THORNTON: Virus marksizma još uvijek je smrtonosan

Bruce Thornton

FrontPageMag

Na početku petog mjeseca urbanih nereda, očigledno je da smrti crnih ljudi koji se opiru uhićenju nisu uzrok tih nereda, ništa više nego zamišljeni “sustavni rasizam”. Ti su izgovori puka izlika. Ono čemu doista svjedočimo jest manifestacija marksističke ideologije i metodologije stare više od 150 godina. Ovaj intelektualni virus jačao je i slabio tijekom vremena, ali preživio je iz samo jednog razloga: liberalne demokracije usvojile su politike koje prihvaćaju i legitimiziraju tehnokratsku, redistribucionističku, centraliziranu levijatansku državu.

Takvo odobravanje u osnovi kolektivističkih i socijalnih politika stvorilo je u političkom tijelu potencijalni prostor u kojem marksizam može drijemati sve dok ne bukne u epidemiju.

Mnogi od nas zbunjeni su odobravanjem socijalizma od strane najbogatijih, najslobodnijih, najbolje nahranjenih ljudi koji su ikad postojali. Ističemo neuspjehe socijalizma, od neuspjelih revolucija 1848. godine do izbijanja Prvog svjetskog rata, kad su socijalističke političke stranke diljem Europe glasale u korist financiranja rata u kojem su se milijuni ljudi borili, patili i umrli za zastave svojih zemalja — nacije za koje je marksistička doktrina tvrdila da su prolazni, parohijalni epifenomen kojem je suđen nestanak nakon trijumfa komunizma i nakon što crveni “raj na zemlji” spoji čovječanstvo u jedan globalni, kolektivistički identitet.

Ali marksistička teorija dokazana je pogrešnom desetljećima prije Velikog rata. Kao što je istaknuo veliki povjesničar Sovjetskog Saveza Robert Conquest, do kraja 19. stoljeća “marksistička predviđanja kapitalističkog neuspjeha u širenju proizvodnje, padu stope dobiti, smanjenju plaća, sve većeg osiromašenja proletarijata i rezultirajućeg pristupa revolucionarnoj krizi u industrijskim zemljama pokazala su se pogrešnima.” Proletarijat nije postao siromašniji, postali su potrošači srednje klase.

Ruska revolucija i stvaranje Sovjetskog Saveza više su od pola stoljeća njegovali iluziju da su komunizam i socijalizam još uvijek održivi. Sovjetski režim je, naravno, bio velika Potemkinova sila, koja je preživjela samo zato što su Zapadni izdajnici dali Staljinu tehničke informacije potrebne za stvaranje atomskog oružja. Ipak, SSSR je još uvijek bio u mogućnosti širiti marksizam širom globusa i održavati nade Zapadnih intelektualaca da bi nas nekakva vrsta kolektivizma još uvijek mogla uvesti u komunistički raj savršenog društva i socijalne pravde.

I tako je ustrajala bolest koju je trebalo iskorijeniti. U ovoj zemlji, porast progresivizma uspješno je promijenio ustavni poredak kako bi se stvorio tehnokratski režim saveznih ureda i agencija. Ovaj neizabrani, neodgovorni aparat sve više je zadirao u vlast i autonomiju država, gradova, poduzeća, crkava, obitelji i pojedinaca masivnim, zamršenim regulatornim režimima. Poput marksizma, njihova se moć temeljila na izgovoru “znanstvenog” znanja koje je zapravo obuhvaćalo scijentizam: ideološka uvjerenja prerušena u žargon i kvantitativna pravila stvarne znanosti. Posljedice su “mekani despotizam” koji je Tocqueville predvidio još u doba kad je Karl Marx bio nezreli mladi student Hegela u Berlinu.

Marksizam je tako održan na životu u svom “ljubaznijem, nježnijem” ruhu progresivizma. FDR-ovo širenje saveznih agencija i redistribucijski programi bili su ključna promjena koja je osnovnim idejama marksizma pružila mjesto za skrivanje. U međuvremenu, socijalizam je pronašao plodno tlo u Velikoj depresiji, uspješno reklamiranoj kao neuspjeh kapitalizma, dok je zapravo bila produžena dirigističkim shemama koje su pokušavale mikroupravljati sustavom koji je uglavnom samoregulirajući. Ovaj lažni narativ naizgled je potvrđen američkim uspjehom u brzom stvaranju najveće svjetske vojske i pobjedom nad Njemačkom i Japanom.

No, to je bila kategorijska pogreška: nametljive, privremene politike i vladino uključivanje na tržište neophodno je u ratno doba; ali one mogu postati instrumenti malignog uplitanja vlade u doba mira ako im se dozvoli da žive i metastaziraju. I, kao što je to slučaj u SAD-u, građani postaju ovisni o raznim pravima koja počinju promatrati kao prava, potkopavajući kritičku pretpostavku Osnivanja da su istinska ljudska prava svojstvena ljudskoj prirodi i da nisu dar bilo kakve vlade koja se sastoji od manjkavih ljudskih bića ranjivih na korupciju moći.

Do vremena sljedeće velike ekspanzije savezne vlade, zakonodavstva “Rat protiv siromaštva” Lydona Johnsona šezdesetih godina, ova je neustavna ekspanzija vladinih uplitanja prihvaćena kao legitimna funkcija vlade, koju su s vremena na vrijeme povećavali republikanski predsjednici i Kongres. Nikakav naknadni serijski neuspjeh takvih tehnokratskih bahatosti nije uspio zastaviti institucionalizaciju u osnovi socijalističkih pretpostavki. Rezultat je bila dvostranačka “upraviteljska elita”, politički ceh koji definira kako se vodi politika, kojim ciljevima težiti i tko je kvalificiran za javnu službu — samozvani politički “stručnjaci” umjesto ljudi s praktičnom mudrošću i iskustvom u stvarnom svijetu.

Još važnije, ova je legitimizacija redistribucijskog socijalistički orijentiranog Levijatana stvorila političko ekološko gnijezdo marksizmu, tvrdom ili mekom, koji je već našao udoban dom na sveučilištima, think-tankovima i kulturi, kako u visokoj tako i u srednjoj i niskoj. Kulturni marksizam, ideja da revolucija zahtijeva mijenjanje kulturnih proizvoda, običaja i morala, bujao je u tom gnijezdu, odakle se slio u kurikulum javnih škola. Doista, Black Lives Matter ideologija će se uskoro pridružiti nepovijesnom Projektu “1619” i povijesno osporenom agitpropu Howarda Zinna, Narodna povijest Sjedinjenih Američkih Država, u američkim osnovnim i srednjim školama.

Time je politički režim velike vlade koja redistribuira bogatstvo financijskim pravima ojačan kulturno-marksističkim teoretiziranjem. Osobito je bilo važno iskorištavanje rasnog nezadovoljstva koje su na životu održale intelektualno bankrotirane ideje poput Kritičke teorije rase, ideje da su svi bijelci inherentno i nepopravljivo rasistički i da se ovaj rasizam manifestira u javnim, političkim i društvenim institucijama. Ovo nezadovoljstvo, koje objavljuju i preuveličavaju usuglašeni mediji, postaje trajna “kriza” korisna za prikupljanje moći jedne političke frakcije na štetu naroda.

Otuda Black Lives Matter i njezini smeđokošuljaši Antife. Njihovi su osnivači i vođe samoprozvani “obučeni marksisti” koji iskorištavaju zatvaranja i histeriju koronavirusa. Oni preziru Joea Bidena i Demokratsku stranku kao dio vladajuće klase, nesposobne plaćenike i Fabijance koji nisu iskoristili svoju moć kako bi izvršili radikalne promjene koje zahtjeva revolucija.

Ali BLM nisu glupi. Oni vide priliku koju im stvara iracionalna mržnja prema Trumpu i koronavirus. Oni su odmjerili buržujske i plutokratske gradonačelnike i guvernere plavih država koji se mogu prisiliti da im daju — kao što je gradonačelnica Baltimorea rekla 2015. godine tijekom nereda zbog smrti Freddieja Greya u policijskom pritvoru — “prostora za uništavanje” i time kreirati telegeničan nered i nasilje za koje mogu okriviti Donalda Trumpa.

Zbog toga su BLM i njima slični sklopili taktički savez s Demokratskom strankom, koja je prihvatila veći dio političkih recepata svog radikalnog krila poput Medicare za sve i Green New Deal-a. Svi oni uključuju veće uplitanje vlade u ekonomiju, više redistribucije novca produktivnih ljudi, ekspanziju regulacija i agencijskih funkcionara te više moći za sebe, vođe koji su već snažno naoružani milijunima dolara od korporacija i koji mogu očekivati snažan utjecaj i položaje u vladi Bidenove administracije.

Naravno, većina prosvjednika i izgrednika — loše obrazovani, nafilani glupostima sa sveučilišnih “studijskih” odjela i u praznom hodu zbog zatvaranja — prepuštaju se romantičnoj revoluciji, s obzirom na male šanse da će biti uhićeni i još manje šanse da će biti optuženi i ukoliko osuđeni, provesti vrijeme u zatvoru. Ali zapamtite, svaku revoluciju ostvaruje manjina istinskih vjernika koji koriste potrošne suputnike kao šok-trupe i topovsko meso. Nemojte zaboraviti, godine 1917. samo 10.000 boljševika uspjelo je preuzeti kontrolu nad velikim carstvom od 126 milijuna ljudi.

Kolaps Sovjetskog Saveza 1991. godine, stoga, nije bio “kraj povijesti”, budući da je virus marksizma nastavio svoj život u institucijama Zapada, uključujući SAD-u gdje je progresivizam institucionalizirao mnoge njegove značajke. On je strpljivo čekao svoje vrijeme, vrebajući krize od Prvog svjetskog rata do koronavirusa kako bi mu pružile mogućnosti širenja iz svojih susretljivih prostora u vladi, obrazovanju i kulturi te preuzimanja kontrole i dovršenja posla “temeljnog transformiranja Amerike“.

Konačno, sad vidimo kako se priprema teren za konačno rušenje ustavnog poretka: eliminaciju njegovih institucija za kontrolu i ravnotežu moći, bilo većine ili manjine, putem promjena poput ukidanja izbornog kolegija, dodavanjem mjesta na Vrhovnom sudu, određivanjem broja senatora na temelju broja stanovnika; i slabljenjem Povelje o pravima revidiranjem ili eliminiranjem Prvog i Drugog amandmana, što se već događa s drakonskim zakonima o oružju i “kulturom otkazivanja” koja ušutkava disidentske glasove koji odstupaju od “budnog” evanđelja.

Ovi će izbori u konačnici biti referendum o tome trebamo li mi, narod, proći tu “transformaciju” ili dati svoj glas za gušenje ovog najnovijeg marksističkog napada i zadržavanje naših sloboda. Kao što je to stoljećima bilo, izbor će biti između slobode i tiranije.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here