlantic 2014. godine.

Kako bi dokazali da se kulturni ratovi koji izbijaju u Americi neminovno prelijevaju i na druge države engleskog govornog područja, sad se počeo ponavljati sličan niz argumenata i obrazloženja u Velikoj Britaniji. Gužva oko “Rule, Britannia!” izbila je zato što neki ljudi na BBC-u i drugim mjestima vjeruju — pogrešno — da stihovi te pjesme o Britancima koji nikad nisu bili robovi predstavljaju nekakvu vrstu proslave ropstva ili je ona u najmanju ruku nedopustiva budući da je napisana u doba kad je Britanija još uvijek bila nacija koja se bavila ropstvom.

To je očigledno neiskreni argument, osobito ako uzmemo u obzir da BBC također smatra verboten stihove “Land of Hope and Glory” — što jasno sugerira da je ovo napad na britansku prošlost u cjelini, ropstvo, carstvo i sve ostalo.

No, čini se kako su BBC i njegovi saveznici prihvatili isti argument koji iznose Coates i kompanija, a s njim i gotovo čitav, premda netočan, prijenos američkog konteksta na onaj britanski. Kao i kod američke rasprave, oni koji su posljednjih dana uzurpirali eter užurbano su se pretvarali da stihovi pjesme Thomasa Arnea na neki način demonstriraju da se Britanija još uvijek nije suočila s ropstvom. Time još jedanput pokazuju svoje povijesno neznanje.

Jednostavno nije istina da se Britanija nikad nije pozabavila sa svojim povijesnim grijesima, uključujući užase ropstva. Ova se zemlja desetljećima borila s raspravama o tom pitanju, a kad je Britanija konačno ukinula tu praksu, ona to nije učinila samo za sebe, već je nadzirala valove kako bi osigurala da će ostatak svijeta također okončati trgovinu.

I to je učinila uz ogromne troškove. Ljudi uzbuđeni nedavno otkrivenim znanjem često su posljednjih tjedana iznosili tvrdnju da je Britanija tek u posljednjem desetljeću završila s isplatom robovlasnika, ali čak je i ta tvrdnja zlobno neiskrena. Jer ovdje vrijedi spomenuti činjenicu da je Britanija zadužila samu sebe kako bi okončala opaku trgovinu ljudskim bićima; kritičari to prezentiraju kao da je taj dug bio demonstracija podržavanja trgovine, a ne posvećenost njezinom iskorjenjivanju.

Mnogi će ljudi slušajući ove argumente možda biti pogođeni osjećajem da se BLM pokret i njegovi saveznici trenutačno upuštaju u nešto što bismo mogli nazvali pretjerivanjem, uglavnom iz razloga što kampanja, sa svojim tvrdnjama o Britaniji i Americi, ne prolazi onaj osnovni moralni test: test pravičnosti. A ako ćemo već povijest tretirati na ovakav način — kao stvar koja se mora sastrugati kako bi se osvojili politički bodovi i tražile novčane reparacije — onda postoje mnogi pravci u koje bi se mogli zaputiti jednako strastveni akteri.

Kako se ova rasprava ponovno razbuktavala, potaknuta aktivistima i bez suprotstavljanja oslabljenih institucija, tako su i drugi — i to sasvim razumljivo — počeli isticati da ropstvo ni na koji način nije bila jedinstveno britanska i američka praksa. U 18. stoljeću — razdoblju u kojem je napisana “Rule, Britannia!” — berberski su pirati iz Sjeverne Afrike učestalo vršili prepade na britanski teritorij i britanske brodove. Sve do trenutka kad ih je Kraljevska moranarica ostavila bez posla, povjesničari procjenjuju da su Mavari oteli ili prodali u ropstvo između milijun i milijun i pol Europljana.

Zašto nema poziva na reparacije od država koje su se bavile tim praksama? Zašto potomci i obitelji otetih nisu tražili reparacije? I zašto ne postoji neprekidna kampanja ocrnjivanja povijesti i kulturnih praksi ljudi koji danas žive u zemljama Sjeverne Afrike? Ako će se održavati neprestani napadi na društva koja su predvodila ukidanje trgovine robovima, zar ne bi trebao postojati napad — i to daleko većom žestinom — na one zemlje koje su se najviše opirale okončanju trgovine robovima?

Postavljanje tog pitanja znači osvrnuti se na jedno od najzanimljivijih aspekata modernog Zapadnog mazohističkog načina razmišljanja, na način na koji je više generacija odgajano da vjeruje kako su se u povijesti samo njihove zemlje ponašale neprihvatljivo. Kad to ne bi bilo tako, nemoguće je objasniti zašto je neznanje o akcijama berberskih gusara toliko potpuno. Kako bismo naveli samo jedan primjer, berberski su gusari sredinom šesnaestog stoljeća opljačkali otok Lampedusu i čitavo njegovo stanovništvo odveli u ropstvo. Zašto sadašnji stanovnici tog otoka ne zahtijevaju kompenzaciju od trenutačnih stanovnika Alžira? Isti je slučaj s Baltimoreom u Irskoj, čije je čitavo stanovništvo porobljeno 1631. godine.

Svaki smjer u kojem vas odvede ovaj argument dovest će vas do otvaranja nekakvog starog svježeg povijesnog pakla. Zašto još uvijek ne postoje neprekidni zahtjevi za reparacijama od Osmanskog carstva zbog njegovih stoljećima dugih i prilično zapanjujućih povijesnih zločina? Moderna Turska nije siromašna zemlja, a opet kad je u pitanju prepoznavanje svoje povijesti, ne čini se da posjeduju onaj nužni moderni stav pokajanja.

Štoviše, kad bi postojali zahtjevi za odštetom onih koji su patili pod raznim mavarskim i turskim zlodjelima prošlosti, ne bi li oni bili daleko svježiji i bliži trenutačnom datumu od — recimo — takvih zahtjeva u Sjedinjenim Američkim Državama. Turci su počinili genocid protiv armenskog naroda i anatolskih Grka, koji su prije samo 100 godina ili protjerani ili ubijeni u stotinama tisuća. Kamo bi točno moderna Grčka trebala poslati račun? I misli li itko da bi ovo — bilo što od ovoga — djelovalo pomirujuće, a ne zapaljivo?

Vrijedno je postavljati ova pitanja ne kako bi se bavili whataboutizmom, već zato što to podiže istinu oko koje se u posljednje vrijeme previše lako zaobilazi. Činjenica je da bismo morali pokušati shvatiti povijest ne samo gledajući sve aspekte — kako nam često govore — već i u duhu oproštenja.

Previše je lako (i to doslovno svi možemo učiniti) prolaziti kroz povijest i isticati mjesta u kojima su se određeni ljudi ponašali nerazumno ili čak prezirno. Vrlo je lako koristiti povijest kao batinu, kao što se ona u posljednje vrijeme koristi protiv britanskog naroda. Daleko je teži, ali prijeko potreban zadatak, priznati da je povijest manje više bila pakao za sve. Da samo nekolicina ljudi izađe iz nje u redu.

No, kad se to dogodi — kao što je to slučaj s abolicionistima u Britaniji i Americi — vrijedi ih pohvaliti i razmišljati o njihovim akcijama. Umjesto o akcijama daleko većeg broja ljudi koji uvijek idu u skladu s normama svog vremena. Koji su u ovoj zemlji to radili stoljećima. I koji su to na drugim mjestima radili još dulje.

Douglas Murray je britanski autor, novinar i politički komentator.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here