PRAGER: Ljevičari krive Ameriku. Pristojni ljudi krive sebe.

Dennis Prager

Screenshot: YouTube/Sacramento Bee

Još tamo 1970-ih godina, došao sam do velike spoznaje. Dok sam gledao kolege studente na Sveučilištu Columbia kako demonstriraju ne samo protiv rata u Vijetnamu, već protiv Amerike — “imperijalističke”, “kolonijalističke”, “masovno ubilačke” zemlje — konstantno sam se pitao što je učinilo te ljude toliko neprijateljski raspoloženima prema najslobodnijoj zemlji u ljudskoj povijesti.

Zatim je, jednog dana, kao rezultat mog pohađanja ješive (ortodoksne židovske cjelodnevne škole) tijekom srednjoškolskog obrazovanja, razlog postao jasan. Polovica svakog školskog dana bila je posvećena vjeronauku na hebrejskom, a druga polovica sekularnim predmetima na engleskom. To je značilo da sam sve do koledža bio zadubljen u religijski svjetonazor.

Iako je on bio židovski, ovaj se svjetonazor također može nazvati “judeo-kršćanskim”. Učenici u tradicionalnim kršćanskim školama bili su zadubljeni u osnovi isti religijski svjetonazor. Sve nas su učili da je najvažnija bitka koju moramo voditi u životu ona s našom vlastitom prirodom. Židovi i kršćani naučili su iz istog Pisma da je “mišljenje srca čovječjega zlo od njegove mladosti” (Postanak 8:21).

Stoga, biti dobra osoba značilo je neprestano voditi bitku s našom manjkavom ljudskom prirodom: našim porivima, apetitima i urođenim slabostima. Ova bitka je ujedno bila jedini pravi put u bolji svijet. Svaki je pojedinac morao raditi na sebi kako bi bio pristojan, snažan, hrabar i imao samokontrolu, a svaki je roditelj morao prije svega raditi na odgajanju takvih ljudi.

Jednog dana, shvatio sam da velika većina mojih kolega studenata nije odgajana na takav način. Oni su odgajani da vjeruju kako velika bitka u životu nije s vlastitom prirodom, već s vanjskim silama — u mnogim slučajevima s roditeljima, ali najviše od svega s društvom, tj. Amerikom.

Svi mi se, bez obzira na naše političko gledište, moramo suočiti s osobnim neuspjehom, gubitkom, razočaranjem i nezadovoljstvom. Suočeni s tim izazovima, religiozni su Židovi i kršćani podučeni pogledati unutar sebe kako bi pronašli primarni izvor svojih problema kao i primarno rješenje tih problema: U čemu sam pogriješio? Što mogu učiniti u svom životu kako bih riješio svoje probleme?

Naravno, neki nereligiozni liberali i konzervativci također imaju isti stav. Ali većina njih ga je vjerojatno naslijedila od svojih religioznih roditelja ili, u najmanju ruku, od roditelja koji su odrasli u religioznom domu ili domu koji je zadržao ostatke takvog odgoja, uobičajenog u Americi prije 1960-ih godina. (Stoga je upitno koliko će sekularnih roditelja uspjeti prenijeti takav stav svojoj djeci.)

Ljevica, koja ponosno odbacuje judeo-kršćanske vrijednosti, usvojila je suprotan stav od onog judeo-kršćanskog u vezi životnih boli. Ljevičari (za razliku od liberala) za svoju bol smatraju odgovornima vanjske sile. To je razlog za litaniju ljevičarskih neprijatelja: kapitalizam, patrijarhat, mizoginija, sustavni rasizam, homofobija, transfobija, islamofobija, seksizam, ksenofobija.

Dakle, ako ste nesretna Amerikanka, možete raditi na sebi i svojoj prirodi ili za svoje bolno stanje okrivljavati seksizam i patrijarhat, tj. muškarce.

Ako ste nesretni gay Amerikanac, možete raditi na sebi ili za svoju nesreću okrivljavati homofobiju društva.

I, najznačajnije, ako ste nesretni crni Amerikanac, možete raditi na sebi i svom životu ili za svoj bijes i neispunjeni život okrivljavati sustavni rasizam i bijelce.

Sve ovo objašnjava zašto ljevica potiče sve skupine, osim bijele, kršćanske, heteroseksualne muškarce, da se smatraju potlačenima. Što žene, homoseksualci, crnci, itd., više sebe vide potlačenima, to se više otuđuju od Amerike i njezinih vrijednosti i više gravitiraju ljevici. U svjetlu ovoga, smislio sam zagonetku:

Pitanje: Kako nazivate sretnu crnu osobu?

Odgovor: Republikanac.

Tijekom desetljeća, koliko se mogu sjetiti, bez iznimke sam u roku od jedne minute razgovora s njima mogao pogoditi političku pripadnost svakog crnog poziva u svoju radio emisiju. Ako su zvučali sretno, znao sam da su republikanci; ako su bili ljuti, znao sam da su demokrati. To se pokazalo istinitim i za muške i za ženske pozive.

Amerika je bila sjajna zemlja jer je izgrađena na vjerovanju da se svi moramo boriti protiv svoje prirode (i boriti se za svoju zemlju). Teško je preuveličati štetu koju ljevica nanosi ovoj zemlji napuštanjem temeljnog judeo-kršćanskog učenja da se moramo boriti protiv svoje prirode kako bismo vodili dostojniji i sretniji život zamjenjujući ga uvjerenjem da se umjesto toga moramo boriti protiv Amerike. Ova zamjena neizbježno dovodi do populacije nesretnih, nezahvalnih i zlobnih ljudskih bića — upravo onog tipa pojedinaca koji rade nerede i pljačkaju, tipa izabranih dužnosnika koji ne čine ništa kako bi zaustavili izgrednike i pljačkaše, kolumnista i akademika koji posvećuju svoje živote izbacujući mržnjom ispunjene laži o Americi i Twitter rulje koja sačinjava toksičnu kulturu otkazivanja.

To će dovesti do onoga što ljevica priznaje da traži: kraj Amerike kakvu smo poznavali.

Dennis Prager je američki radijski voditelj i publicist te jedan od istaknutih predstavnika američkih konzervativnih intelektualnih krugova početkom 21. stoljeća. Najpoznatiji je po pokretanju obrazovne zaklade “Prager University”, koja u petominutnim videozapisima proučava i razjašnjava brojna politička, povijesna i ekonomska pitanja s konzervativnog gledišta.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here